Humoreske (price koje ce vas nasmijati)

Čovjeka sa slike, iznad kalendara, sam jednom sanjao. Zagrlio sam ga, počeo sam pričati kako mu se divim... Ako ne znate ko je na slici, nebi trebalo da čitate ove tekstove. To se odnosi i na one koji ne znaju da li je skup prostih brojeva konačan il

30.09.2014.

Razmišljanja

Razmišljanja

Mlad čovjek uvijek misli da se najzanimljivije stvari dešavaju uvijek tamo gdje on nije. U stvari, možda svi ljudi na svijetu razmišljaju na taj isti način (ili ne?). Ja više ne mislim tako.

Ja, sad, dok ležim na stomaku na podu svoje sobe (ako se ovo uopšte može nazvati sobom) iznajmljenog stana, i dok kucam ovaj tekst, više ne razmišljam tako. Ja znam da se sve na svijetu što je zanimljivo, da se sve te zanimljive stvari, sad dešavaju upravo ovdje. Zato neću da izađem napolje, neću da odem u grad (u stvari ovaj stan je u centru grada). Ako odem u grad, i sjednem u Club987, ja znam da ću tada reći sebi, ne ona nije izašla tu, ona je upravo izašla u HardMusic, a u ovom kafiću su samo isti oni bijednici i gubitnici kao i ja sam. I tada ću gledati da što prije popijem ovo što imam da odem u taj drugi kafić, i priča će se opet ponoviti. Da, a ako kojim slučajem, kao što obično biva, ona bude tu u tom i tom kafiću, ja obično sjednem malo dalje od nje i pravim se da je nikad u životu nisam vidio – ni jednim jedinim znakom ne pokazujem zanimanje za nju (zar ne radimo ovo svi?). Život je lijep. Kao što bi Ivo Andrić rekao „Tako nam malo treba da bismo bili srećni, a čudno je kako nam to malo uvek fali“ – ili tako nešto.

I zbog tih stvari sve što je zanimljivo u svijetu, dešava se upravo ovdje kod mene i upravo sad. Pogledaću jednu od deset anima koju sam skinuo sa kat-a, uzeću vježbati nešto iz matematike i spremati ispit, a prije spavanja ću razmišljati kako ću je sutra uspjeti upoznati (u stvari ja nju već znam), tu romantičnu dušu (koja priča tako pametno), i reći joj nešto skroz romantično, kao: „Bil sa mnom išla u Moskvu. Svi putevi vode u Moskvu.“ Ne to joj ne mogu reći, to je previše smiješno. Reći ću joj nešto tako zanimljivo, nešto što ljudski intelekt uopšte ne može da shvati – to što ću joj reći, neću odati nikom.

Imate mahanje

mailpeps@yahoo.com

25.05.2009.

Voda

Voda

 

 

I ja i ona sad ležimo na peškirima, na travi i sunčamo se. Lijepo mi je. Oko nas ima bar tri hiljade osoba, što mlađe što starije, i svi su u nekakvom pokretu. Ližu sladolede, igraju se odbojke, sunčaju, igraju karti, negdje u daljini košarke, kupaju se i slično. Ona se često onako pomalo i lijepo nasmije, izgleda čisto onako, nekad i bez razloga. Stvarno pomislim, možda iz sreće, ili da malo mene oraspoloži. Da li je to moguće, uz mene? To me ohrabri i ja pokušavam biti duhovit. Znam da sam loš u tome, ali to ona ne primječuje. U njezinim očima ja sam sebi izgledam kao najbolji živući zabavljač. Njoj je sve smiješno šta god ja da reknem. Dobro, ne baš sve. Većina stvari.

 

- Voliš li ti jest maline - govorim kroz drhtavicu.

- Ja volim kupine, i maline. Jel ti to zima. Zašto drhtiš?

- Nije mi zima, volim da drhtim. Voliš li ti da drhtiš?

- Ne volim. U stvari volim. Ja sad sve volim što voliš i ti.

- Voliš li maline?

- Volim šumske jagode. Divlje šumske jagode. Diiivljjje jaggode... - počinje da pjeva. Ima lijep glas. Nezemaljski. Malinast.

 

I kao i uvijek do sad ja poslije ležanja na leđima, okrenem se i legnem na stomak. Opet sam nenamjerno gledao u nju duže nego što je bilo potrebno. Ishod je tu. Njoj je poznato zašto ja ležim na stomaku. Ogromnoj gomili ljudi oko nas nije to poznato i nikad neće biti. Obično se kupam u kupačim gačama, pa nije teško da se vide sve promjene koje se u njima dese.

 

- Jesil opet?

- Nisam, volim da ležima na stomaku.

- Voliš, mogu misliti. Kako bolan uvijek.

- Čuj veličanstvena krznena životinjice. Savremenog zoološkog muzeja. Ljepote hramova. Ja sam prije svega muškarac. I nisam od kamena ili drveta, iako se pravim nekad da jesam, kao ti. I sama si svjesna kako izgledaš. Kako onda da izdržim da ne pogledam u tebe. I to je dovoljno. U meni je mlada krv a u tebe glatka koža. A maloprije si me namjerno rukom dirnula po stomaku.

- Nisam te dodirnula. To si umislio.

- Ja baš nisi. Vidio sam ti onaj podsmjeh čim si pružila ruku. Znala si ishod.

- Znaš i sam da si to umislio. Imaš bujnu maštu. Hajde okreni se na leđa.

- Neću, bježi od mene. Ljudi gledaju.

- Sad ćemo mi tebe natjerati da ustaneš.

- Meni to nije smiješno. Vidi tamo kako predivno izgleda ona starica. Pusti me...

 

Ja gledam u staricu, u daljini, i pokušavam smiriti sam sebe. Ona kao i obično pokušava izvuči peškir ili nešto slično, i time me još više dodiruje svojim rukicama i nogicama, tako da samo još više dodaje plin vatri. A opet mi je nekako fino, i volim tu igru. Pokušavam ne gledati u nju, a i ovaj nagon što me proganja uvjek se kasnije smiri na razumne granice.

 

A samo da znate kako je lijepo gledati u nju. U onu koju volite i za koje znate da ono voli vas. Ona i jest ono. Koje shvatate u svim trenucima i koje vas razumije u svim trenucima. Bar se nadate da vas razumije. Nekad gledam u nju i imam osječaj da se nečim hranim dok je posmatram. Hranim se i znam da se nikad neću najesti. Možda riječ hrana nije najbolja riječ. Potreba. Trans. Največu dozu dobijem kad mi se osmjehne. Ja po običaju pokušavam smisliti nekakvo što blesavije pitanje samo da vidim taj osmjeh. I njezinu riječ. Znam da nekim osobama sa strane ona ne izgleda lijepo ni energično, ali za meni ona je neobjašnjiva pojava. U mojim očima ona je nešto, neko savršeno savršenstvo krvavih djevica. Ona kad progovori, ja mislim da ima glas žene koja je pročitala sto hiljada knjiga. Koja je nekim čudom bačena da trpi ovaj život pored mene. Kako je samo lijepo gledati njezinu glavicu, njezino tijelo, kožu. Mislim da ima pupak koji bi se svijetlio i da nekim slučajem završi na mjesecu. Imali bi tad dva mjeseca. Nekad jednostavno ne mogu da odvojim pogled od nje. Njezina energija direktno ulazi u mene. Da je ona kojim slučajem rijeka Amazon, ja bih je davno već popio kolko sam je žedan, i željan.

 

-Vrati mi tu flašu. - govorim joj kroz smijeh.

- Znam ja šta ti hoćeš. Hoćeš da se poliješ vodom. Ustani ako si hrabar i uhvati me. Ustani kurvo.

- Ja ako sad ustanem, znaš šta će biti. Nekog će zaboliti nešto, negdje.

- Eh, i te tvoje prijetnje. Znam ja uvijek na šta se završe. Trebaš biti muško i uraditi to kad prijetiš. A ne sve hoćeš a ne smiješ...

 

Nekad se znamo ponašati tako djetinjasto. Tačnije ona se ponaša djetinjasto. Ja ne. Ja se ponašam djetinjasto samo kad hoću nju da nasmijem. Što znači skoro uvijek. Nikada više. A ona je stvarno uvijek djetinjasta. Nek mi Bog pogne, ni sam ne znam šta ću sa njom.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

(u satima samoće lijepo je se sječati trenutaka kad ste bili sretni. U stvari ne postoje bolji trenuci od ovakvih, jer znate da ćete slično nešto opet doživjeti, i puno ljepše od toga)

20.04.2009.

Blues

Blues

 

 

Pokušaću ti opisati kako se sad osjećam. Ko zna, možda ti i pročitaš ovo.

 

Sjedim sam u sobi i jedem čokoladu. Jedem i slušam već deseti put jednu te istu pjesmu. Od nekog je Red Piano-a i nosi ime  Everyday I Have The Blues. Nekako se baš tako osjećam. Sviđa mi se moj osjećaj. Djelimično.

 

Malo sam ko bolestan, pa sve malo legnem na pod da se odmorim. Ništa ozbiljno, malo me grlo uhvatilo. Kad pjesma završi, i počne neka druga, ustanem i ponovo vratim onu istu. Stvarno počinjem voljeti Bluz.

 

Pitam se šta li sad ti radiš? Ne smijem ni pomisliti, jer moja me mašta uvijek baci na nešto crno. Kao, jebeš se. Nadolazi mi izljev emocija. Kasnije će se desiti izljev nečeg drugog.

 

Čudno je dok slušam ovu pjesmu tako sam smiren i lijep. Tako sam dobar čovjek. Kad ona završi počinje me stizati nešto, kao nekakav bijes ili slično. Kao da mi se čitav mozak ustroji na neku drugu stvar. Na dlakavo vaše visočanstvo. Pojeo sam čokoladu. Da testiram kakav sam bez ove pjesme?

 

Počinjem te voljeti. Čudno. Počinjem gubiti pamet. Crvenim se u licu. Počinjem misliti. Jedna puna minuta i transformacija je završena.

 

Volio bih da te mogu nazvati i reći, kako si vunena, jesili se umorila danas. Jesil bila dobra. Jel te neko sekirao danas. Tako sam te poželio vidjeti. Jesi li i ti mene makar malo poželjela. Volio bih leči pored tebe, negdje pokraj rijeke, na zelenu travu i slušati te kako pričaš. Kako pričaš i kako se smiješ. Ma bilo bi mi dovoljno samo da ležim i slušam tvoje disanje. Tako mi nedostaje neko s kim mogu biti fin. Ne ovako grub i krkljast, nego fin i dobar. Tako mi nedostaješ, i nedostaje mi onaj osjećaj koji izvlači iz mene sve naj najbolje. Kakav nisam ni sa kim drugim. Drugom. Joj kako sam mila danas bio grub. Bio grub prema pametnicama, koje to nisu zaslužile. Tako sam bio raspoložen za svađu. Zadnjih dana se pitam da li je sve ok sa mnom. Znaš, imam nekakav osjećaj u sebi, osjećaj koji me tjera da nekog ponižavam što više mogu, i da taj neko bude imun na to, da me voli i da daje otpor na sve moje riječi. Da se ne predaje, i ne šuti, nego da mi rekne otvoreno, nešto kao, jesi li ti debil možda? Možda ne govorim jasno? Da li shvataš šta želim reći. To bih te sad volio pitati. Da li shvataš zašto želim biti ovakav? Prema tebi nikad ne bih mogao biti takav. Ja sam jedna velika džukela. Izgleda da su mi se i hormoni smirili. Nekad jako želim nekog udariti šakom u glavu, ali ne više onako bijesno. Nego reda radi. Poželio sam se potuči. Više me ne pale bezobrazni filmovi. Više me pali razmišljanje o tebi, nego žive slike najboljih kurvi na svijetu. Pitam te sad, smijem li te nazvati? Shvati da mi treba neko. Čak i ti.

 

Evo legao sam ponovo na pod. Sumrak je, i s poda gledam u plavo nebo. Plavo nebo koje postaje bijelo i nestaje. Samo u ovakvim trenucima, tokom čitavog dana, razmišljam o sebi. I govorim sebi, jesi kreten danas bio. Svaki dan to sebi govorim. Jer ja svaki dan i budem kreten. Nisam više dobar sa ljudima. Želim da me mrze. Želim da osjećam da me mrze. To bi mi davalo nekakvu snagu, možda jaču od ljubavi. Lažem. Ne želim samo da me mrze. Nekim osobama se pokušavam dopasti. Pokušavam ih nasmijati, i izmamiti jedan lijep pogled. Boli me kad to ne uspijem, pa radi toga budem grub prema nekim drugim ljudima. Znaš i sama kako nekad znam spustiti ljude svojim glupavim mozgom. Jesil gladna možda ili samo tako izgledaš? Jesi li se to naježila ili su ti to grudi? Voliš li ga, ili ga samo zavlačiš? Jebete li se? Danas su te kukom po Bosni tražili, nisu li? Ozbiljno mi reci, jesi li ikad mislila na suicid? Kako se samo glupavo smiješ? Je li ti zima možda...

 

Želim podjebavati jake a pomoći slabima. Tako sam promjenjiv. Mrzim kad izgubim nekog s kim sam se duhovno vezao. To tako teško postižem.

 

Nezadovoljan sam. Želim promjeniti neke stvari, a kako mi to ne ide od ruke, ponižavam druge ljude. Time možda ponižavam i sebe? Možda. Jučer me je sreo jedan momak koji me je očigledno zamjenio sa nekim. Prva riječ koju je progovorio pružajući mi ruku, je bila, prošao sam vrlo dobrim. I tako sam ja, u tom trenutku bio smiren. Propalica neki. Rekao sam mu lijepo, uvijek si bio pametan. Koji si razred. Treći, rekao je, za koji mjesec završavam sa školom. Hoda je pored mene i šepao. Tražio mi je kasnije pola marke. Nisam mu dao. Ne znam zašto mu nisam dao. Imao sam želju da s nekim prohodam dio puta, i radi tog sam pričao sa njim. Produžavao priču, bespotrebnu. Pitao ga neke intimnije stvari, čuo njegovo mišljenje o školi, životu, patkama. Ipak je prošao vrlodobrim.

 

Evo sad se pitam, da li se može voljeti neko, a da ti nije stalo ni malo do te osobe. Voliš je, i tolko je voliš da si je potpuno pustio da živi svoj život. Ti si je nekad znao, zavolio je, i sad ti je svjedno šta se dešava sa njom. Moja ljubav živi, nezavisno od bilo kakvih uticaja. Da li je i ovo ljubav?

 

Čujem ezan. Akšam je. Nebo je i dalje svijetlo svijetlo plavo. Bilo bi lijepo da odem na akšam. Da odem i da se pomolim za tebe. Ili za sebe. Kome je potrebnije? Ne to nisam ja.

 

Ponovo sam dobar. Vratio sam se u Bluz odjeljenje sa čovjekom koji živi Bluz čitav svoj život. Kako neki ljudi znaju prenijeti emocije i smiriti neke druge ljude. Opet sam na trenutak sretan dok slušam pjesmu. Zaboravio sam te i zaboravio sam šta sam ti htio reći. Život je lijep.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
06.03.2009.

Privlačnost

Privlačnost

 

 

Februar

On

 

Prvi dan. Zapazio sam je dok je sjedila i gledala negdje u stranu. Bili smo na nekakvom okupu studenata. Imala je zelenu rolku i bila je lijepa. Tad mi se još nije bio otvorio mozak, tako da i nisam puno razmišljao o njoj. Jednostavno bila je privlačna.

 

Drugi dan. Dok sam saam pio kafu u Savi, prošla je preko ceste, i očigledno je žurila negdje. Sad sam primjetio da je imala dugu kosu. Rekao sam sebi, o Bože kako? I dalje su mi bile važnije neke druge stvari nego moje misli o njoj. Ne znam zašto.

 

Treći dan. Ganjao sam nekog kera oko svoje zgrade i uhvatio ga. Bio je velik i smrdljiv. Zavezao sam mu noge i gledao ga kako leži bespomoćan. Sve četri noge su mu bile zavezane u jedan jak snop. Zavezao sam ga nekakvom špagom. Dok sam posmatrao kako leži bespomoćan, ona je prošla, pogledala u bespomoćnog kera i nasmijala se. Prvo sam se pitao otkud ovdje, pa sam se i ja nasmijao. Nisam imao želje nešto joj određeno reći. Možda nisam ni znao. Kasnije se oko mene skupilo dosta ljudi a ja sam otišao kući.

 

Četvrti dan. Danas sam prvi put u životu dao krv. Dobrovoljno. Neko vrijem već razmišljam o tome i jutros sam se nakanio i prošetao do bolnice. Bila je jedna simpatična scena. Ja sjedim na onoj stolici, iz ruke mi ide cjevčica do plastične vrečice u koju ide moja krv. Na vrečici velikim slovima piše 0-. Prolazi doktorica koja me je ranije pregledala, stoji i pita me jesam li dobro. Kažem jesam, i pitam je koja sam krvna grupa, i zajedno gledamo u vrečicu na kojo velikim slovima piše 0-. Kaže ona, nula negativna. Ja je pitam, jeste li sigurni? Nju nisam vidio.

 

Peti dan. Na nekakvom skupu studenata našao sam se kako sjedim do nje. Kasnije smo sasvim slučajno počeli pričati i ispostavilo se da zna ko sam, šta radim, šta studiram, koje sam godište i sve ostalo. Znala je više o meni nego što ja znam o sebi. Ja sam je tužno, gledajući u zemlju pitao kako se zove. Stvarno nisam znao.

 

Šesti dan. Nisam je vidio. A stvarno sam želio da je vidim. Nešto raste u meni.

 

Sedmi dan. U muzeju je bila izložba slika. Tačnije dvije izložbe slika. Namirisao sam se (što rijetko radim, čitaj nikad) i otišao sa sigurnim ubjeđenjem da će i ona biti tamo. Tako sam bio sretan što ću je vidjeti. Bilo je dosta ljudi i neki tipovi su držali nekakve govore. Nisam slušao šta pričaju. Razmišljao sam o njoj. Nje nije bilo, a ja sam čekajući je da se pojavi sve slike pregledao dav tri puta.

 

Osmi dan. Sanjo sam je. Čudan je san. Ona stoji gola i gleda u mene. Samo što joj je glava tako naštimana, da je prema meni okrenuta leđima. Gleda u mene, a ja gledam u nju i njenu lijpu guzu. I ruke joj normalno stoje. Znači glava joj je okrenuta za sto osamdeset stepeni a ruke normalno stoje. I ovako nakazna mi je bila lijepa.

 

Deveti dan. Počinjem razmišljati kako da joj se približim. Iskreno skoro ništa ne znam o njoj. A želim nekako naštimati da sve bude prirodno. Da se ne vidi iz aviona da mi se sviđa sve na njoj. Da joj budem frend. Čudno je kako nekad imam siromašnu maštu.

 

Deseti dan. Saznao sam da studira jezik. Sad znam na koji fakultet ide. Trebao bi odvojiti vremena i hodati hodnicima njezina fakulteta. Ne mogu se ničeg bolje sjetiti.

 

Jedanaesti dan. Greškom sam se našao u društvu svog rođaka i nekog njegovog havera. Iznijeli su mi prijedlog, i to vrlo ozbiljan, kako da zaradim. Oni bi mene ko zadužili kod nekog tipa, zadužili jaknama. Ja bih ko trebao zadužiti petnest jakni. Nakon toga, sutradan, oni bi rekli tom tipu da me je pregazio voz. Tip bi povjerovao, kažu vijernik. Time bih ja zaradio petnaest jakni koje bih njima prodao. Naravno jeftino. Ne trebam komentarisati svoju reakciju. Čak sam se i ja pravio ozbiljan.

 

Dvanaesti dan. Prije spavanja se pitam šta li sad ona radi. O čemu razmišlja. Koji su joj snovi. Šta je muči. Kako joj je prošao dan. Proučim fatihu, i zatim uputim jednu dovu, u smislu da ako je to dobro za mene, dragi Bože, molim te pomozi mi da joj budem nešto...

 

Trinaesti dan. Gledao sam neku emisuju od jednog poznatog glumca na TV-u. Sasvim slučajno. Bila priča o samohranom ocu, kojeg je žena ostavila sa osmero djece. Kasnije sam se pitao kako bih ja preživio to da me ona ostavi sa osmero djece. Moje i njezine osmero djece. Kraj mi ni malo ne bi bio važan, pitao sam se kakav bi bio život lijep do tog raskida.

 

Četrnaesti dan. Došao sam do zaključka da je nisam vidio Bog zna koji dan po redu. I da ništa baš ništa ne poduzimam da joj se približim. Neke konkretne djelotvornije metode. Ko trudim se. Kako se nekad osjećam bespomoćno.

 

Petnaesti dan. Izašao sam u šetnju da malo provjetrim mozak. Trebalo mi je malo svježeg zraka. Otišao sam do groblja i posmatrao zalazak sunca. Bilo je lijepo vrijeme, hladno ali lijepo vrijeme. Čekao sam čudo da se desi. Da se ona pojavi i da je pitam kako je znala da posmatram zalazak sunca na groblju. Nije se pojavila. Duhovno sam bio smiren.

 

Šesnaesti dan. Čitam neku knjigu i zapazio sam jednu rečenicu. Prepisat ču je: "I to je ljubav. Skoro čudo. Ono ne baca samo dugu snova na sivo nebo činjenica - ono čak i gomilu đubreta ozaruje romantičnom svjetlošću". Rečenica me asocirala na jednu djevojku koju sam davno znao. Davno. U vrijeme kad sam imao polucije.

 

Sedamnaesti dan.  Skidajući muziku sa interneta naletio sam na jedan album "Back to Black", neke pjevačice koja je od mene starije tačno mjesec dana. Stvarno mi se svidio njezin način pjevanja i njen glas. Ma i tekstovi su dobri. U jednoj pjesmi kaže "... volim čovjeka koji i ne zna da postojim...", a u drugoj "... neću u komunu, kunem se neću više piti, pa meni samo treba prijatelj...". Ponovo slušam dobru muziku. Dobru muziku koju ču nakon deset dana zamrziti svom dušom. Obično tako biva.

 

Osamnaesti dan. Jučer je pao snijeg. Danas ne pada i sve se bijeli. Odlučio sam otići na bazen da se malo izbacam. Trebam nekako izbaciti ovu energiju, koja se kupi u meni zahvaljujući njoj. Bilo bi lijepo kad bi je vidio tamo. I dalje ne gubim nadu.

 

 

Februar

Ona

 

Prvi dan. Moj treći pokušaj da me zapazi napokon je urodio plodom. Fino sam se sredila samo za njega, a on o tome nije znao ništa. Bilo nas je puno na nekakvom sastanku studenata, i ja sam izašla sa prijedlogom da se sva predavanja i vježbe sa faksa postavi na internet, na stranicu fakulteta. Ovo sam smislila trenutačno, dok je on gledao u mene.

 

Drugi dan. Bila sam na bazenu. Otišla sam sa jednom prijateljicom i bilo nam je lijepo. Neki luđak je skako fantastično. Pored onih skokova na glavu, skako je i na leđa, stomak, prsa, muda...

 

Treći dan. Držala sam instrukcije nekom balavcu, pa poslije toga prošla pored njegove zgrade. Gledao je u nekog kera svezanog na zemlji, i bio je dobar. Dosta se ljudi okupilo na tom mjestu, oko kera. Prvo sam se pitala što je ker zavezan? Noge su mu bile zavezane tako fino da je pravo bio bespomoćan. Heh, kad bi ja njega onako mogla zavezat. Nasmijala sam mu se, nebi li progovorio nešto. Osjećala sam njegov pogled na leđima.

 

Četvrti dan. Napokon smo probili led. Propjevao je. Lijpo priča. Lijepo smo se ispričali. Lijepo mu stoji ona crna kosa. Pravio se da mi ni ime ne zna. Samo nije znao šta uraditi, kako me upitati da se ponovo vidimo. Razbio je neke moje predrasude koje sam imala o njemu. Sad ne znam šta da mislim.

 

Peti dan. Nas tri smo otišle u pozorište, na predstavu Ana Karenjina. Došle smo ranije i fino se smjestile. Pet minuta prije početka predstave došao neki momak i kaže da mu je neko od nas tri sjeo na mjesto, izvadio kartu i pokazuje broj sjedišta na karti. Prvo smo se smijale, pa ko još gleda broj na karti, ali malo kasnije se uspostavilo da svi gledaju taj broj na karti. Hladnokrvno nas je otjero, tačnije otjerao mene, nakon čega su i one moje krenule za mnom. Nije imao obzira što su dame pred njim. U čošku sale smo našle svoja sjedišta.

 

Šesti dan. Išao je u suprotnom pravcu i ja sam usporila tempo. Htjela sam naštimati situaciju gdje ćemo nakon pozdrava malo zastati i popričati. U trenutku dok sam prolazila pored njega naišao je kamion pun smeća i prošao pored nas. Pravo je zasmrdilo. Dobro je da nisam u nesvjest upala. Od šuštanja kamiona nisam ni čula da me pozdravio. Što ti je reći sudbina.

 

Sedmi dan. Sanjala sam ga. San je bio predivan. Ja prolazim pored njega i gurnem ga onako malo sa leđa, i nastavim dalje svojim putem. On me prvo pusti da idem gdje sam već pošla a zatim dođe do mene i pita me otkud ga ja znam. Ja mu kažem da ga ne znam. On kaže da on mene zna. Ja mu odgovaram, da to nije tačno, da me stvarno zna, znao bi da me treba jako zagrliti. On istog trenutka hvata me u zagrljaj, i ja se osjećam predivno. Cijeli dan sam čekala da naletim na njega, a on ko mali miš, nestao negdje.

 

Osmi dan. Skinula sam zadnja dva albuma od Portishead-a, i čitav dan uživala u njihovoj muzici. Tako sam se fino iskakala po sobi, i tako umorila. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila tako umorna. U stvari sječam. Kad je onaj moj bivši bio kod mene pa kad je uhvatio pričati. Znao me je tako umoriti onom svojom pričom da sam svako jutro spavala do podne.

 

Deveti dan. Nisam izlazila napolje. Navečer sam, na računaru, pogledala nekakav film. Crtani film o jednom robotu. Nekako mi se nije izlazilo. Nisam željela da se družim sa ljudima. Bila sam nekako skršena. Vjerovatno možete pogoditi radi čega. Glupi stomak.

 

Deseti dan. Otac nas je sve četvero jutros odveo na doručak, u obližnji trgovački centar. Bilo nam je lijepo, kao što i uvijek bude kad idmo svi zajedno negjde. Svi smo naručili fuđi pice. Majka je htjela da uzme čevape, ali smo mi protestvovali, ako smo mi uzeli picu i ona bi trebala. Prava šega.

 

Jedanaesti dan. Danas smo se vidjeli i bili smo na kafi. Sve se desilo nekako brzo. Između ostalog, nekako smo došli na priču gdje smo imali najbolji odmor u svom životu. Gdje nam je najljepše bilo. Izmislila sam nekakav odgovor samo da ne ostanem bez teksta. Ali sad kad razmišljam o tom pitanju, stvarno ne znam odgovor. Nekako mi se ništa ne čini tako uzvišenim da mogu reći to je najbolji trenutak u mom životu. Najbolji odmor.

 

Dvanaesti dan. Danas sam na vijestima čula da je neki mladni bračni par izvršio samoubistvo, popivši solnu kiselinu. On i ona zajedno. Lično sumnjam da su zajedno to uradili. Nisu valjda tolko debilni? Možda jesu? Moja teorija je da je on nju natjerao da popije tu kiselinu, nakon čega je i on to uradio. Kolko puta sam ja bila u očajnim situacijama pa sam preživjela. Glupi mladi ljudi. Da znaju kako se ja osjećam svaki put prije nego što ću dobiti medvjeda, sve bi svima bilo jasno. Samo bi im se kazalo.

 

Trinaesti dan. Danas sam na predavanjima čula jednu lijepu misao. Odnosi se na osobe koje su šutljive u društvu. Kažu da ljudi koji su šutljivi u društvu puno dublje razmišljaju o nekim stvarima. I tek onda kad imamo priliku da vodimo razgovor jedan na jedan sa njima, vidimo da su zanimljivi i da su vrlo komunikativni. Ne znam da li je ovo tačno.

 

Četrnaesti dan. Ustala sam rano jutros, prije nego što će sunce izaći. Spremila se i izašla napolje kad se već počelo razdanjivati. Bilo je užasno hladno. Užival sam u hladnoći i šetala čisto onako. Odavno već želim da prošetam u samo jutro pored rijeke. Jutros sam to i uradila. Čudno je samo koliko školaraca ide u školu. I to vjerovatno svako jutro.

 

Petnaesti dan. Danas čitam neku knjigu, koja između ostalog kaže, da je neki pjesnik Hajne poznat po tome što je pisao sam sebi, u ime svoje ljubavnice, topla i nježna ljubavna pisma. Jest ovo super. Totalno je tip bio u nekom svom imaginarnom svijetu. I napravio je ljubavnicu koja tačno zna šta mu treba reći. Ko zna možda je radi tih pjesama i postao poznat.


Šesnaesti dan. Danas smo se prvi put poljubili. Tako sam se lijepo osjećala. Ljepo se ljubi, po mom ukusu, samo vrhom jezika. Mislim da smo dovoljno zajedno da mu pružim te lijepe poljubce.

 

Sedamnaesti dan. Danas je pao snijeg. Padao je čitavo jutro i čitav dan. Poželila sam da odem na sankanje, ali niko koga sam zvala nije htio da se sanka. Nigdje. A bilo mi nekako glupo da odem sama, ovako stara. Da budem sa djecom dole ispred zgrade. Ipak su mi 22 godine.

 

Osamnaesti dan. Opet sam sa prijateljicom otišla na bazen, i opet sam vidjela onog istog luđaka kako skaće. O onakvim tipovima ne znam šta treba misliti. Skače li čisto da zadivi nekoga, rekreacija ili nešto treće. Možda jadnik ima viška energije pa ne zna šta će sa njom.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
04.02.2009.

Trenutak

Trenutak

 

 

Jest, tačno je. Tačno to, da je život sačinjen samo od trenutaka. Tako su me učili. Tako sam učio čitajući poeziju i prozu. Pjesme i romane. I ja sad to znanje prenosim samom sebi. Pokušavam to znanje iskoristiti nekako. Čisto razmišljanje. Logičko razmišljanje. Da, život je sačinjen samo od trenutaka. Kakvi god oni da su. Ružni. Lijepi. Smiješni. Nije važno. Da li u trenutke ubrajam neke događaje. Priče. Šta znači trenutak. Da li ču se za deset godina sječati da sam danas smokijem hranio patke pored rijeke. I da su mi vrane smetale. Da sam danas posmatrao galebove kako lete. Da sam danas pričao sa Belmom, i primjetio jaz između nas. Belma je neka kolegica sa kojom sam studirao. Da sam danas sjedio dva ipo sata u jednoj prostoriji, pisao, bio žedan i proklinjo to što sam zaboravio kupiti sok kad sam dolazio. Trenuci. Da ih ne nabrajam. Čitav dan može se sastaviti od trenutaka. Nesjećamo se svih ali oni negdje u nama žive.

 

Dalje su me učili, ili je to dio moje mašte, da trebam praviti greške. Puno grešaka. Da ne trebam biti savršen. Pa kako to protumačiti? Da namjerno treba da pravim greške. Kako? Pa ja kad napravim glupost sam sebe proklinjem. Pa kako onda namjerno praviti gluposti? Stvarno osjećam da je to tačno. To sa greškama. Da treba praviti greške. Namjerno ili ne namjerno nije važno. Ljudi koji griješ imaju više trenutaka za sječanje. Možda time i ljepši i punije život.

 

U zadnje vrijeme volim slušati Blues muziku. Da me je neko pitao prije dva mjeseca znam li šta je Bluz, odgovorio bih mu nešto u stilu to je crnačka muzika. Danas bi mu odgovorio da je to samo jedan trenutak u mom danu bez kojeg ne mogu. Pitam se kako sam prije mogao bez toga? Bez tih glasova i te svirke. Znate li vi šta je Blues?

 

Evo upravo sad mi se nešto jede sladoled. Devet je sati naveče. Pitam se ko mi brani da izađem napolje i prošetam do slastičarne, do koje mogu doći za nekih cirka dvije minute, i pojedem tri kugle sladoleda. Zima je, i to nema veze. Poješću neki hladan kolače, ako nema sladoleda. Ko mi brani? Brani mi moji učitelji. Oni koji su me učili šta da radim. Dok su mi jedni govorili ne ograničavaj se ni u čemu, drugi su mi  govorili uzdržavaj se, nađi neke granice. Možda da to tumačim ko borbu istoka i zapada. Pa koje sad učitelje prihvatiti.

 

Obe vrste učitelja ja poštujem.

 

Ali, ja sad odoh pojesti sladoled, ako ga bude. Ako ne bude, poješću neki kolač. Hladan. Slobodno mi se pridružite ako ste u blizini.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

22.01.2009.

Događanja

Događanja

 

 

Alem: Vidio si gdje sam popio svoj sokić? E na tom mjestu, ako budeš čekao svaki dan od 08 do 12 vidjećeš kolko nas samo ima.

 

Sema: Zezaš. Kolko, otprilike?

 

Alem: Ma ima nas preko dvjesto. Ima i tipova za koje nikad ne bih rekao, a ono dođe popiti sokić. Eno vidiš onog tipa što žuri?

 

Sema: Šta sa njim? I on?

 

Alem: I on svaki dan zdrma jedan sokić. Nikad ne bi rekao, jel? Možda je student? Možda ga djevojka ostavila? Možda je nesretan?...

 

Sema: Možda? Ja bih da tako razmišljam davno završio na introvenoznoj terapiji. Kakvog je okusa sokić.

 

Alem: Malo je gorak, ali sad ćemo popiti kafu pa će biti dobro. Prije su dijelili tablete pa raja dođe, uzme i prodaje tablete.

 

Sema: Stvarno. Misliš da su imali zarade.

 

Alem: Nego šta nego da su imali. Oni sve gledaju kad uzmeš i staviš u usta. Onda se potpišeš da si uzeo. Bilo sokić bilo tabletu. Pa i ja sam kupovao od ljudi koji su vadili iz svojih usta to. Znaš gadilo mi se ali opet sam uzimao.

 

Sema: A sad ko imaju veću kontrolu nad tim? U tečnom je stanju.

 

Konobarica: Izvolite.

 

Alem: Ja ću onu svoju.

 

Sema: Dužu s mlijekom i čašu vode. I donesi nam po jedan kolač vin...

 

Konobarica: Vinski rolat.

 

Sema: Ma ja.

 

Alem: Sad imaju kontrolu. Ali evo maloprije da si vidio, ušao momak uzeo sokić, izašao ispred zgrade i čeka ga djevojka. Kaže mu djevojka daj i meni malo. I on je poljubi i ono što je zadržao u ustima prespe u njena usta.

 

Sema: Joj, svakakvih furki ima.

 

Alem: Dolaze i maloljetnice. Ima ih dvije tri.

 

Sema: Jesi li ih vidio?

 

Alem: Nisam ih vidio, ali jednom mjesečno dolazimo i pišamo se u čaše da vide je li uzimamo šta. Ja jednom bio i jedna maloljetnica bila sa mnom. Rekao nam onaj u mantilu idite pišajte a ona kaže neće sa mnom. Kaže joj doktor i neče sa tobom, on će u desni a ti u lijevi wc. A držimo otvorena vrata da vide da pišamo u čašu. I djevojke pišaju, majke mi. Znali ljudi uzeti tuđu mokraču.

 

Sema: Svašta.

 

Alem: Dođu i uzmem ja na primjer tvoju mokraču. I vide da si čist. Sad i kamere te snimaju kako pišaš. Dvije kamere sa strana.

 

Sema: Imaju para, boli ih briga. Kad ovako kontam imaju li para? Kolko se samo izdvaj za liječenje ovisnosti?

 

Alem: Ja sam sad na tretmanu petica. Jedinica je najača. govorim im da mi pojačaju dozu, ali neće. Ne znam šta ču.

 

Konobarica: Izvolite.

 

Sema: Hvala.

 

Alem: Hvala. ... Nego jesi li znao da i kapi za nos sadrže 1% neke jebene droge. To je jedno vrijeme bila moda.

 

Sema: Jake. Metadon. Šta je? Ne razumijem se ni da mi rekneš pravo ime.

 

Alem: Mislim da je fetamin. Ne znam. Na nivou sokića je. Ali i kapi za nos se izdaju na lijekove. Ja sam jednom iskapio i kasnije sam bio dobar.

 

Sema: Popio kapi za nos?

 

Alem: Ma ništa lakše. Ionako ne dođe puno. Na eks. I gotovo.

 

Sema (za sebe): Skime i ja sjedim na kafi.

 

Alem: Poslije svih tih droga osječaš smirenost. Nisi više napet, ni malo. I tako neka dva tri sata, lijepo ti je. Skroz si smiren, ne razmišljaš ni o čemu. A ta smirenost je tako lijep osječaj. Ljudski um sam ne može biti tako miran. Niko te više ne sekira. Nemaš problema. Sve ti je ravno do mora. Nekad je bolje i od seksa, ta smirenost. Ali kad te sve to prođe, ponovo si nervozan. Ponovo razmišljaš kako do toga doći, ponovo nastaju problemi. I tako u krug. Svaki dan. Stalno negdje žuriš.

 

Sema (za sebe): Cesta. Ležimo na cesti, ja pored nje. Stavljam joj ruke u gače. Njoj je drago. Ona hoće da je masiram, tom rukom. Prolaze ljudi i gledaju nas. Ne želim je masirati. Svi ti ljudi gledaju u nas, što bi je masirao kad ljudi gledaju u nas? Odjednom nas napadaju neke cuke koje su tako slatke. Ja ih sjedeći pored nje odbacujem od sebe. Sve me grizu za noge. Cuke su tako slatki kada su ljuti.

 

Alem: Nešto kažeš.

 

Sema: Ma zamislio sam jednu scenu koju bi trebao pretvoriti u film, pjesmu ili sliku. Bilo šta. Ali zaboraviću je dok nađem papir.

 

Alem: Ja imam rizlu ako ti treba papir.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
09.01.2009.

Opsesija

Opsesija

 

Ako me pitate šta je tačno lijepo na njoj odgovor ću strahovito razvuči. Evo, ona sjedi za istim stolom kao i ja, i u ovom prvom susretu, divim se njezinoj glavici i osječam nekakvu energiju što zrači iz nje. Neku strahovitu energiju. Kao da se nečemu nada? Zasad sve izbjegava moj pogled i sve gledala negdje u stranu. A ja evo sjedim i sve mislima je dozivam, evo me, malo dalje od tebe, pogledaj me. Sjedimo za velikim stolom zajedno sa još dvadesetak ljudi. Pet šest ljudi više manje. Svi uglavnom pijemo kafu i jedemo nekakav kolač. Nekakvu ne baš ukusnu tortu. Jutarnja kafa je, na treće bajramsko jutro. Poslije glavice krišom sam joj gledao u grudi, i đemper koji je nosila. Nekakav đemperćić koji joj je super odgovarao. Dok sam joj gledao u grudi, i poredio ih sa veličinom svojih ruku, ona je kažiprstom desne ruke dodurnila gornju usnu i moj je pogled ponovo bio na njenoj glavici. Poželio sam da za trenutak postanem onaj njezin prst. Bilo mi je malo neprijatno zovnuti je, ili bilo kako glasnije pokazati da sam ovdje. Ma ja joj ni ime sad ne znm. Samo sam u mislima govorio, hej, otkud ti ovdje, nisam te vidio ranije. Počeo sam joj posmatrati kosu i sve se trudio da mi se ovakav izgled nje ucrta u pamčenje. Da je nikad više ne zaboravim, i da ne zaboravim ovaj trenutak koji je tako lijep. Da je se sječam i u beskonačnosti. Kad je upoznam sve ovo će se izgubiti, ona neče biti više onakva kakvu je moja mašta zamislila. Savršenu. Evo sad se divim samo njezinoj kosi. Nije imala one vunene kose nego njehovu lijepu suprotnost: tanka kosa kojoj se zna red, gdje je svaka dlaka na svom mjestu. Kosa boje naranđe, ili tačnije boja hrđe. Koja je to boja, je ne znam, nemojte me radi toga osuđivati. Njezina kosa u mojoj mašti mijenja boju. Znam da mi se sviđa. U trenutku dok se laktom naslanjala na sto, malo povila glavu u stranu i gledala negdje ne u mom pravcu, stariji kolega me je pitao nešto i počeo sam voditi razgovor sa njim. Ali sve nešto gledam u njega pa gledam u nju. Podsvjesno poredim fizonomije njih dvoje. Ona oko dvadeset četri godine, godinu dvije više manje, najvjerovatnije moje godište, moj kolega već odavno prešao pedesetu. Njezine rukice glatke i ukusne, nježne i svijetle, lagane i prozirne, mog kolege hrapave, naborane i grube. Njezine oči tamne, velike, vesele, močne, pune života, oči pune nade, a njegove male i ozbiljne, vidjele sve što se već može vidjeti. Ma ne nisam pravedan. Ne mogu porediti njih dvoje. Ako već poredim trebao bi je porediti sa Amnom, kolegicom koju znam neka dva mjeseca, koja sjedi skoro nasuprot mene i koja je svojim izgledom među prvacima. To bi bila pravedna borba poređenja. A pogledaj ti samo tu Amnu. Šta li sad izvodi ona? Šta objašnjava sa onim svojim kolačem. Pojedi kolač dok nije odletio negdje gdje ne treba, nekom na lice. Obe djevojke su isto godište. Ma o čemu ja razmišljam, zar je ja trebam porediti sa nekim. Čemu to. Mog novog anđela, čuvara mojih očiju. Čemu sad odjednom nekakvo poređenje. Prepusti se trenutku i uživaj. Život je kratak. Rutav i dlakav.

 

 Da me možda oči ne varaju, možda na njezinom mjestu niko ne sjedi. Možda je moja mašta poludila i stvorilo nekog koga ja već odavno tražim. Ne želim vjerovati u to. Trebao bi se uozbiljiti malo.

 

Kakva li si uistinu, pitam se? Kakav li ti je psihički sastav. Tvoj mentalitet. Da li bih te mogao prihvatiti i kakvo li si djetinjstvo imala. U kakvoj li se okolini odrasla. Moj otac je rudar. Da li si od onih kulturnih pred kojima ne smijem progovoriti ništa ružno, bezobrazno i neobično ili si od onih kojima psovka nije ništa strano, koji vole podrignuti tako da ih svi čuju i koji se tako i smiju. Glasno. Ili si neka kombinacija to dvoje. Pitam te sad otvoreno, iako me ne čuješ, pa mi nećeš moći odgovoriti, pitam te imaš li skrivenih stvari koje bi voljela uraditi a ne smiješ. Možda ne smiješ ni pričati o njima, jer ćeš vjerovatno biti osuđivana od vanjskog svijeta. Svijeta do kojeg ti je stalo? Imaš li jednu takvu stvar ili više njih. Šta bi voljela da ti se dešava svaki dan? Naravno, pored onih o ljubav i sreću, imaš li razmišljanja poput lova na vukove (sa puškom ili sa nožem), kupanje u rijeci (sad usred zime), život u planinama, lov na vanzemljce i slično. Bjeg od civilizacije ili bijeg u napredniju civilizaciju. Znaš, svi mi imamo nešto tako. Bar ja imam. Hoćeš li me osuditi radi toga. Šta su ljudi prema tebi. Definicija čovjeka. Divljaci, glupaci, nitkovi i propallice. Da li bi voljela da si možda nešto drugo, da možda sad nisi tu gdje si, sa mnom (tačnije tri metra od mene), i da li voliš ovaj posao koji radimo, ja ti, i svi ovi koji su oko tebe. Bože, kako je lijepo vidjeti nekog ko tako jako zrači energijom, kao ti.

 

Znaš, nekad volim ovaj dialog sam sa sobom, kad bi me čula možda ne bih bio tako slobodan. Ogradio bi se možda nekim zidom. Stavio bi taj zid sve dok ne bi osjetio da ga ti želiš srušiti. Moje predrasude. Jesi li i ti ovako puna predrasuda, kao i ja. Stvoriš mišljenje o ljudima prije nego ih upoznaš? To ne volim kod sebe. Jedinu stvar koju uporno pokušavam izmjeniti. Milion stvari koje nekim čudom umislim kod nekoga. Zašto sam siguran da me shvataš. Možda si ti sretno udata, imaš dijete i živiš za njega. Možda imaš momka koji ti ispravno odgovara na sva tvoja pitanja. Možda više voliš djevojke nego muškarce. Odakle dolazi ta energija u tebi? Možda nikad ne razmišljaš o ljubavi, prolasku dana i noći, o zalasku sunca ili o smrti. O smrti ni ja ne razmišljam. A možda ti je kristalno jasno da je smisao života u matematici, čitanju knjiga, uživanju u ženi i slušanju muzike. Kao i meni. Ma sve to pada u vodu, privlači me ta tvoja ogromna energija. A još ti ni glas nisam čuo.

 

Bilo bi lijepo biti u tvojoj glavi.

 

Ali evo izgleda sve dok ja vodim imaginaran razgovor sa tobom poznanici se pozdravljaju i odlaze. Malo po malo, sam sjedim za jednim dijelom stola. Prekoputa tebe sjedi neki čovjek kojeg nisam nikad ranije vidio. Nije ni važno. Ali taj čovjek kao da gleda u mene. Nešto maše rukom.

 

- Hajde bolan sjedi ovamo, nema nas puno - govori mi.

 

Ustajem i trenutak kasnije sjedam do svoje elektrane duhovne energije.

 

- To da ne izgledam tamo sam, da dođem i da se družim sa ljudima. - progovaram kroz smijeh.

 

Naravno, pružam ruke i upoznajem se sa svima prisutnim, koje nisam ranije nikad vidio. Upoznajem i nju. Moje molitve su uslišene. Sad ću stvarno vidjeti kakav je bar djelić nje.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
13.11.2008.

Podsvijest

Podsvijest

 

 

Mobitel koji nosam sa sobom, skoro svaki dan, i koji mi služi kao sat, nisam čuo da zvoni evo već treći mjesec. Zašto? Zato što ta mala spravica i ne može da zvoni. Jednog dana je samo otkazao i otada više ne zvoni. A i vibracije su se davno pokvarile, tako da se nikome i da hoću, ne javljam na telefon. Obično vidim propušten poziv, pa onda ja nazovem tu osobu. I svaki put, baš svaki put kad vidim propušten poziv, uhvati me bijes, osjećaj ovisnosti od tog malog uređaja, koji mrzim iz dna duše. Ne želim ga promijeniti, kupiti sebi moderniji (opet bi vjerovatno bio na istom), ljepše mi je što ga ne podnosim, i što nekome, bez uvrede mogu pridružiti riječ glupi ili glupa npr. glupa mobitel.

 

Ponovo me je bijes uhvatio kad sam vidio da imam propušten poziv i dvije propuštene mms poruke. Upravo izlazim iz nekog podruma i razmišljam kako li sam se našao tamo? Ovaj podrum predstavlja nekakav moderni muzej za umjetnosti ili nekakvu galeriju. Da više liči na galeriju. Postavljam si pitanje otkud ja tamo? Sječanje mi je tako ograničeno i tako slabo. Neki ljudi se, otprilike misle i govore moja sječanja, okupili iz našeg naselja i odlučili u našoj zgradi, u podrumu izložiti neke svoje slike. U onako vlažnom i bezosjećajnom podrumu napravili su mjesto za okupljanje svih onih koje zanima slikarstvo. Možda i griješim, možda su se slike nekim čudom same pojavile dole. Oko desetak slika, a umjesto sijalica gore svijeće, desetak svijeća. Tako kad ulaziš prvo se naježiš, a onda pokušavaš u mraku vidjeti ko je šta nacrtao ili naslikao. Ja sam primjetio samu jednu sliku, sliku koja je pravo lijepo nacrtana, koja predstavlja nekakvu žutu pećinu. Ne mogu zapravo tačno objasniti šta je, ali intuitivno vidim da je slika malo remek djelo. Kažem, kako sam dole sišao i koga sam još ugledao stvarno se ne sjećam. Znam da nije prošlo ni minut kako sam bio dole ali stvarno se ne sjećam, baš ničega što sam doživio dole. Vrijeme mi je neobično.

 

Ko je mene zvao? Neki nepoznat broj. Sa istog tog broja i dvije mms poruke. Dvije slike. Na prvom mms-u je bila ona ista slika koju sam ja gledao u onom podrumu. Štaviše, i uslikana je bila u podrumu. Neobično, prisustvovao sam samom otvaranju galerije, prije nekih sat vremena. Nije nas bilo puno. Bar se ne sjećam da nas je bilo puno. Ko je mogao uslikati sliku kojoj sam se divio i poslati mi je mms-om. Druga slika na mms-u je ulaz u onaj podrum. Vratio sam se do ulaza u podrum, i poredim sliku sa mobitela i ulazna vrata. Sa mjesta na kojem ja sad stojim, bez sumnje je uslikano i poslano na moj mobitel. Čudno je što se ne mogu sjetiti ni jednog lica iz podruma. Je li iko bio u podrumu? Da li da se vratim u podrum. Ne. Prvo ću nazvati broj da vidim ko je.

 

- Prepoznaješ mi glas - počinjem ja.

- Znam ko je. -

- Kako si. -

- Super. Ti. Zvala sam te jučer ali se niko nije javio. -

 

Čudno je pričam sa njom i pokušavam odgonetnuti po boji glasa ko je, ali mi ne ide. Nezgodno mi je nekako pitati je, ko je ona. Što je još čudnije, čim sam je nazvao, čujem oko sebe šuštanje nekakvog kamiona, kamiona kojeg nema. Držim mobitel pribijeno uz svoje uho, držim začepljeno drugo uho i okrećem se oko sebe da pobjegnem od tog šuštanja. Oko mene je zgrada, velika zgrada u obliku slova u, i najbliža cesta je daleko odavde, otkud ovo šušti. Ništa mi nije jasno.

 

- Ne bih se javio da nisam čuo mobitel. Otkud ti?

(kamion i dalje šušti)

- Zvala te da mi pokažeš grad, da te vidim, da obiđem muzej i odem u kino sa tobom. Poželila sam te. -

- Pa gdje si sad. -

- Evo me u Tuzli. -

(jedva je čujem. Nešto mi šušti u pozadini)

- Neću, neću, glupi mobitel, nisam ga čuo, hoćeš li opet dolaziti, otkud ti, šta sam propustio, kako li samo izgledaš sad...

 

Uhvatilo me nešto jer shvatio sam ko je. Pričao sam sa jednom mojom vrlo vrlo vrlo dragom prijateljicom. Merimom. Ono šuštanje kamiona sam počeo proklinjati na sav glas. Glupi kamion, odakle šušti. Predvečer je, nigdje ne vidim ljude oko sebe. Odakle šušti? Otkud ona u podrumu?

 

- Bila sam ti u naselju i obišla podrum u tvom ulazu, izlažu slike.

- Pa nije moguće da si ga obišla, otvorio se prije dva sata. Jučer je bilo zaključano.

- Pa eto poslala sam ti mms, ako misliš da je bilo zaključano.

 

Počinjem sebi objašnjavati neke stvari. Ja znam da sam prisustvovao otvorenju ovog podruma. Zar je moguće da sam izgubio u pamčenju čitav jedan dan. Istina je, naime, da se čitave prethodne sedmice ne sječam gdje sam bio, al zar je to važno. Osjećam se kao da sam prije pola sata izašao iz kuće, a izgleda po mom unutrašnjem osjećanju da sam izšao mnogo mnogo ranije. Otkud samo dolazi ovo šuštanje, glupi kamion.

 

Počeo sam još nešto reći, ali se mobitel isključio. Izgleda da se istrošila baterija. Glupi mobite. Šuštanje onog kamiona je nestalo. Meni je glava otežala, osjećao sam da ću se početi čudno ponašati.

 

Sebi sam došao u nekoj sobi, sjedo sam na podu. Pored mene je sjedila Merima i plakala. Osjećao sam se beskonačno sretnim.

 

- Što plačeš? Kako si samo lijepa dok plačeš.

- Ma ništa, upalo mi nešto u oko.

- Otkud ja ovdje sa tobom? Ja se ničeg ne sječam, otkud ja ovdje. Šta li smo radili ludice?

 

Počela je ponovo plakati i zagrlila me.

 

- Oprostićeš mi, znam da češ mi oprostiti. Dobar si čovjek, previše dobar za mene. Biće ti sve jasno, kasnije. Oprostićeš mi, hoćeš, oprostićeš mi...

 

Ne znam kako, ali nekih stvari sam se počeo prisjećati. Osjetio sam da sam imao najljepšu noć na svijetu, osjetio sam se u trenutku tako sretnim. Nešto se izuzetno dogodilo, samo moj um izgleda i nije nešto od koristi ovih zadnjih dana. Ali tako sam se osječao dobro, dok me je Merima grlila i istodobno šaputala oprostićeš. Bio sam u raju na zemlji...

 

Ponovo mi se muti pred očima.

 

Osječam da je prošlo nešto vremena, samo se ne sjećam kako sam ga potrošio.

 

Budim se svezan u bolnici. Na odjelu sam za hirurgiju. Ja sam jedini svezan u sobi. Okolo mene su samo bolesnici, leže na svojim krevetima. Noć je.

 

- Sesetro, sesstro, sestroooo....

 

Počinjem glasnije je dozivati. Dolazi jedna sestra, mlada je, crna kosa, lijepa je i prvlačna. Srnka. Srednjih godina...

 

- Kad sam operisan?

- Ne znam tačno. Zar se ne sjećate? Otprilike prije sedam dana. Ne znam.

- Šta mi je?

- Svako jutro doktori pregledaju sve pacijenet. Bilo bi pametnije da njih pitate.

 

Sestra odlazi. Ja primječujem malo krvavog čaršafa ispod pupka. Zatim primječujem jednu cijevčicu kako izlazi ispod čaršafa i završava se u nekakvoj medicinskoj debeloj kesi pored kreveta. Kesa je puna mokrače. Izgleda da pišam u nju. Na ljevom dijelu priključen sam na infuziju. Šš šta se dešava, zašto se ne sječam ničega? Želim reći nešto nekom tipu do mog kreveta ali ne nalazim riječi...

 

Zaspao sam.

 

Na neki način, vidim sebe na operacionom stolu. Totalno sam go. Izgleda kao da mi je duh u operacionoj sali. Ovo je moje sječanje, ili je nešto što se trenutno dešava? Nisam siguran. Stojim iza dva doktora, oni pričaju o nekakvoj krvavoj stvari koju su izvadili iz mene.

 

- Pogledaj ovo -

- Jadni momak. Otkud to u njemu. -

- Dobro je spasili smo ga. Imače posljedica, bez zezanja. Izgleda da smo našli novu vrstu zaraze. Bez sumnje je to u njega došlo seksualnim putem.

- Pogledaj te crviće, još su živi i miču se. Čovječe sva su mu jaja bila takva. Puna njih. Sav se naježim gledajući to.

- Poslačemo ovo na analizu Univerzitetskom centru u Sarajevu, ma i u Tuzlu. Nek oni šalju dalje ako ne budu znali šta je. Kasnije uzmi uzroke da i mi ovdje malo eksperimentišemo sa tim. Možda je zarazno. Zamisli da te žena zarazi ovim.

- Ja bi se ubio. Prije toga bi ubio nju. Čitav život ostati evnuh. Trebaće nam Šestić sa psihijatriskog, kad se ovaj bude budio...

 

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
10.10.2008.

Granice

Granice

 

 

Mirnes: Može se raći da imam slobodnog vremena. Ako dva, pa i tri sata svaki dan provedem sjedeći i razmišljajući, skoro pa ni o čemu, napominjem svaki dan, ja mislim da se može reći da imam slobodnog vremena. Nekad u tim trenucima razmišljam o sebi. U stvari skoro uvijek u tim trenucima razmišljam o sebi, iako za takve vrste misli volim reći kao ne razmišljam ni o čemu. Tako kontam, pa ja nisam opterećen ničim. Ni poslom, ni školom, dalje ni ženom, prijateljem, neprijateljem, vlašću, državom, muzikom, ekonomijm, ženskim bolestima, svijetom, ironijom, ponovo ženskim bolestima, ničim. Ničim nisam opterećen. Pa da li se ja onda psihički razvijam kao ostali svijet? Nebi vam znao objasniti kako sam to postigao? Slušao sam Jazz muziku dok sam bio mlađi. Tolko vam mogu pomoći. Slušajte i vi, možda i vama pomogne. Ma nisam star, fizički nisam star. O duhovnim stvarima ne pričamo. Želite da pričam o životinjama? Ne. Ok. Dobro reći ću vam do čega sam došao takvim razmišljanima. Volio bi upoznati nekog koga privlače iste stvari koje privlače i mene. Nemojte biti bezobrazni i odmah pomišljati na čulne potrebe. One sad nisu važne...

 

Dijana: Ne nisam univerzalno obrazovana žena. Što postavljate takva pitanja? Vi ko jesete. Ne postoji univerzalno obrazovana žena. One žene koje su uspjele u svom polju djelovanja, kako ovo glupo zvuči, obično nemaju djecu, ili ako ih imaju, nisu uspješne. Nekad su uspješne u svom poslu i imju djecu ali ne znaju onda ni o čemu drugom pričati. Pričaju samo o svom poslu, ili šta je njihovo dijete nekom reklo i tako to. Čude se tome, kao da su im djeca u zreloj dobi, a ne da su obični klinci. Postoje univerzalno glupe žene, kao i univerzalno glupi muškarci. Nekad se pitam ko može biti debilniji muškarac ili djevojka. Ne podnosim nešto ženske glavice, tako da vjerovatno žene mogu biti gluplje od jačeg spola...

 

Mirnes: Ma naravno da ne znam iskoristiti to slobodno vrijeme. Tako nekad, ne znam više gdje ću, pa izađem šetati. Šetam gradom i tražim s kim ću se šprdati. Kome šta mogu dobaciti i kako uči u priču. Obilazim mjesta na kojima ranije nisam bio i mjesta gdje normalan čovjek nikad ne bi došao. Najlakše je zezati se, sa penzionerima, pogotovo kad igraju šaha napolju. Jednom, kad su svi nešto komentarisali šta sad igrač treba da odigra, i ja dobacio: Pumpaj. Niko nije reagovao, tako da sam dobio ohrabrenje, pa sam i glasnije dobacio: Pmpaj, pumpj, pumpaj... Nije bilo reakcije i ja sam, sav sretan, čudio se što mogu reći neku besmislenu riječ u takovoj gužvi. Znam da nije nešto inteligentno, ali ne znam šta ću. Često i sjednem na kolač, u neku slastičarnu, usput rečeno naručim Havanu, pa slušam priče sa strane, i osjetim kako su samo ljudi udaljeni od mene. Sve pričaju o nekim tricama i kučinama, i što bi Dostojevski rekao: to je Matematika. Snalazim se nekako, sa svojim problemima, počeo sam čitati...

 

Dijana: Fakat da muškarci treba prvi da priđu djevojci. Ma i ako im ne dajemo nikakve signale, nek priđu. Muškarci su. Nekad budem tako sjebana da ne vidim ništa oko sebe, kamo li nekog napaljenog tipa kako bulji u tebe. Ako i uspostave kontakt, šta oni stvarno kontaju, kolke su šanse da se vidimo opet sljedeći put, da ne spominjem da mi postane neki poznanik, prijatelj ili nešto treće. Mamak, ha, da vam je dobra riječ. Doživljavala sam i te brze pristupe, znaš ono, evo ti moj broj telefona, pa mi se javi. Kako da neću, seljačino jedna...

 

Mirnes: To je lijepo pitanje. Bojim se ljepote. Kad vidim nešto lijepo kad prođe pored mene, pitam se smijem li upoznati nešto tako lijepo. Ko mi daje za pravo da dodirnem tu ljepotu. Ma možda se i prepadnem lijepog, pa se osjetim zabavan poput iznosanog ženskog uloška, natopljenog, dobro natopljenog. Ali ne bježim od ljepote. Zadnji put sam je pratio sve do zgrade, do mjesta valjda gdje ona živi. Bilo mi je lijepo u njezinoj blizini. Hodao sam nekih petnaestak minuta iza nje, i sve se divio savršenstvu tijela koje nosi. Bilo mi je lijepo. Da vam je znati jesam li bio napaljen? Šta bi sad dali da saznate? Kasnije sam saznao ime te djevojke. Zove se  Dijana. Znate, nekad hemija nema nikakve veze sa lijepim...

 

Dijana: Sad sam zadovoljna smještajem, mjestom na kojem živim ako na to mislite. Mjesto gdje živite, učite i odmarate se, po mom mišljenju je prva stvar na koju treba obratiti pažnju prilikom postojanja. Da postojanja. Večina ljudi oko mene ne postoji, oni kontaju da postoje ali to nije tačno. Osobe koje po čitav dan su zaokupljene materijalnim stvarima, i načinom preživljavanja, mislite da postoje. Rade po osam do deset sati, jedu, spavaju, gledaju tv, opijaju se, pravi način, mislite, za uživanje u životu. Pa kako očekivati od našeg društva, ma k svijeta da uspije. Evo vam primjera, neki dan sjedim i slušam kolegicu "Došao Muris i doveo rođaka. Kaže mi, hajd napravi palačinke. Ja mu kažem, za dvadeset maraka ću ih napraviti. I izvade oni, jedan deset, drugi deset maraka, i ja napravim palačinke." Da napomenem, Muris je njezin muž s kojim ima dvoje djece. Da li je samo meni u ovoj priči nešto neobično. I ja radim isti posao sa njom. Zvučim očajnički, je li. Smeta mi, i ne, ma neču dalje.

 

Mirnes: Mislim da je na groblju obično najmirnije. Dobro, navečer i nije baš. U te kasne sate obično se neki klinci nađu tamo, kako se hvataju. Pederi, lezbejke i heteroseksualci. Svega možeš nači navečer. Ali dok je dan, ili još ljepše, predmrak, tamo je mirno. Smiri me ta atmosfera. Volim doći i gledati zalazak sunca. Svi ti nišani, krstovi i ploče oko mene, sav taj mir, i atmosfera. Jest da se u daljini vide željezarini dimnjaci, iz jednog izlazi prašina, a nekih stotinjak metara pored njega iz nekog drugog dimnjaka se vidi ogroman plamen, pa ne smeta mi. Na sve se čovjek navikne...

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

07.08.2008.

Privatnost

Privatnost

 

Ovo što ću sad ispričati, nije za osobe koji ne mogu svoju koncentraciju držati duže od pet minuta. I nije za one ljude kojima seksualni nagoni upravljaju životom. Što znači da niko neće čitati ovaj tekst.

 

Tražeći neke stvari po internetu, vanredno studirajući, radići svoj posao, pa i iz dosade (do čega nas sve očaj neće dovesti?), počeo sam gledati stranice sa sex oglasima (i ostalim asocijacijama na riječi ljubav, prijateljstvo, sastanci, spajalice, razglednice, veze, usamljena srca, bračne ponude, humor, šale i ostale gluposti...). Nekim teškim strpljenjem, koje čovijek stječe godinama, izgubivši nekih desetak dana, možda i više, pregledao sam dosta profila korisnika ženskog spola (ljepšeg i blesavijeg spola), svih uzrasta. Poslije ovoga sam napravio neki svoj lični spisak od sedam djevojaka, i njihovih nikova. Spisak je, bez disanja i laganja, bio daleko duži (tačnije bilo je petnaest imena). Nekim putevima, detaljnijim istraživanjima (koji nisu za priču, da ne bi bili zloupotrijebljeni) našao sam tačna imena i prezimena osoba za koje sam se zagrijao, njihove adrese stanovanja, i brojeve telefona. Brojevi telefona su uglavnom bili fiksni (broj mobitela je malo teže iskopati). Zašto sam ovo uradio? Želio sam eksperimentisat i vidjeti da li mogu lično upoznati svaku od djevojke sa spiska.

 

 Sabravši se dovoljno, smirivši drhtaj ruku, pravilnim razmišljanjem i pojevši dosta čokolade, odlučio sam da tačno po jedan dan izgubim na svaku od djevojaka. Imena djevojki, kojima ću iz nekih svojih razloga staviti nadimke, su: Meli, Slatka, Mika, Dolaris, Cvijet, Mošus i Gida.

 

Da sam htio rastegnuti tok upoznavanja, i sebi zagorčati život kasnije spominjući što mi je to trebalo, mogao sam sve ove djevojke sresti ispred njihove zgrade, i upoznati ih na način koji sam htio (što nisam uradio ni u jednom slučaju). Išao sam na fazon da ih nazovem na broj telefona, i popričam, o čemu me već jezik navede. Tako da se svaka romantika ubije u korijenu. Pa idem redom.

 

Prvi dan. Ponedjeljak. Probudio sam se u sedam, doručkovao u pola devet. U deset sati bio u gradu, nedaleko od zgrade prve djevojke: Meli. Stao ispred telefonske govornice, ubacio telefonsku karticu, nazvo je na kućni telefon. Zvoni, zvoni, nekih petnaest puta. Niko se ne javlja. Ok. nazvaću kasni. Odem u Kera, popijem kafu, pa se ponovo vratim za nekih pedesetak minuta. Ponovim postupak.

 

- Molim.

- Dobar dan. Kako ste.

- Dobar dan. Ko je.

- Emir ovdje, mogu li dobiti Meli.

- Ja sam Meli, reci.

- Djevojčica Meli? Da nisam možda pogriješi?

- Nisam baš djevojčica.

- Vi ste Meli, godište 1980. Da.

- Da ja sam. Ko si ti?

- Ja sam Emir.

- Koji Emir.

- Ma ime ti ništa ne znači. Neki dan sam te vidio u gradu, i potrudio se da dođem do tvog broja telefona.

- Ja, i?

- Pa svidjela si mi se. Mogu li te pozvati na kafu?

- Imaš li auto?

- Naravno da imam, kakvo je to pitanje?

(Što je bila laž. Nemam ni vozački položen.)

- Pa onda možemo otići na kafu. Gdje da se nađemo...

 

I tako dalje, kako već ide. Da ne gnjavim dalje reći ću u kratkim crtama šta već ima zanimljivo da se kažem. Meli-nu sliku sam vidio na internetu, ona gola, raširila noge, raširila donje usne itd, nabijem je nogom među te noge. Na toj stranici bilo je sveg četri njezine slike, ko od majke rođena. Ne sumnjam da ih kod kuće ima daleko više. Slika. Baš sam se pitao šta u stvari očekivam od susreta. Njezina priča je: završila srednju školu, sad nezaposlena. Nije studirala. Kad izlazi gleda kako da se dobro napije. "Samo da mi je se dobro olešit." Traži dužu vezu, nekog s kim će se moći jebati dok joj ne dosadi. Voli se jebati u brdima, u šumi, što dalje od grada, negdje u prirodi, gdje će je njezin dragi odvesti svojim kolima. Nisam čuo ništa inteligentno iz njezinih usta, pa i ovo što sam napisao, to je moja neka procjena nje. Kad je sa nekim momkom u vezi, "nebi ga nikad prevarila". Voli nabildane momke (što ja nisam), i nekoga ko zna šta hoće. Ovo ljeto nije bila na moru, voljela bi otići na more, a naravno nagradiće onoga sa kim ode. Pitala me šta vozim, imam li stan, gdje radim, kolka mi je mjesečna plata, bi li joj mogao posuditi neke pare, znam li Mecana, kolki mi je kurac, volim li seks, volim li djecu, kako sam našao njen broj telefona. Dalje mi se pojadala kako je ružno živjeti sa roditeljima...

 

Drugi dan. Utorak. Probudio sam se u sedam. Doručkovao sedam čevapa u pola devet. Bio na ivici grada u deset. Našao jednu telefonsku govornicu. Ubacio telefonsku karticu, nazvao broj pored imena Slatka. Javio se stariji ženski glas.

 

- Dobar dan. Sprema ovdje. Mogu li dobiti Slatku (jasno je da sam umjesto riječi Slatka, izgovorio njeno pravo ime).

- Samo malo.

(Nakon nekih dvije minute, javlja mi se uspavani ženski glas. )

- Ko je.

- Slatka. Kako si spavala.

- Nikako. Boli me glava. Ko je.

- Sprema, zar me se ne sjećaš.

- Ma još sam mahmurna. Koji Sprema.

- E sad me baš zafrkavaš. Rekla si da te danas nazovem. Ti si Slatka, godište 1985?

- Da, ja sam. Ne sjećam se... (i ovdje se zaklela džamijom, što je meni nezgodno napisati)

- Hajd sa mnom na kafu pa da vidiš ko je. Sjetićeš se.

- Gdje da se nađemo...

 

I tako dalje, sad već što dalje od mene. Neću pričati kako me se nije sjećala ni kad me je vidjela, ni kad smo sjedili u nekoj njenoj maloj birtiji. Glavna briga za Slatku, kolko sam mogao skužiti, je ta što nema u zadnje vrijeme sa nekim zapaliti đoint. Nema gdje kupiti trave, presušili su svi njeni izvori. Misli se bi prešla na bobe. Ona je studentica koja je zapela na drugoj godini, i koju neka "dva glupa profesora" ne žele pustiti na ispitu. Šta studira nije rekla, a nije me bilo ni briga. U neko vrijeme, ulazi neki momak u birtiju, bez majice, neki mladić koji se tek počeo debljati, koji će sigurno i postići tu željenu debljinu za nekih godinu dana, sa nekakvom tetovažom na prsima. Tetovaža mu zauzima dobar dio prsa i preovladava crvena boja. Slatka se pozdravlja sa njim, ljubeći se sa njim u obraze. Govori kako je on "lud" tip. Hvali ga neko vrijeme. Čudi se i kaže mi, da me nije nikad vidjela, jer "Tako ružnog tipa ne bi mogla zaboraviti..."

 

Treći dan. Srijeda. Probudio sam se u sedam i pet. Doručkovao sedam čevapa sa dva paradaiza u pola devet. Bio u Zemlji oko deset. Našao telefonsku govornicu, okrenuo broj, i čekao da se neko ne javi.

 

- Molim.

- Da provjerim prije nego što se predstavim. Je li to Mika. Godište 1975.

- Jest. Ja sam.

- Ovdje, ovdje Omer. Jel ti poznato ime.

- N... Nije.

- Bilo bi mi neobično da jeste. Možda sam mlađio od tebe, ali vidio sam ti profil na internetu, lijepa si. Mogu li te zamoliti da izađemo na kafu.

- Čuj. Možeš li me nazvati u ponedjeljak. Tad ću biti slobodna. Možel.

- Može. Nazovem te u ponedjeljak.

- U stvari daj mi svoj broj. Pošalji mi sliku. Kako izgledaš.

- Ne brini se, nazvat ču te u ponedjeljak. Ok.

- Dobro vidimo se. Ćao.

- Ćao.

 

Nije mi ostalo ništa nego da prehodam do drugog dijela grada i nazovem sljedeću djevojku sa spiska, Dolaris. Ubacio sam telefonsku karticu u govornicu (a gdje bi drugo), i okrenuo broj.

 

- Molim.

- Ćao. Nabokov ovdje.

- Ćao. Čuj Nabokov. Ko je.

- A ti ko čula za Nabokova.

- Jok ti si čuo za njega.

- Šta si čitala od njega.

- Čuj čitala. Držala Lolitu u ruci.

- Imaš li vremena Dolaris.

- Kako mi znaš ime. Ko je.

- Volio bi izaći sa tobom na kafu.

- Pa.

- Pa vidio sam te negdje oko Sudnice, neki dan, pa se potrudio da ti nađem broj. Možeš li izaći, ne ujedam.

- Imaš sreće što sam na godišnjem...

 

I mi smo se našli, kao što bi iskusniji tipovi od mene rekli, i tako dalje. Ovdje je zanimljiva priča. Dolaris je na prvi pogled pametna, završila pravo, radi negdje, nešto u sudu. Komukativna je i duhovita. Ne čita sad ništa, ali čitala je prije (u šta ne sumnjam). Nema momka. Zašto? (Ovdje sam se dobro potrudio da ukrotim svoj jezik, da ne pričam svašta, bar ne pred njom, pa prvi put se vidimo). Dolaris je ona vrsta djevojaka koja žele momka samo za jednu noć. Seks na jednu noć. Da sutradan nemaju nikakvu obavezu prema njemu. Da se ne zamara misleći o njemu. Kasnije kad joj se ćefne, da ona njega može ponovo nazvti za jednu noć, neku novu noć, da prožive u sreći. Ili da on nju može nazvati, ako joj on bude dobar u seksu. Ne želi se sad vezati, mlada je. Ali, kaže ona, to nije seks, ne to nije seks, to bude nešto puno više od toga (mogu mislit, sveti čin). Mora puno toga proći u životu. Ne želi djecu, šta će joj sad djeca. Želiće djecu za nekih pet godina...

 

Četvrti dan. Četvrtak. Probudio sam se u sedam i deset. Doručkovao sedam čevape, komad sira (marke "Gouda") i dva paradaiza. U deset sati bio u Novom Hanu, nisam našao telefonsku govornicu, pa sam zvao sa mobitela.

 

- Molim.

- Kako si?

- Dobro sam. Umorna od spavanja.

- Je li to Cvijet? Godište 1982.

- Da ja sam.

- Jesil očekivala da ću te nazvati?

- Očekivala sam. Jesam?

- Kako?

- Šta. Da, imam vremena.

- Super. Ne radiš?

- Ne radim. Imam svo vrijeme svijeta. Hoćeš li na kafu da izađeš sa mnom

- Hoću. U stvari ja sam tebe radi toga nazvao.

- Gdje ćemo se naći...

 

Neobičan razgovor. Usporen. Totalno usporen. Ona mene nazvala da izađemo a ne ja nju. Neobično. Kad smo se našli, djevojka koja se krije pod imenom Cvijet, nije bila baš nešto vesela (blago rečeno). U stvari svo vrijeme našeg razgovora, bilo putem dok smo šetali, bilo dok smo sjedili pili kafu, nije se nasmijala, ni jednom. Đabe sva moja dobacivanja, trud i nadareni smisao za humor, koji su stvarno jadni. Ne. Nisam probio led njenog oklopa. Pričali smo o običnim stvarima: nismo se vidjeli ranije, gdje ćemo izaći, malo kulturnih mjesta u gradu da se može izaći, čovjek kad želi sam izaći nema gdje, muzika koja se sad sluša nije zanimljiva, mi smo prokleta generacija, pozorište je užas... Ma ima ljudi koje ne možeš tek tako opisati. Kod kojih je teško prodrijet u svijest, vidjeti na čemu je. Šta mu nedostaje i šta želi (ako uopšte išta i želi). Cvijet je bio usamljen. Jedna od onih djevojaka koja se više ničemu ne nadaju. Koja je vjerovatno zadnje dvije godine bez momka, a kako vjerovatno nije našla neku drugu zabavu, pored ove da želi da se zaljubi, stvorila sebi neki svoj svijet, koji je na nju čekao. Svijet samoće. Svijet u kome je ona nevidljiva, umišljena da nikom nije zanimljiva, i da ništa više nije dovoljno dobro čime se možeš baviti. Nebi me iznenadilo da je vidim danas, i kad bi stala da me pozdravi, bez puno muke bi je ubijedio da se nismo nikad prije sreli. Teško mi je bilo ta dva sata koje sam proveo sa njom. Sav smisao svijeta, sve ljudsko i životinjsko u meni je usisala. Mozak mi je bio u sefu. Ni trenutka svjetlosti više nisam imao. Čak sam natakeo temu vidljivi i nevidljivi svijet, ko mi smo u vidljivom svijetu, koja je bila bez uspjeha. Slabo sam djelovao, osjetio sam samo iskrice, male iskrice u očima, kao odgovor da, sve je prolazno. Svojim prisustvom me je tačno usmjerila šta smijem reći a šta ne smijem. Malo mi je bilo polje izbora. Nedaj Bože da joj spomenem na primjer da čitam Turgenjeva, eksplodirali bi zajedno, kao i čitav svijet sa nam. Svi bi otišli zajedno u ništavilo...

 

Peti dan. Petak. Probudio sam se u sedam i petnaest. U pola devet doručkovao sedam čevapa, dva komdića sira (zdenke), jedno jaje na oko (koje sam ispeko na masnoći gdje su se pekli čevapi) i dva paradaiza. Usput, ovaj sadržaj za doručak samtram najsavršeniji doručkom na svijetu. Ako neko misli da možda doručkuje nešto bolje, ili ukusnije, nek se ne sramoti tako glupim mislima.

 

Mošus djevojka nije bila daleko od mog mjesta stanovanja. Čak sam je prije, puno puta vidio u prolazu. Da sam znao da je to ona, nikad je ne bih nazvao. Mislim da mi dar procjene ljudi sa njihovih lica, i načina hoda ili oblačenja, u živom susretu, još daje kolko tolko žive signale. Bez sumnje te procjene su tako male, i nevine.

 

- Molim.

- Pogodi ko je?

- Da nije Meho.

- Nije Meho

- Da nije Tarik?

- Nije ni Tarik.

- Da nije Feđa?

(ova ne odustaje)

- Da Feđa je.

- Nikad ti nebi prepoznala glas.

- Kako.

- Pa nekako je pust.

- Ma vjerovatno nisam onaj Feđa kojeg ti znaš.

- Nisi. Onaj Feđa je dosadan.

- Jesili hrabra.

- Nekad jesam.

- Sva hrabrost treba da bude u tome da izađeš napolje, da se nađemo.

- Ok. Gdje ćemo se naći. Voziš li kola, da dođeš po mene...

 

Daleko, sad je ona, daleko, hvala Bogu, djevojka koja se krije pod imenom Mošus, daleko od mene. Ona vam je od onih djevojaka, koje su jedne vrste manekenki, u dodatku umišljenosti. Danas prosječna klasa. Kad me je vidjela rekla je "oh, pa ja tebe znam, ti si onaj šutljivi". Prva djevojka koja mi nije komentarisala ožiljke na licu. Rekao sam joj da će se uvjeriti u svoju istinu kolko sam šutljiv. I gle čuda. Iz petinih žila sam se trudio da progovorim sa njom ali ne ide. Nisam mogao progovoriti. Tako da je njoj ostalo sva sloboda da postavlja svoja pitanja. Prvo je htjela znati koga sve znam u svom ulazu u kojem živim (ne znam nikog). Pa je išla redom pričom, po nekim djevojkama, koja šta voli, kad je koja gdje izašla, kako je nije bilo stid obući neku tamo majicu (na šta sam klimao glavom), pa kako nije sigurna da li će danas padati kiša (nebo se plavi)... Volim kad djevojke i smatram normalnim kad obraćaju pažnju na svoj izgled, ali ovo je bilo previše. Te ima li joj šta na obrazu (muha joj sletjela na obraz), te gdje ćemo sjesti (imao sam osjećaj da problem gdje ćemo sjesti je u istoj kategoriji sa problemima kako pomoći ljudima oboljelim od side, ili pomoći gladnoj djeci Afrike, ili da li je problem P=NP problemu), te zašto ne gledam direktno u nju kad pričam sa njom (na šta sam rekao da je se bojim, a istina je bila da me je boljelo gledati u nju dok se ona smije, taj plastični osmjeh), te sviđal mi se nova majica (ko da sam je vidio u staroj), te o školi, poslu,... Odakle mi njezin broj. Kad mi nije postavljala pitanja, pričala je kao neka svetica. Da li se trudila, da mi se dopadne? Nije. Kad smo se razilazili, rekla mi je da imam malo dužu kosu, opet bi izašla sa mnom, ovako ništa. Postao sam bezobrazan sa ovakvim načinom opisivanja. Nije ona loša, samo mi nešto ne odgovara.

 

Šesti dan. Subota. Probudio sam se u sedam i dvadeset pet. Doručkovao dvadeset do devet, sedam čevapa, dva jajeta na oko (tvrdo pečena) i dva kisela krastavca (nije bilo paradaiza). Nećete vjerovati da sam početkom ljeta pokiselio sedam tegli krastavica, tek onako da se nađe, i koje se nediraju, i drže u frižideru. Svih sedam tegli. Inače, poslije ovakvog doručka, svako jutro, imam potrebu da jedem tek u pet sati poslije podne. Valjda sam navikao organizam dugogodišnjim istim navikam. To je bar što se jela tiče. Kamo sreće da je tako i u ostalim potrebama.

 

Laganim korakom otišao sam do glavne pošte, platio svoj telefonski račun fiksnog broja, pa svratio do govornice. Okrenuo sam broj telefona sa spiska, koji se krio pod imenom Gida, i čekao. Petnaest puta je zvonio, i ništa. Lagano sam krenuo u centar grada, gdje sam našao novu telefonsku govornicu i ponovo nazvao.

 

- Molim.

- Što se ne javljaš.

- Molim, ko je to.

- Mirnes ovdje. Znaš li koji Mirnes.

- Ne znam.

- Ti si Gida, godište 1983?

- Da ja sam.

- Volio bi da se nađemo. Mene ti ne znaš, ali ja tebe znam. Sviđa mi se kako izgledaš.

- Pa ne znam. Da se nađemo u 11:30 kod Asa. Ok.

- Ok.

 

Čekao sam je do dvanaest sati ali se nije pojavila. Ovdje mi je bilo nezgodno, šta sad. Otišao sam do najbliže govornice i nazvao ponovo i niko se nije javljao.

 

Ubijao sam vrijeme nekim glupostima a onda opet oko pet sati poslijepodne, ponovo nazvao, sa svog kućnog broja. Ona se javila.

 

- Molim.

- Ćao. Mirnes ovdje, mogu li dobiti Gidu.

- Ja sam.

- Izvini za danas, ispao sam kreten.

- Jesil?

- Šta znam o tebi. Znam da studiraš Ekonomiju, znam jednu tvoju prijateljicu, i od nje sam dobio ovaj broj telefona. Ona kaže da bi, ako te nazovem, vjerovatno ti izašla sa mnom.

- Koja prijateljica.

(Ovdje me je našla)

- Ma ne znam joj ime, tebe sam vidio da pričaš sa njom, pa sam od nje uzeo tvoj broj telefona.

- Pa što nisi mene odmah upoznao na licu mjesta. Zar ti to ne bi bilo lakše i pametnije.

- Ma oprosti mojoj blesavosti. Možeš li, imaš li vremena da izađemo, bilo gdje i bilo kad.

- Huuu. Ma dobro. Sad se stvarno vidimo u sedam kod Asa.

- Dobro. Ćao.

- Ćao.

 

Čekao sam je petnaest minuta. Kad se pojavila, zaboravio sam gdje se nalazim. Predivno pjesničko stvorenje, koje bi omekšalo i kamen, što bi jedan ruski pisac, u jednom romanu, rekao. Da vas ne zamaram svim pojedinostima. Moja procjena bi bila ovakva: Gida je djevojka koja je stvorena da stvara duševne probleme. Tačnije njezina ljepota, stvara probleme momcima sa kojima hoda. Naravno sa dodatkom njenog morala. To vam je ona vrsta djevojaka koja bi vas, sva sretna, varala sa drugim momkom, a sama sebe ubijedila, da to radi zato šta vas oboicu voli. Koja bi vas vjerovatno napustila, čim joj malo dosadite, ili koja bi bila sa vama do kraja života, a da ne znate zašto. Kakvo prokletstvo ljepote, i kakve priče. Gida će vas sama prisiliti da joj se bacite na koljena, iako je vidite prvi put...

 

Sedmi dan. Nedjelja. Probudio sam se u osam. Na spisku mi je ostala samo Mika, koja je rekla da je nazovem u ponedjeljak, to jest sutra. Čitav dan sam bio u kući, zabavljo se učenjem i proučavanjem prostih brojeva, prepisujući elementarni dokaz teoreme o prostim brojevima (koji se proteže na osam listova). Bilo mi je lijepo i osjećao sam se dobro.

 

Zadnji dan. Ponedjeljak. Probudio sam se u sedam. Doručkovao u pola devet, sedam čevapa, komad sira, jedno jaje na oko i jedan paradaiz (nije bilo više paradiza). Oko deset sam nazvao Miku, ponovo se predstavio kao Omer (priznaču da sam se nekih deset minuta pitao kako sam joj se prvi put predstavio, kao Omer ili kao Amer). Otišli smo u neki poznati restoran, gdje je rekla da ona čast. Prvo što je progovorila je bilo da i nisam tako ružan kao što izgledam. Na šta sam joj ja rekao da je ona puno ljepša u stvarnosti i da ima puno ljepše tijelo, nego što sam zamišljao.

 

Mika mi se, za nekih petnest minuta što je sjedila sa mnom, tolko smučila, da je to čudo jedno. Ne vjerujem da će mi se ikada u životu taj film ponovo dogoditi, bar ne od tako lijepe žene, žene sa tako dobrom linijom. U stvari nadam se da neče. Da kojim slučajem nisam onako dobro doručkovao, ko zna gdje bi završio. Mika je udana, nekih šest godina. Ima djevojčicu od dvije godine, koja je trenutno u obdaništu. Muž joj svakih dvadesetak dana ide na put, gdje se zadržava u prosjeku po mjesec dana. Dok joj je muž na putu, Mika se osjeća usamljenom, pa je odlučila naći sebi ljubavnika, sa kojim će se jebati dok joj se muž ne vrati. "Voljela bi se jebati, i time usrečiti nekoga, dok mi je muž na putu." Dok sam pio vlahovo, koje inače ne podnosim, a koje sam naručio samo da se prilagodim okolini i njoj, prvo što mi je palo na um (ne znam zašto ali to je istina), je to da ću ja sutra, sa vjerovatnošću od osamdeset posto, oženiti neku drugu Miku, koja će isto tako, "htjeti nekog usrećiti" dok sam ja na putu. Ili na poslu. Prije nego što sam se upoznao sa njom, imao sam mišljenje da se samo adoloscentice, jebu ko štuke. Pa Mika ima 33 godine, i kako mi je objasnila, tek je sad u pravom pubertetu. Čisto iz zafrkancije sam je pitao voli li položaj 69, je li ikad radila sa dva muškarca, kolki je kurac dosad najveći primila, kolko dugo vara muža, voli li ga osjetiti u anusu, brije li se, kad je izgubila nevinost, zašto se udala,... Ne trebam ni spomenuti to da sve pare koje muž zaradi, dadne njoj na ruke. (Nisam je pitao šta bi se desilo (šta bi ona radila?) da joj on ne dadne te pare).

 

Dok kucam ovo, pitam se da li da opet izađem sa Cvijetom, i da li svi ljudi ovako analiziraju osobu sa kojom se druže?

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

21.07.2008.

Žeđ

Žeđ

 

Žedan sam te, žedan tvoga glasa i tvog pogleda, žedan tvog osmijeha i tvoje kose, žedan tvojih zuba i tvog tijela, žedan tvog stasa i tvojih bokova, tvojih nogu, žedan tvog jezika i tvog nosa, žedan tvoje dobrote i tvojih gaćica, žedan tvojih grudi i tvog pupka, žedan kao što su robijaši žedni ženskog tijela, oni robijaši što ženska nisu vidjeli po dvadesetak godina. Nisam te žedan kao što je gladni putnik žedan vode u pustinji, nego kao neko ko je dobro jeo, jeo nešto slano, pa poslije toga, onaj osjećaj žeđi što se javlja, kad ni svi slapovi Nijagare nisu dovoljni da ugase to, nego je potrebno neko drugo piće, drugačije piće. Zato nemoj se čuditi što ti ovo pišem, i što razmišljam na ovaj način, što ti ovako pričam, pričam na način na koji ti nisi navikla, na način koji sam ja zaboravio. Trebam te sad, baš te trebam, trebam tvoj glas da me smiriš, i da kažeš, da tu sam, postojim još uvijek za tebe. Znam da smo se tek upoznali.

 

Znam i to da sad osjećaš sve ovo, sve ove moje misli, zato si mi vjerovatno sad i odzvonila na telefon, pokušavaš me spriječiti da ne napišem ništa više, da se ne umaram u svom stanju uma, ali neće ti uspjeti. Ćak mi i poruke šalješ, ali sada ih neću čitati, ne smijem. Sad si ti moja želja.

 

Ovo je vjerovatno ona početni stadij zaljubljenosti, ono stanje kad znam da si savršena, da je sve na tebi savršeno, da je savršen način na koji pričaš, da nikad ne jedeš, jer tebi hrana nije potrebna, i da nikad ne ideš u wc jer ti tamo na pripadaš. Stanje u kojem je zvuk tvojih vjetrova, ako ih ikad i imaš, za mene najlješ zvuk, zvuk slavuja, zvuk meni najljepše pjesme Pink Floyda: Wish you were here. Pa kako onda očekuješ da te osudim, kako onda da dobijem pravu sliku o tebi, kako se trebam izraziti i šta napisati, da razbijem ovu čaroliju koja mi se tako sviđa. Koju ne želim razbiti.

 

Čarolija u kojem su prije mene bili na hiljade ljudi, pa opet tako jedinstvena, jer malo je njih željelo, kao što ja sad želim, da sam ti uzeo onu žvaku iz usta, onu koju si danas žvakala dok smo bili zajedno, i stavio u svoja usta, jer mi je ta žvaka potrebna, sad mi je potrebna, da se sad smirim i da mogu reći, danas sam žvakao onu žvaku koja je bila u njenim ustima, tako da sam uzeo dio nje, jedan dio koji je pripadao njoj, koji je bio u njoj i koji više nije, dio koji je postao moj, i na taj način se tješiti da ću sutra uzeti još jedan dio tebe, možda kad me htjedneš poljubiti, kad se ne budeš bojala prići mi bliže i zagrlit me, kad se ne budeš bojala opaliti mi šamar, ako ti reknem nešto ružno, ili se našalim na tvoj račun, kad se ne budeš bojala probiti me nožem, kad ja tebe probijem. Kad budeš otvorena i pričala mi kako te muči menstruacija, kako obilno krvariš, kako te boli stomak, kad budeš smjela pokazati mi tu svoju krv, na ulošku ili bilo kako drugo, poželjno bi bilo u čaši (providnoj čaši), kad mi budeš pričala svoje želje i očekivanja o svijetu, svoje strahove iz djetinjstva, spominjala ljude koje mrziš, pa spominjala ljude koji su ti dragi, kad budeš pričala gdje si sve putovala, šta sve vidjela i priznaš mi šta sad vidiš u meni.

 

Da li vjeruješ da sam ovakav kako izgledam, ili vidiš u meni nekog drugog, nekog koga je lakše podnijeti, nekog koga je lakše shvatiti. Vidiš li u meni bubatora, propalicu, inteltktualca ili seljaka. Vidiš li u meni komad mesa koji će te dobro jebati, ili homoseksualca koji će raspravljati sa tobom zašto je bolji jedan šampon od drugog (npr. vašengo od ariela), kako je bolja šminka od neke druge šminke, kako su sve žene kurve a svi muškarci svinje. Možda voliš tračati, pa ćeš ogovarati svoje najbolje prijateljice sa faksa, sa radnog mjesta, sa ulice, ne znam ti odakle. Ili ćeš mi pričati kako se neko ružno oblači, kako je obukla ili obukao farmerke sa onom majicom, kako joj je samo ružna frizura. Ništa mi neće smetati od toga.

 

Nije ni važno, sad ništa nije važno.

 

Tvoj Glas. Dozivam ga u sjećanje. Sjećaš li se svog glasa kad si me danas pitala jesam li ozdravio. Znaš da nikad nisam ni bio bolestan, smirio sam se kao beba kad sam te čuo. Tvoj glas je jači od zvuka prirode, jači od morfija, znaš onog lijeka protiv bolova, čistiji od glasova male djece kad se igraju, pa i ugodniji od radosti trudnica u trenutku bola pri rađanju djeteta. Tvoj glas bi smirio i najluđeg mene, a to je jaka osobina. Pitam se, ako se budem ljubio sa tobom da li će dio tvog glasa preći u moja usta, da li ću ja dobiti ljepši glas. Mislim da hoću.

 

Vilo, pitam se da li ti je potrebna hrana? Da li ti je dosadio ovaj vidljivi svijet, i kolko ćeš još ostati u njemu? Da li dodiruješ zemlju dok hodaš? Pitam se zašto se svi ne okreću za tobom, i zašto te niko ne zaustavlja na ulici, zašto te niko ne dirne prstom, kao što sam te ja dodirnuo, samo da se uvjerim da si stvarna? Da li si ikad bila ljuta na nekog, da li ti uopšte znaš šta znači biti ljuta? Da li si nekog trebala kao što ja sad trebam tebe? Da li si nekog sanjala, kao što ja sanjam tvoje ruke? Da li si ikad bila u ludnici, gdje ću ja vjerovatno završiti ako te sutra ne vidim? Imam mnogo pitanja bez odgovora.

 

Možemo li razlikovati pakao od raja, gdje sam ja to sad. Volio bi da si sad ovdje, da te zagrlim, i da držim taj zagrljaj. Treba mi taj zagrljaj, jer počinjem se osjećati umorno. Dao bi da mi neki policajac izbije sve zube da te sad mogu zagrlit. Poslije toga bi nosio protezu, i vjerovatno bi imao ljepši osmijeh od sadašnjeg. Vjerovatno. Ti svoj zagrljaj nebi ni prodavala, dala bi mi ga besplatno. Sve što bi trebao reći su riječi tipa "kako si ti samo divno očaravajuće stvorenje", "ti si arhološka muzejska životinjica", "moja mala pjesnjikinja", "moj bijeli labud velike glave", "velike zelene oči" (u kojima se ja lagano izgubim), "mala skvo", "neozbiljna djevojka", "plastična lutka", "dugokosa", "vještčki osmijeh i veliki zubi", "mlada ženo", "lijepa princezo" ili nešto slično, neku riječ na koju ćeš me ti sama inspirisati, nešto na šta ćeš mi pokazati svoj osmijeh, svoje desne, svoj jezik, svoje nepce, sve svoje pokvarene zube, ako ih imaš, svoje usne, svoju glatku kožu i svoje krajnike. Pitam se jesil ti vadila krajnike? Imaš li pokvarenih zuba?

 

Nisam primjetio da se šminkaš. Izgleda da tebi to nije ni potrebno. Nisam primjetio ni puder na tvom licu, to je lijepo, ne bi volio da kad prislonim svoj obraz uz tvoj, da ostanem maskiran, da postanem crnac. Da se pretvorim u ludu, dvorsku ludu, da sav puder sa tvog lica pređe na moj, jer puder je vrsta droge, koju bi ja kasnije lizao.

 

(Molim te izbjegavaj pušiti cigare kad smo zajedno, smeta mi.)

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
13.05.2008.

Krmelje

Krmelje

 

 

Ležao sam na krevetu u svojoj radnoj sobi, malo ko umoran, dok mi se u glavi dešavalo nešto neobično. Mogao sam osjetiti navale male lijepe boli, koja dopire iz očiju, prema nosu i ustima, sve do nožnih prstiju. U ovim trenucima,  trenucima naleta boli, koje mi se u zadnje vrijeme ponavljaju, obično legnem na krevet, dignem noge uvis, i tako ležeći posmatram svoje bijele table na kojima stoje zadaci kojima se svaki dan bavim. Gledam moje bijele table. Crnim flomasterom, koji se lagano briše običnom spužvom, nacrtam sliku nekog geometriskog problema, ili postavim nekakav zadatak, pa hodam po sobi, ležim, sjedim na podu, na stolici, dubim na glavi i sve gledam i razmišljam o tome kako ću riješit dati zadatak. Nisam tolko opsjednut ovim problemima da ih pod svaku cijenu moram uraditi. Ako ne znam idem dalje na drugi problem. Na nekima se zadržim i po sedmicu dana, pa opet idem dalje, na sljedeći, i tako ubijam i provodim svoje vrijeme. Nisam još došao do onog dijela razvoja svog mozga, kad čovjek plače ako nešto ne zna uraditi. Mislim da mi plakanje neće nešto puno pomoći.

 

Probleme skidam sa interneta, tačnije sa web stranica poznatih uviverziteta u svijetu, sa njihovih postdiplomskih studija. Čudo je jedno do kakvih sve informacija i znanja dođem iz ove svoje sobe iz koje izlazim samo jednom dnevno. Ma da i ne izlazim iz sobe, čitav je svijet sa mnom. Sa mnom i mojim laptopom. Nju sada neću spominjati.

 

Ležim na krevetu kontam zašto je Cn={x: x binaran broj djeljiv sa n} (čitaj: cn je skup svih onih binarnih brojeva x koji su djeljivi sa n) regularan jezik, kad u moju sobu ulazi neki nepoznat tip, moje visine, crn, u kožnoj jakni i crnim hlačama. Čudno je da u trenutku kad je ušao u sobu, sva bol i napor u mojoj glavi je nestala, nekako mi se sve razbistrilo, čak mi se i očni vid izoštrio. Njegovu pojavu sam primio kao nešto tako normalno, da bi bilo nenormalno da se to nije desilo. Nastavio sam ležati na krevetu (u ovom stanu uvijek hodam u šorcu i majici kratkih rukava).

 

- Ko si ti?

- Neko ko će te izbaviti iz ove sobe, obuci se idemo napolje.

- Kako si ušao, jel zaključan stan?

- Jel ovo tvoja gitara, ponesi i nju, pomoći će nam napolju.

- Halo ba, šta ću ja sa tobom napolju, vidiš da imam problema.

- Problemi mogu čekati, vidi kako je lijepo vrijeme, idemo na Kamberoviče, svirat ćemo ovu gitaru, uzeti nešto da popijemo, i čekati djevojke koje možemo gnjaviti. Problemi nek čekaju.

 

Sjedam na krevet, nudim njega da sjedne, da pričeka dok se obučem, zatim ustajem. Obući ću se isto kao on, ako se već trebam furati na nešto nek to bude crnilo. Nije loša ideja da malo budemo u žicama (da sviramo). Da možda nabacimo u naše društvo djevojke sumnjivog morala. Izgleda mi kao ok tip. Vjerovatno znate ono shvatanje koje kaže da svako na svom licu nosi neki znak, koji mi trebamo prepoznati. Ako na nečijem licu prepoznamo svoj znak, to je naše društvo i trebamo se potruditi da ga zadržimo. Ako naletimo i sprijateljimo se sa nekim ko nije istog sastava kao i mi, nešto će nam smetati, žuljat će i nećemo daleko dogurati. Vjerovatno će uvijek kasnije izbijati neke svađe, glupe ideje. Da bi prepoznali znak koji svako nosi treba imati razvijena i neka dodatna čula. Biti drugačiji od prosjeka. Većinom djevojke podsvjesno imaju tu sposobnost, i ne znajući za to, (bar one misle da imaju) dok muškarci moraju biti nadprosječno inteligentni pa da vide to. Ja nekad prepoznam taj znak, rijetko, ali prepoznam. Tako se držim svoje sorte ljudi. Ovaj tip je istog sastava kao i ja. Sa drugačijim od sebe se ne družim. Ne podnosim ih, kao ni oni mene.

 

- Kako si me našao? -pitam ga.

- Lagano, često prolazim ispred tvoje zgrade, čujem dobru muziku, malo se raspitao i to je to.

- Ko te je pustio u stan?

- Ko je lijepio ove papire na zid? Stvarno ima smisla, sviđaju mi se. Ovu knjigu poezije Konstantina Kavafija sam čitao, prva liga. Čovječe ponesi i tu knjigu, djevojke se pale na poeziju. Ovdje ne mislim na one sumnjivog morala. One se pale na sve. Pljuneš na ulici, ona se napali, na tvoju pljuvačku. Rekneš joj volim te, dobiješ odgovor, uzmi mi nevinost, samo sam tebe čekala.

- Šuti ba malo. Dovoljno mi je čudno što mi je neko nepoznat ušao u sobu, još mi priča o moralu naše adoloscencije, de otvori mi dušu, da se zaljubim u teb. Čekaj dok se vratim u stvarnost.

- Hajde ba naviknit ćeš se. Isti smo.

 

Ja to mi treba on reći da smo isti. Izgleda da je malo otvoreniji i komunikativniji tip od mene. Samo nešto priča i prodaje svoje mišljenja. Pregledao mi je čitavu sobu i sve moje stvari u njoj. Što mi se ne sviđa. Što mi se nimalo ne sviđa. Neke stvari trebaju ostati skrivene, ne treba nikad sve ljudima reći o sebi. Kolko god bio blizak sa nekim. Uvijek treba ostaviti bar jednu stvar koju nećeš podjeliti. Bar ja mislim tako. Isto što mislim da svoju sobu trebam pokazati samo onima za koje znaš da te nikad u životu neće izdati. Na bilo koji način. Jer jedna soba je ogledalo čovjeka. Mislim na sobe u kojima provedemo više od dvanaest sati dnevno. U kojima volimo nekog.

 

- Jesil iz Zenice? Gdje si rođen? -kažem ja.

- Čuj pitanja? Jesil ti pogriješio pitanje?

- Kako te prvi put sad vidim, nema puno mijesta u gradu gdje se fura rok, a ti se očigledno ložiš na to?

- Znaš li da sam pobjedio na državnom takmičenju u plesanju, u osnovnoj školi. Čovječe kako volim plesati. Onu malu Lejlu, svoju staru partnericu, vidim nekad na ulici i zamolim je za ples. Skoro uvijek pristane, i ja je onda uzmem u naručje i plešemo sve dok se ne napalim. Kad se napalim, uvijek mi kaže, vidim da ti je sad dosta, pa vidićemo se sljedeći put. Uvijek joj se pravdam da se ne obazire, da bi mogao ovako čitav dan plesati. Ali me zeza i govori do sljedećeg puta. Upoznaću te sa Lejlom, čim je sretnemo.

- Napokon nešto korisno da čujem od tebe.

 

Gitaru sam stavio u torbu za gitaru, gdje sam ubacio jednu knjigu, peškir, i list svojih problema. Drvo na gitari se obično znoji kad sviram.

 

Na putu do grada, on je samo pričao, sad o pedesetak nekih političara koji zastupaju čitavu državu (znao je njihova imena), sad o ribolovu i plovidbenosti rijeke Bosne, sad o školovanju, pa zašto su neki ljudi tako glupi, zašto je lagano jebavat tineđerke, zašto mlade djevojke imaju tako nizak stepen samosvijesti, zašto su lijepe djevojke glupe, o čemu razmišljaju sve te djevojke (koje su sve redom genetski lude), da je samo pet posto djevojaka ikada bilo istinski zaljubljeno, da je dva posto ljudi u BiH pročitalo samo jedno djelo Dostojevskog, a da 99% djevojaka nikad nije čulo za Milana Kunderu, a naravno svi su čuli za Paula Koelja, čije romane čitaju samo de... Nije važno. Ne voli nešto ovog Paula. Inače primjetio sam da mu je omiljena tema bilo maksimalno ponižavati žensku publiku. Na mene je ostavio utisak da ga je vjerovatno neka djevojka ostavila, pa sve što je pripisivao svim djevojkama, vjerovatno je na umu imao samo onu svoju djevojku, što nije htio priznati sam sebi. Puno lakše je globalizirati, nego se suočiti sa činjenicom, sabrati dva i dva i skužiti gdje je greška.

 

Čudno je da bi se moj sagovornik ušutio nekih dvadesetak metara od djevojke pored koje treba da prođemo. Tako bi šutio dok nebi prošli odgovarajuću dužinu, a onda bi nastavio pričati. Priznaču da je u svojim nabrajanjima misli, znao pogoditi i neka moja shvatanja, do kojih sam ja došao puno dužim putem. Putem težeg otpora.

 

Nekih pola sata sjedenja ispod jednog drveta, pedesetak metara od rijeke, i mog prezentiranja antitalenta, dvije djevojke, sjele su nekih deset metara od nas. Ja sam mu davao gitaru i nudio mu da sad on malo uzme posao u svoje ruke, ali je on to šuteći odbijao i nekako se promijenio. Nije želio da ga one dvije ljepotice čuju, tako da nije ni pričao niti bilo šta drugo. Kao da ga nije ni bilo. Pusta tišina. Na pitanje da li da zovnem one dvije da nam prave društvo, da ih pitam da li znaju pjevati i šta od muzike slušaju, gledao je u mene blijedo, kao što ovca gleda u čovjeka koji je treba zaklati, negdje pred Kurban bajram. Nisam ga kontao baš najbolje, šta mu je.

 

Ja sam uzeo gitaru, mjenjao dva akorda koja sam znao i glasom promuklog slavuja počeo pjevati "Sve što želim u ovom trenutku, je da odeš iz života moga, da te više moje oči ne gledaju...", pa "Šteta što, što je kurva, kažu svi, a ja šutim i pjevam...", pa "Sutra se pričalo, probušeni dolar...", pa "Onaj ko te jebe, nek ti piše pjesme...", pa "Raširi noge, noć je, i kiša pada, pusti, da uđem u tebe bar na tren...". Ne znam šta mi je bilo ko da je ovaj moj haver svu svoju energiju usmjerio na mene, pa sam ja postao On. Djevojke su se smijale, i dobacivale nam signale, a mi se pravili da ne prepoznajemo signale, i smijali se sa njima. Djevojke su bile sumnjivog morala.

 

U nekom trenutku On je ustao, otišao do djevojaka, koje nisu nešto obračale pažnju na njega, pokušao im nešto reći šuteći. Stajao je pored njih nekih pet minuta, nisu ga primjećivale, gledale su u mene. On je stajao iza njih i šutio. Zatim je iznenada problijedio, na licu su mu izbile dvije crne čvibe, nakon čega je stisnuo šake i krenuo negdje, bez pozdrava. Nije me puno zanimalo gdje će, spakovao sam stvari, pozdravio se sa djevojkama i krenuo kući. Moram se vratiti svojim problemima.

 

Dva dana kasnije, krenuo sam na fakultet, kad on ispred zgrade čeka me.

 

- Je*o te, smrzo sam se čekajući te -kaže on.

- Koji si me ku**c čekao, mogao si me zovnuti ispod prozora, izašao bi. Baš mi se pije kafa.

- Idemo u Savu, tamo je dobra kafa a ima i kolača.

 

Kako ova dva dana nisam izlazio iz kuće, a u kući skoro nikako ne pričam ni skim, dobro mi je leglo da se ispričam sa nekim. Baš sam poželio da pričam. Razglabali smo o stvarima koji su nas mučili i radi čega smo okruženi glupacima. Nju nismo spominjali, tačnije ja je nisam spominjao, on o Njoj ne zna ništa. Ona nije važna.

 

Prolazili smo pored jedne knjižare i nešto se čudno dogodilo. Ja sam stajao da pregledam knjige sa izloga, da pročitam naslove, a on je navaljivao da uđemo unutra i da knjige dodirnemo svojim prstima. Pokušavao sam mu objasniti da nema šta vidjeti svojim prstima, a on je navaljivao. U trenutku objašnjavanja me tako zaboljela glava da sam jedva stajao na nogama. On je ušao unutra, uzeo knjigu, izašao i pružio mi da je prelistam, on će da gleda kako ja listam knjigu. Ja sam uhvatio pogled žene iznutra, vidio njezino negodovanje na licu, i krenuo u knjižaru. On me je zaustavio negje na ulaznim vratima, uzeo mi knjigu i donio drugu. Tako smo stajali, ja na ulaznim vratima, a on ko hamal, donosio i odnosio knjige. Ja bih otvorio knjigu, pročitao jednu rečenicu, pa mu vraćao nazad. Knjižarka se prvo ljutila, raširila svoje noge, pa ih ponovo skupila. Posmatrala nas, sve dok meni nije dosadilo. Izašli smo i ja sam se rukovao sa ženom, izvinio se za nesporazume. Opet je raširila noge, i u tom položaju sam je napustio.

 

Trebalo mi je vremena da se skoncentrišem, da se vratim u normalu, kad smo se razišli, ja na faks, on svojim poslom. Čudno je počeo djelovati na mene. Ko da pričamo telepatijom. A sve je tako normalno.

 

Počeo sam sve manje misliti o Njoj, sve mi je napornije bilo učiti, i spremati se za posao. Na poslu je bilo lagano, opuštajuće i ne naporno. Mnogo smijanja, i ljepih lica. Onaj je počeo sve više izlaziti sa mnom i slijediti me kao cuko. Moram priznati da mi je prijalo to društvo, kao i njemu vjerovatno. Počeo je svako jutro da mi kuca i zvoni na vrata. Kad bi otvorio rekao bi da se obučem, da idemo trčati, đogirati malo da se napunimo energijom. Uvijek bi izlazio, poslije čega bi otišli na čevape. Čudno je da sam uvijek saaam doručkovao dok bi on sjedio pored mene i pričao o ženama koje je vidio jučer. U stvari nikad ga nisam vidio da nešto žvače, da jede i da sam priča sa nekim još osim sa mnom. Bio je onaj tip koji u potpunosti ignorira ostatak svijeta. Nije mi smetalo to.

 

Druženje sa Njim me je počelo uzimati. Bilo nam je najnormalnije da kad izađemo u grad, zapikamo jednu ženu i slijedimo je. Gdje god ona ide idemo i mi, pratimo je izdaleka. Na primjer, djevojka izađe iz zgrade, mi je slijedimo. Djevojka se sretne sa momkom, mi ih slijedimo. Oni odu zajedno u park, na klupu da se ljube, i mi odemo u park, i gledamo ih kako se ljube, komentarišemo i drveća, i gliste, i ptice, i gledamo ih, kao kad ljudi odu na utakmicu, u kino ili u pozorište. Tako smo mi njih gledali. Uzmemo sok ili nešto žestoko, zavisno od raspoloženja, i gledamo ono dvoje kako sjede i pričaju. Iskreno potajno smo im zavidjeli. Nikad o njima nismo pričali. Jednom je On otišao do grma koji se nalazio dva metra iza klupe, čučnuo i tako ih posmatrao, kao da su oni neki eksponati u muzeju, koje naše žive oči će vidjeti samo jednom u životu. Nećemo ih vidjeti ni kad umremo. Da bi bio neprimjetniji htjeo je zviždati, ali nije znao. Usput je učio zviždat. Znao sam se po pola sata smijati tim glupostima. Žene i djevojke koje smo pratili nikad nisu primjetile to. Ali, Bože moj, svakakvih stvari smo vidjeli u tom periodu, što nije za priču.

 

Kako je vrijeme odmicalo skužio sam da sam u potpunosti zanemario ono malo prijatelja što sam imao. Svi ljudi sa kojima sam pričao spali su na njega. I na studente i studentice sa faksa. Niko više. Jednom mi je, kad sam se htjeo potući sa njim na ulici, potući čisto onako, prišao neki čovjek i pitao da li je sve ok. Rekao sam da jeste. Nije mi bilo jasno zašto me je to pitao.

 

Ja nikad u životu nisam koristio mirise, dezodoranse, stikove protiv znojenja, gelove za kosu, mirisne vodice i šta ti ja sve znam, šta još nisu izmislili protiv smrada. Ali druženje sa njim i učenjem tehnike da osjetimo miris žene pored koje prolazimo, to se počelo mijenjati. Eksperimentima na ženama pored kojih sam stajao, na radnom mjestu, na faksu, naučilo me je da miris igra važnu ulogu. Počeo sam razlikovati tri vrste mirisa, slatki, normalni i gorki. Naravno sve kod žena različitih dobi. Najviše mi se svidio slatki miris, da li iz razloga što volim slatko pa bih i po njoj mogao baliti, ili iz nekog drugog razloga nikad mi nije bilo jasno. Tako da sam odlučio da sam sebi poklonim jedan "skupi" miris i našpricam se ko lud. Bar prvi put, kasnije ću to umjereno koristiti. Ušli smo u neki visokobudžetni xafs kozmetike, i prvi put nakon djetinjstva sam osjetio stid. Dok sam ja finoj djevojci koja je rekla izvolite, objašnjavao da nikad u životu nisam koristio mirise i da bi volio kupiti jedan skupi, On je kao budala pretrčao na drugom kraj xafsa i vikao vidi ovo, Đoni Banana, Keli Minougli, Oliver, Fa fa fabulas, Aksa Maksa, Akva i bazeni, i sve tako nekako i slično. Nisam se mogao skoncentrisat kako treba. Tad sam pomislio da ne treba sa svakim da se družim. Al to već znam i primjenjujem na ljudima, ali opet, isti smo koji ku**c viče. Ova djevojka koja je radila, osjetila je da nemamo nekih ogromnih para pri sebi, pa nam je nudila mirise srednjeg staleza. Uzeo sam jedan miris, pruzio krupnu novcanicu, uzeo kusur, i izašao ne čekajući Onog mog. Glupana.

 

Pokušajte sebi dočarati sljedeću scenu: mi hodamo pored puta, prolazi kamion, neki veliki, pun pijeska, prolazi nešto sporije. On trči i hvata se za kamion, skače i nogama se oslanja na onaj dio što služi za vuču vozila, kad jedan kamion vuče drugi. Zakačio se za kamion i iz sve snage zove mene da se i ja vozam sa njim. U ovakvim trenucima ozbiljno sam razmišljao da ga se riješim. Pored sve one priče, koja je zanimljiva na svoj način, neke djećinje stvari mu ne možeš izbiti iz glave. Pa ja sam se ovako ponašao u osnovnoj školi. To vješanje za kamione, traktore i ostale dječije gluposti.

 

Imao je još jednu stranu, koju trebam spomenuti. Jednom me je neko lagano budio, u tri sata ujutru. Bio sam nikakav, jedva svjestan šta se događa.

 

- Koji si ku**c ti ovdje? - počinje me, iz sna, hvatati bijes.

- Izvini treba mi pomoć.

- Ma kako si ušao mi u stan. Sve je zaključano, svi spavaju. Halo ba, uzeću ovu palicu ispod kreveta i razbiću ti lobanju ako i sad izbjegneš odgovor.

- Prije nekih četri sata sam upoznao djevojku, i sad joj nije dobro. Treba mi tvoja pomoć. Jedva je dogurala do zgrade. Sva cvokoće, izgleda počinje povraćati. Bojim se da će mi umrijeti na rukama.

- Koji je ku**c pila, nije joj ništa. Boli me za nju. Šta očekuješ od mene?

- Posudi mi deku, da je pokrijem ako je već nećeš pustiti unutra.

- Pametnjakoviću, mogo si uzeti deku da me ne budiš. Kad si već ušao mogao si ukrasti šta si htio.

- Ne shvataš. Ti je moraš pokriti svojom dekom. Takvi su mi principi. Shvati me. Ne mogu ništa uzeti što je nečije koga znam.

 

Ustao sam, uzeo deku, izašao u hodnik, došao na stepenište, i vidio djevojku. Kad sam je zapazio u svoj njezinoj svjetlosti, nisam mogao vjerovati. Umro sam više puta za tih nekoliko sekundi. Jezik i noge su mi se odrezale. Kosa na rukama je nabujala, uhvatila me drhtavica. Zaplakao sam ko dijete. To je bila Ona. Otkud Ona sa Njim. Otkud Ona ovako bespomoćna, pijana, ovdje. Pokrio sam je dekom, sklonio joj kosu sa očiju, i posmatrao je. Dugo. Dugo sam je posmatrao, kako diše, kako spava. Razmišljao sam i da li da je unesem u stan. Kolko sam je samo poželio, sve ovo vrijeme nisam želio razmišljati o njoj. On je naravno pobjegao, čim je vidio da sam onako ukopano stao gledati u nju. Što si bona, mali anđele, seabi ovo uradila? Jesil željela, meleku moj, da te vidim kako možeš pasti na dno? Svi možemo biti na dnu, puno teže je nastaviti sa životom, ne ponižavati se. Ne praviti od svog života neki drugi, grozniji život. Treba biti ponosan što smo živi. Biti sretan što se budiš svako jutro. Donio sam jastuk i jedan dušek. Prenio sam je na dušek, stavio joj glavu na jastuk, i pokrio je. Ostaviću je tu u hodniku. Ona nije više ono što je bila nekad. Sad je neko drugi koga ja ne znam. Neka druga djevojka, kojoj bi isto ovako pomogao. Djevojka sumnjivog morala.

 

Sutradan sam čekao do podne, zatim izašao iz stana u hodnik i uzeo svoje stvari. Nje nije bilo.

 

Sve je čudno, počelo od onog trenutka kad sam trebao kupiti sprej za sjaj metalnih površina. Imam jednu metalnu figuru koja treba da se sjaji, želim da sprejom ili nekakvim lakom to postignem. Otišao sam u prodavnicu boja i lakova, raspitao se za materijale, i kupio bijeli Email smijel, za koji je žena tvrdila da se sjaji ko bijela boja na frižiderima. Kad sam izašao iz prodavnice čekao me On. Nasluti sam da nešto neće biti ok. Pošao sam kući, prolazeći pored nekog kafića, ispred koje su stajali jedan crni BMW, i jedan crni Mercedes. On mi je uzeo sprej iz ruke, i kaže sad ćemo pokazati ko je ko, imaš li muda. Rekao sam mu da se ne zajebava.

 

- Šta je, hoćemo li im pojebati ovu boju na autima ili šta. Ko su oni da im mi ne smijem malo razjebati život.

- Čekaj dok noć padne, sad je dan, vidjeće nas, šta god da napišeš na tom bmw izaći će i eto ti belaja. Večeras ćemo to uraditi.

- Ne shvataš i jest fazon da nas vide, da znaju ko smo mi.

 

Rekavši to izvadio je sprej iz kese, mučko ga, mučko i onda stavio jednu tačku na vrata bmw-a. Opet je u tom trenutku problijedio, izbila mu je jedna velika čviba na licu, i ukopao se. Ne znam šta mi bi, rekao sam mu da nastavi kad je već krenuo, ali samo je stajo kao ukopan. Uzeo sam sprej i počeo šarati, prvo sam velikim slovima napisao Peder, pa zatim na mercu Propalica, i taman kad sam još htio napisati "Otkud vam ovo" na šoferšjbi bmw-a, izgubio sam svijest, tačnije sjećanje me ne služi baš najbolje. Kroz maglu se sjećam da je neko počeo vikati, da sam se ja spremao za tuću. U meni ima sedamdesetak kila, i nisam baš nešto visok. Uvijek sam bio spreman primiti dobre batine, junački. Ne bojim se boli, i nikad se nisam bojao boli. Tako sam rođen.

 

Došao sam sebi u policiskoj stanici, na glavi sam imao dosta modrica, On je bio tu tako da sam se odmah opustio. Kako mi je policajac, detektiv, šta li je postavljao pitanja, On mi je govorio šta da mu reknem. Ovaj se detektiv nije obazirao na to i ja sam ponavljao Njegove rijeći. Imao sam osjećaj snage koji ne znam odakle je dolazio. Ispostavilo se da sam se potukao sa trojicom ljudi, puno jačim od sebe i da sam se dobro držao. Da sam jednom od njih prst ugurao u oko i da će imati trajno oštećenje vida. On se popeo na sto i počeo plesati, nakon čega sam se ja htio popeti na sto i plesati sa njim, ali sam lisicama bio vezan na stolu, počeo sam se derati i ponovo gubim pamčenje.

 

Dolazim sebi u nekakvoj kancelariji, u bijeloj piđami, On je tu ispred nekog čovijeka, koji sjedi u stolici i pokušava pričati sa mnom. Čovjek je u bijelom mantilu koji ima iskaznicu, vidim samo ime Muharem. Priča on nešto, glava mi puca, a priča i moj Haver, pa sve se zeza na Muharemove rijeći. Ja se smijem, i ja dobacujem, šprdamo se na sve to. U jednom trenutku mi pade na pamet, da nisam otišao na posao, ko zna kolko dugo. Pitam Njega za to, i posmatram kako me Muharem gleda, i šuti. On mi objašnjava da je sve u redu, da sam na bolovanju, jer trebam se odmoriti od batina koje sam dobio. Pruža mi papir na kojem je jedan od onih mojih problema, i ja se zadovoljavam odgovorom i udubljujem se u problem. Kad sam pokušao ustati primjećujem da to radim sa naporom, da me boli nešto u gornjem dijelu podtrbuha. Skidam majicu i vidim ožiljak. Pitam šta je ovo, Muharem šuti dok mi On kaže da sam imao operaciju, imao sam nekih poteškoća, možda kilu ne zna ni On.

 

Soba sa kojom se nalazim sa ostalim bolesnicima mi se nešto ne sviđa. Imam osjećaj da su svi u nekom svom svijetu. Jedan momak pjeva na hodniku. Pričam nešto sa ovim svojim i to me smiruje. Kad sam htio da izađem napolje, da uzmem svježeg zraka, bolničar na ulazu me zaustavio, nije htjeo otključati vrata, koja su ličila na rešetke, i opravdao je svoje ponašanje, tako što je rekao da je sad tri sata u jutro i da ne smije niko izaći. Nisam mu vjerovao a moj Haver mu je počeo psovati, i vrijeđati ga. Uhvatio sam se smijati, skinuo sam gače, počeo ga napucavati i pitao bolničara hoće li da ga primi, da ću ga jebati kasnije ako me ne pusti. Zatvorio je vrata i nije me više posmatrao. Vratio sam svoju kobasicu u gaće i otišao na krevet. Postavio sam Teorem Čevija, i pokušao ga riješiti. Kako nisam imao ni olovke ni papira rješavao sam ga u glavi. Išlo je ko med i mlijeko. Treba mi jačih problema, poželio sam i pisati.

 

Haver mi je sutra ujutru objašnjavao da lica manekena i manekenki, ma svih vrsta modela, u svom osmjehu nose znak gluposti, da su im lica plastična, da ništa ne možeš pročitati sa njih. Složio sam se i prva sestra koja je naišla, rekao sam joj da je plastična, da sa njenog lica ne mogu pročitati ništa. Prihvatila je poziv u ušla u razgovor. Nekad volim što nekad znam biti komunikativan. U razgovoru sa njom počeo sam se pitati, pitati ono pravo, pa gdje sam ja to i kako sam dospio ovdje. Sedam sati i petnaest dana sam već ovdje. Haver mi je donio dva bureka sa jogurtom, koja sam jeo dok sam pričao sa ovom ljepoticom, dok On sjedi pored mene i šuti.

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
01.04.2008.

Vucejekina

Vucejekina

 

 

Voz u kojem sam, u kojem sad sjedim umoran, na prljavom sjedištu, dvije puta dvije stolice, redom je stajao na sljedećim mjestima: Alipašin most, Rajlovac, Reljevo, Semizovac, Vogošća, Ilijaš, Podlugovi, Lješevo, Visoko. Sad smo u Visokom. Staje po dvije tri minute. Dok dođem kući stajaće još i u Poriječanima, pa Bužići, dalje Dobrinje, Ćatići, Kakanj, Rošćevinja, Modrinje, Gora, Lašva, Janjići, Drivuša. U vagonu sam koji se nikako ne može pohvaliti čistim i sjedim sa još nekih desetak ljudi. Jedva gledam, i nekako podnosim sve te ljude oko sebe. Među nama je samo jedna žena, ne baš nešto privlačna da stalno gledam u nju, ipak poželjna je. Srećom svi oni, ne pričaju puno, gledaju jedni u druge, smiju se, pokazuju zube, časte se košpicama, ponekad pljunu reda radi, rukuju se svakih desetak minuta, klimaju glavama i izgleda svi se znaju međusobno, samo sam ja uljez. Ja ne znam njih a ni oni mene. Svi ti ljudi rade na željeznici, sad vjerovatno idu kući. Svi nose one plave jakne, na kojima piše Željeznice BiH, a jedan od njih nekad, kao u bunilu, zapjeva: ...zboog nje je Zijoooo, danima pijo, zboooog nje je Meho u meezarrr legoo... ostali gledaju u plafon voza pa mu dobacuju to Šabane i hrabre ga da nastavi, gurkaju se laktovima među sobno, grče se i nekako su veseli. Stalno štimaju sjedišta da se nagnu kako treba, vade maramice i brišu znoj. Nepodnošljivo je vruće ovdje, u ovom vagonu. Dobro su naložili nešto. Torbe im vise iznad glava, i one ručke se ljuljuškaju, podsjećajući me na lik jedne djevojke. Moja torba je pored mene i fino sam je zagrlio, ako nenadano zaspim, da mi je neko od njih slučajno ne mahne. Voz je lokalni, tako da je vagon u kojem smo, ujedno i ona pogonska lokomotiva. Odmah iza mene su otvorena vrata iza kojih je prostorija u kojoj su dvojica mašinovođa. Stalno si nešto šapću međusobno, i ovim otvorenim vratima valjda odaju počast svojim radnim kolegama iza njih. Osam je sati, kraj zime, i pao je mrak. Ma dobri su ovi ljudi, siguran sam. Idu kući, kao i ja pa ih razumijem, kako god da se ponašaju.

 

Negdje u lukovom polju sam ustao i otvorio prozor. Ubrzo voz treba da prođem kroz Zenicu, pa rekoh da bacim oći na svjetla grada, poželio sam disati svoj zrak. Jedan od onih zaposlenih ljudi je prošao tamo kod mašinovođa i voz je usporio, skoro stao, pa ponovo počeo da ko ubrzava. Kako sam čuo rijeći, Hvala vidimo se sutra, skužio sam da je ona ljudina, što je otišla kod mašinovođa, izašla iz voza. U tom trenutku sam skočio sa mjesta, uzeo torbu i uletio tamo kod njih, kod one dvojice.

 

- Hej mogul i ja ovdje izaći, kad je već onaj.

- Može momak, takva ti je nafaka, evo ovuda,

 

otvorio je vrata i pokazao rukom jedan od njih. Voz je počeo usporavati, ali nisam puno čekao, iskočio sam i iza sebe čuo povike, čekaj malo. Skočio sam na zemlju sa neke dobre visine. Nisam ni stao na stepenice, nego sam direktno iz lokomotive skočio, voz je bio u laganom pokretu. Kao sam se ukopao u zemlju, i malo posrnuo, neki momak mi je dobacio Ode noga jerane. Ne ide nigdje ona, čitave su još uvijek, odgovorio sam mu derući se iz petinih žila. Sljedeći trenutak, voz je nestao, a ja sam stojao u mraku pitajući se gdje sam zapravo iskočio. Jesam li dobro procijenio situaciju, koliko sam daleko od kuće, u kojem pravcu treba da idem? Ništa nisam vidio oko sebe. Mrtvi mrak.

 

Idući nekih stotinjak metara, vjerovatno po nećijoj njivi, približavajući se svjetlima jedne kuće, naletio sam na cestu. Malo sam odahnuo, kad naletiš na cestu puno je lakše nego da sam nastavio iće po zemlji. Dalje sam išao, i primjetio civiliziraniji dio, tako da sam bio siguran da znam gdje treba ići. Možda sam se malo razočarao što sam našao put kući, jer u glavi sam imao onu pjesmu od Eaglesa, Hotel California, i nadao sam se da ću naletjeti na čuveni Hotel, u Bosni, u kojem je recepcionarka tako lijepa da se izgubim i pitam se jel ovo raj ili pakao. Da mi tad svijećom pokaže put do sobe, il da joj zatražim vino, a da mi neki ljepi momci, koje ona zove prijateljima, reknu da ovdje vina nisu vidjeli još od 1969, i tako dalje. Znate i sami pjesmu, da sad ne ispričam čitavu priću, kojoj sam se nadao da ću doživjeti.

 

Idem putem, koji mi postaje poznat, i razmišljam o igri sudbine. Jučer sam u gradu, u vremenu kad imam pauzu, da odem na  doručak, vidio jednu djevojku, koja me je istog trenutka prisilila da počnem razmišljati o njoj i natjera me da nekih pedesetak metara iza nje stanem i posmatram je. Šta je bilo? Djevojka je išla polako gradom, pušila cigaru, i zastajala svakih dva tri metra, kao da ima svo vrijeme svijeta, i gledala u izloge, u nebo i u ljude oko sebe. Išla je polako i davala utisak da uživa u svakom koraku koji napravi. Bila mi je prvenstveno neobična. Ja sam se pitao kako je ranije nisam vidio, kako ranije nisam vidio tako nešto lijepo, kao da je to neki neshvatljiv pojam, neshvatljiv pojam da neku tako lijepu osobu nisam vidio ranije. Danas sam se ja, ponašao isto kao ona, samo u drugom gradu, u gradu u kojem sam bio turista, bio u prolazu i u kojem sam iskoristio četri sata za obilazak grada. Sve radnje koje sam napravio i sve pokrete, sve što sam pojeo i kafe koje sam popio, ljude sa kojima sam popričao, vjerovatno su nekom sa strane, sve te moje radnje izgledale čudne, kao što je meni bila čudna ona ljepotica. Čak mi je na trenutak bilo krivo što nisam napravio vezu i skužio da je i ona vjerovatno bila u prolazu kroz moj grad, da sam se mogao ponuditi da joj pokažem šta se već ima pokazati. Odjebao bi posao, produžio bi tu pauzu za doručak, i posvetio se njoj. Ovo bi ona prihvatila normalno, jer ja sam isto tako danas, želio da nekako s nekim napravim komunikaciju o bilo čemu, da mi pravi društvo. Služio sam se nekim podvalama koje nisu bile baš nešto plodne. Između ostalog, stao sam na ulici pored čovjeka koji prodaje knjige i popričao šta je pošto i šta ima od knjiga. Jadni čovjek trudio se da mi proda nešto, hvalio skoro sve knjige, raspričao se, ja sa osmijehom smišljao kako da ga se sad riješim. Pitao sam ga ima li išta od poezije, i rastužio se, kad je tražeći na zemlji i po svom autu, skužio da nema ništa od poezije. Ja sam odahnuo i zahvalio mu pa nastavio dalje. Inače stvarno je imao jeftine knjige. Po dvije marke.

 

Zatim sam prošao pored neke zgrade, na kojoj je pisalo Pravni fakulte. Uletio sam unutra, posmatrao studentice, koje nisu bile loše, i pravio se da čekam nekoga. Gledao sam rezultate ispita, raspored časova, pitao jednu ženu kad studentska služba počinje sa radom, ozbiljno kao da mi ovisi život od toga, pa gledao u jednog profesora, čudio se njegovoj starosti i znanju koju skriva u svojoj glavi, pa otišao do kantine, čisto da vidim gdje ovi studenti piju kafu. Popeo se na sprat, prošao hodnikom i kad nisam znao šta ću dalje, stajao ispred fakulteta pored neke studentice, smišljajući šta da je pitam. Bila je mlada tako da ništa plodno nije izašlo iz mene. Svidio mi se pravni fakultet. Na kraju sam otišao do portirnice i uvjerio se u termin kad studentska služba počinje sa radom.

 

Putem sam naletio na neku ogromnu knjižaru, punu knjiga (a čega bi inače knjižara mogla biti puna). Oduvjek su me privlačile knjige, čisto da ih gledam kad već nemam vremena da ih čitam sve. Ušao sam unutra, i puf, izvolite gospodine, čujem djevojku, prilazi mi. Ovdje uvijek koristim jedan fazon. Pitam je ima li išta od Matematičke literature, i kao uvijek dobijam odgovor da nema. Zatim kažem da ću onda malo razgledati knjige, i uvijek me ostavljaju na miru. Niko te više ne gnjavi, imaš vremena pipkati knjige, listati i krišom malo zgužvati, savršene bijele listove. Ali i razgledanje ima svoj kraj. Da imam para kupio bi nešto od Haruki Murakamija ili Nenada Veličkovića, ovako ništa. Izlazim i pozdravljam se.

 

Dalje dolazim do neke zgrade, za koju će se kasnije uspostaviti da je Likovna akademija. Joj radosti moje. Tako sam se obradovao kao kad djetetu dadnete gomilu bombona, onom djetetu koje voli bombone više od svoje majke. Teško da vam mogu objasniti zašto takva radost u meni. Ulazim u nutra i odmah po hodnicima su razbacane slike. Tačnije po zidovima su razbacane slike. Neka djevojka stoji i gleda slike. Ja stojim iza djevojke i ne gledam slike, nego gledam u djevojku. Kad ona okrene glavu i pogleda u mene, ja gledam slike, i tako trajemo. Ja u glavi pravim filmove o njoj, šta li je u njenoj glavi, je li ona ljudsko biće i slično. Namjerno idem u apstrakciju, što je moguće više. Njezino govno je zlatno, ona nikad ne sere i ne piša. Il ako to radi, stidi se toga. Ona nikad ne jede, živi od zraka, i pije nektar, piće starogrčkih bogova. Ona ne priča nego komunicira telepatski, i sve o čemu ja razmišljam ona osjeti i čuje to. Ili ako mi se obrati, čuću tako lijep glas iz njezinih usta, da ću izgubiti svijest. Kontam sad će iz torbe izvaditi list papira i napraviti moju karikaturu. Lijepa je. Umro bi vjerovatno kad bi otišao na kafu sa njom. Priznajem, u sebi, da je možda vrednija od mene, umjetnička duša, a ne ko ja, čudak, što bi rekle sve djevojke koje su me upoznale. Ako je pitam, djevojko, bil nacrtala jednog konjića, rekla bi mi, dušo ja sam akademska slikarica, bavim se apstrakcijom, ne crtam konjiće. Tolko inspiracije samo zato što smatram da je nešto što nije. Volim uživati u ovakvim osjećajima.

 

Idem dalje, i na jednoj prodavnici piše iMac, Apple. Machintoshi, napokon da ih vidim uživo. Ulazim u nutra i odmah mi dotrčava jedna djevojka, izvolite. Ma samo da ih razgledam malo, govorim joj. Samo izvolite, odgovara. Gledam neke male laptope, ma nisu ništa, pitam pošto su ovi. Kaže ovi su dvije hiljade i tristo konvertibilnih maraka. Šutnjom joj dajem do znanja da sam ja za duplo manje pare kupio pet puta bolji obični pc laptop. A ovaj, uperim prstom do istog malog, kržljavog laptopa do njega, on je dvije hiljade i šesto. Kažem joj, nešto su mi mali, mal ekran, ima li išta normalnije, nešto veće. Ima kaže, i vadi katalog, evo ovi su vam četrihiljade i petsto, najjeftiniji. Petnest inčni ekran, ovi ostali su skuplji. U tom trenutku mi padne na pamet da joj reknem, zna li ona da je moj otac rudar, ali ne govorim joj to. Pitam je koristil ovo iko, pokazujući na jedan stroj sa strane, dvadeset četri inčni ekran, pipkajući miš, kupuju li ljudi. Kaže da je zadovoljna prodajom, i da na Machintoshima nema virusa, a mogu pokretati i ostale sisteme, tako da dobiješ više mašina u jednoj. Zahvaljujem se, izlazim, i smijem se ispred zgrade, što joj nisam slagao da mi je otac rudar. Cijene urnebes.

 

Zatim idu događanja u tramvaju, na željezničkoj stanici, pored neke srednje škole, u kopirnici, ispred neke kafane, u burekđinici, u nekoj rupi od birtije, u čevabđinici, u drugoj knjižari, na mostu, u gužvi sa njemačkim turistima, pored rijeke, moja izgubljenost u gradu i policajac koji me je uputio na još veću izgubljenost, i slično. Sad kontam da sam vjerovatno prevazišao onu djevojku, a možda i nisam. Možda je ona nešto pojebala, zarazila nekog gonorejom, a ja nisam nikog i ništa, ma ni pomislio nisam o tome. Svi gradovi u BiH su dobri gradovi ako im prilazimo sa prave strane i ako možemo prepoznati šta nam mogu pružiti i dati od sebe. Svi su jednako otvoreni. Ako znamo tražiti ono što nam treba.

 

Prošao sam nekih pola puta i eto me u Radakovu za nekih desetak minuta.

 

- Vozdra. Šta ima?

- Šta ima, kako je. Eeee.

 

Pozdravlja me Matan. Prvo se pitam šta će Matan ovdje, u ovoj zavučenosti, a onda kontam da se i on pita otkud ja ovdje. Srećom ne stajemo, nego se pozdravljamo u prolazu. Ovo je prvi znak da sam kod kuće, kad te neko u vucejebini pozdravlja, i ti to primaš tako normalno.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

12.03.2008.

Prirodno

Prirodno

 

 

Ako nekad, na ulici, budete prolazili pored mene, nećete me prepoznati i nećete ništa misliti o meni. Proći ću pored vas, a da ne bacite nikakve predrasude na mene, kolko god vi bili izgubljeni i željeli misliti nešto o meni. Izgledam kao i vi, a i ponašam se kao i vi. Nićim se ne ističem. Možda nekad svojom odjećom, kad se obućem na svoj način, nemarno i izgužvano, daleko od urdenog. Tad ćete možda pomisliti nešto, ali i ta misao će se zadržati svega nekoliko sekundi, i nastavićete svojim putem. Vjerovatno uvijek kad hodam, sa strane izgleda, kao da idem na neko skroz važno mjesto, na koje me čeka neko bitan, ali to je rijetko istina. Da ste obdareni, kao neki ljudi nekim podsvjesnim darom, osjetili bi želju da komunicirate sa mnom i da mi nešto reknete. Kao neki ljudi što su to učinili do sada. Prije sam to doživljavao kao nešto čudno, ali uspio sam se prilagoditi istini, da svi ljudi imaju želju da pričaju sa nekim, pa i ako se ta priča sadrži od jedne obične račenice, pozdrava ili nekakvog pitanja. Samo da je u pitanju "živa" riječ, bježanje od sms poruka, mail-ova, chatova, mesangera i svih ostalih internet čuda. Žele da nekom reknu nešto, da ne moraju buljiti u nekakve ekrančiće, kuckati nešto. Žele da ih neko razumije.

 

Svaki dan, baš svaki dan, bila kiša ili snijeg, padao pepeo ili magla, negdje predvečer, prohodam nekom relacijom grada, obično nekim djelom gdje ima dosta prirode. Nešto u meni me natjera da to uradim. Ovaj grad je okružen brdima, i ljepo izgleda to. U tom hodanju, uvijek tražim nešto, ili postavim nekakav cilj zašto hodam. Gledam oko sebe sve ljude koji prolaze pored mene, gledam ptice, pse, rijeku, drveća, nebo, sunce, hlad, mrak, djevojke, žene, ma na sve bacam oči. I dok hodam razmišljam o stvarima koje vidim. Obično i u najviše slučajeva jedina želja kad izlazim u ovakve obilaske, je da upoznam nekog zanimljivog. Po mogučnosti osobu suprotnog spola (iako sam mnogo više puta upoznao osobe mog spola). Nekog ko voli iste ove stvari koje volim ja, i da se ispričam sa njim ili njom kao čovjek. Ili kao neko ko voli pričati o svemu, i ko zna pričati.

 

Nekad sam se čudio šta mi sve neće pasti na um, kakve sve misli, a i čudio sam se šta sve ljudi neče uraditi da bi progovorili s tobom bilo šta. Više se nećudim tome, prihvtam to kao stvarnost, kao aksiom da će toga uvijek biti. Na primjer, još za perioda dok sam bio student, na putu za fakultet, jednom mi je neki radnik, koji je kopao nekakav kanal, dobacio "Šta ima jaro". Odgovorio sam mu, "Dobro je, ima li umora kod tebe". Čovjeka nikad vidio nisam u životu. Jednom kasnije, sam sjedio na nekom zidiću pored KP Doma (uživao u prirodi), i prišla mi je dobro sređena žena od nekih vjerovatno pedesetak godina, i stala pored mene. Kako je stojala, vjerovatno je o nečemu razmišljala, šta ja znam o čemu. Bila su mi potrebna dva pogleda na nju da se napalim, i to tako dobro da nisam vjerovao. Da nisam imao problema kod kuće, i sa ostalim vidljivim svjetom, da nisam u tom trenutku tolko mrzio onu, vjerovatno bi je pitao kolko je sati, ili nešto slično. Tako sam bio napaljen nekih pet minuta, kad je ona nastavila ići svojim putam. Imao sam osjećaj da je mislila, napalila sam te, ja ti više ne mogu pomoć. Lijep događaj. Nekom drugom prilikom me je jedna djevojka, u sred bijela dana, koja je bila sa nekim tipom, pitala imam li papir. Odgovorio sam joj da imam hemisku i uhvatio se smijati, čudeći se sam sebi, čuj imam hemijsku. Ponovila je pitanje imam li rizlu, malo tiše, kao da se stidi. Rekao sam joj da nemam (iako sam joj želio odgovoriti da imam upaljač, što nije bila istina). Čudim se i danas zar je pomislila da sam ja, ma zar ličim na nekakvog rastafarijanca. Malo mi je bilo drago što su me pitali, što su me nasmijali. Nastavio sam svojim putem traženja. Opet jednom drugom prlikom, je neki čića, pokazao prstom na moju dugu kosu, koju sam tad furao, napravio položaj rukama kao da svira gitaru, i gestikulacijom rukama me pitao, sviram li to gitaru. Mahnito sam počeo tresti glavom, kao da kažem, da sviram. I tako dalje, mislim da smo dobili sliku o čemu se radi. Ma sto posto ste i sami nešto slično doživjeli, pa živimo na Balkanu. Balkane moj. Nešto bolje za mene, ja živim u BiH, u jednom od ljepših gradova.

 

Zadnjih mjesec dana, vrzmam se oko jednog dijela grada, gdje sam ugledao jednu crvenokosu djevojku, koja nema više od devetnaest godina (moja neka slobodna procjena). Svaki dan, a nekad i dva puta dnevno, obilazim oko zgrada, i prolazim pored rijeke u nadi da ću je vidjeti. U nadi da ću je vidjeti i stati pored nje. Ostalo ću prepustiti sudbini. Tako ja hodam, i gledam, i sve mi se dešava nešto drugo, samo neće ona da se pojavi. Tako hodajući, viđam roditelje sa malom djecom kako se igraju i kako se smiju, vidim penzionere (pa i stanem malo pokraj njih) kako bočaju, i kako su ozbiljni kao da je boča najzanimljivija stvar na svijetu. Vidim pse lutalice, kojih ima mnogo, a koji nekad slijede mene, pa slijede do nekih petsto metara. Ljudi se okreću a meni ko nije drago što me slijede. Tješim se da životinje prepoznaju dobre ljude, pa zato me slijede. Osjete da sam dobar, što ja i jesam. Vidim debele ljude kako trče, đogiraju, nadaju se da će smršati ili se nadaju nekim drugim stvarima (kao da će imati više kondicije za nešto). I ja bih sa njima trčao, samo ne smijem. Viđam penzionere (opet, a iskreno njih viđam najviše) kako igraju šaha, na onom velikom betonskom šahu. Nekoliko puta sam i ja igrao sa njima, i u tim partijama su mi znali dobaciti, momak ne razmišljaj tolko. Vidim adoloscente i adoloscentice kako se vraćaju iz škole, kako su zaneseni i kako misle da se znaju zezati. Vidim momke kako igraju basketa, pa se pitam gdje je moja mladost, zašto se mučim ovim. Otimam se da im se ne pridružim. Gledam velike đambo plakate i razmišljam kako ih odguliti, sve ih odguliti. Viđam djecu kako igraju sandokana, klisa, lastike, škole, klikera, autića, lutki, keka-ma, fudbala, cjepuška, kako se vješaju za traktore, idu u šljive i td. Nekad naletim na neku djevojku i slijedim je. Kako je slijedim, cijelo vrijeme gledam u nju (u njezina leđa), razabirem zašto bi je trebao upoznati a zašto ne. Ovdje ne mislim na klasično upoznavanje, na koje su navikli većina ljudi (priđeš i pitaš možemol se upoznati), nego na onaj tip upoznavanja kad odjednom počneš pričati o nečemu. Njoj prepustiš da skonta da se u stvari želiš upoznati sa njom. Ako te djevojka ne privlači baš nešto, teže je smisliti o čemu ćeš pričati. Uvijek možeš početi priču kako je zahladnilo danas, u odnosu na jučer. Ili zna li možda Đinu sa faksa, jer viđao si je sa Đinom. Ili je pitati svira li nešto, ili šta sluša od muzike, jer izgleda da se fura na Pink Floyd, nakon čega ćeš pričati o toj grupi, i slično. Nekad djevojke budu tako fino komunikativne, da ne treba ni da progovoriš, a već si pao u vatru i bacaš se na koljena pred njom. Nekad se i razoćaraš.

 

I tako danas se sjećam, da je potreban samo jedan korak, jedan pravi i ispravan korak i dolaziš do djela života kad se možeš smatrati sretnim. Kad sve ono što si zacrtao sebi i ćemu si težio ispuniš. Tako malo nam treba da budemo sretni i ispunjeni nečemu. Ako me prepoznate na ulici, slobodno mi recite nešto, i ja ću vam odgovoriti nešto (nemojte me grliti molim vas).

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

25.02.2008.

Stvarnost

Stvarnost

 

 

Martić Selma je ozbiljna djevojka, sa mnogo kose na glavi i lijepim osmjehom. Divnim osmjehom. Studira komperativnu književnost, i svim svojim bićem se nada da će u budućnosti biti dobra književnica, jer zna da zna. Zna da čita i čirilicu i bosančicu. Voli da studira Čarlsa Bukovskog, njegovu psihu i sve dijaloge koji joj se svide iz njegovih romana nauči napamet, tako da u stvarnosti neke njegove riječi interpretira kao svoje, čime obično zapanji društvo svojom oštroumnosti i rječivošću. Često dok priča rukom se hvata među noge, čime plijeni punu pažnju publike, a i svoje ruke. Otvorena je za nove ideje i nova razmišljanja, uvijek i u svakom momentu, voli i lijepe djevojke. Većinu ljudi oko sebe smatra nedovoljno psihički razvijenim i stabilnim, i voli umišljati sebi da je sama na svijetu. Samoća je njen zaštitni znak. Voli pričati o samoći, i svim posljedicama koja samoća nosi sa sobom. Voli se furati na to da ne podnosi ljude oko sebe. Martić Selma je boem, tačnije živi boemskim životom. To je život u kojem je glavni cilj, napit se dobro i ostati do jutarnjih sati pijan u nekom društvu. U nekom slučaju ako se nema o čemu pričati sa društvom, dovoljno će biti samo piti alkohol. Time se ubija sva dosada ovog svijeta. A i dosada neaktivnog tijela.

 

Martić Selma je promijenila dosta momaka za svog kratkog života. Traži pravog momka, momka koji će je znati zadržati i cijeniti. Momka koji će obuzdati sve njene hirove. Tipa kojeg će voljeti bar više od mjesec dana. Muškarca koji će voljeti sve stvari koje ona voli i koji će je razumjeti u svim njenim pričama, i odgovarati kako treba na sva njena pitanja. Momka koji će imati dovoljno debel kurac, da u cjelosti ispuni njenu unutrašnjost na normalan način, jer većina momaka to danas ne uspijeva. Martić Selma je pojebala dosta momaka. Malo je šira nego prosječna današnja djevojaka, normalne djevojke. Ako pretpostavimo da djevojke mogu biti normalne. Sa potpunim pravom se nada da ova širina neće uticati na njen dalji život. Nadaju se i svi momci koji je znaju.

 

Martić Selma ima jednog dobrog prijatelja Frtalović Sanjina, kome priča sva svoja razmišljanja. To je onaj momak kojeg su tužili udruženja za zaštitu životinja, jer voli tuči pse na ulici. On je često izvodi na čevape za doručak, čisto iz želje da ne doručkuje sam. To je ona vrsta prijatelja koji sve probleme razumiju, al ne mogu da pomognu u tim problemima, jer to nije u njihovoj moći. Kao što nije ni u moći ljudi da budu pametniji. Malo se čude, izbeče oči, budu ljuti što njihova prijateljica radi sve to sebi i nekako pokušavaju da ubiju to prijateljstvo koje traje već dugo vremena. Ne ide im to, jer i oni trebaju kakvo takvo prijateljstvo. Frtalović Sanjin ima potajnu želju da mu Martić Selma bude djevojka, iako zna da nebi uspjeli ništa, baš ništa zajedno, isto tako, kao što zna da ne želi nikad spavati sa njom. Frtalović Sanjin je siguran sto posto da bi zaradio gonoreju od Martić Selme. Frtalović Sanjin voli svoj spolni organ, više od dobrog seksa. Puno puta nakon njihovih priča, gdje Martić Selma izlije sve svoje probleme u njegovu glavu, doziva Božiju pomoć da mu dadne smirenost u stvarima koje promjeniti ne može.

 

Na odluku da Martić Selma pobjegne od kuće, jer ne želi više da živi sa svojim roditeljima, jer -ne može ih više gledati, i nikako ne podnosi njihove priče i pridike- prvo se šprdao na datu temu rečenicama "ne možeš ti gledati ni sama sebe, ti bi sama sebe jebala da možeš, idi baci se u Bosnu i time nam priredi nešto zanimljivo" poslije čega joj je ozbiljno odgovorio da "svi skandali koji dolaze, zajedno sa krznenim životinjicama, koje su u našoj glavi, priznali mi to ili ne, potiču od nesklada iz našeg djetinjstva. Možda čak i od psihičkog stanja uma, kojeg je nosila naša majka dok smo joj mi bili u stomaku, pa i čak svih događaja koje je ona tad doživljavala. Ako nam u djetinjstvu naprave pukotinu, bilo gdje i kako, ta pukotina ostaje vječno u našoj glavi. Zamisli da djetete svaki dan tučeš, šta možeš očekivati od njegove budućnosti. Propalicu ili intelektualca? Možemo se mi truditi da istisnemo to iz sebe, kriveći sve ljude oko nas, ljubavi i mržnjom, ali, iskreno, sve takve osobe su u sukobu sami sa sobom. Izgubljene su. Ako iskreno odlučimo šta želimo dalje sa svojim životom, da radimo one stvari poslije kojih se nećemo osjećati krivim i da komuniciramo više jedni sa drugima, svi bi znali pravo značenje rijeći ljubav i volim te", jer nije znao ništa pametnije reći u tom trenutku. Nije želio da joj rekne, ne bježi od kuće, nisu ti oni tolki neprijatelji, ne radiš, nemaš para, nećeš imati gdje spavati, nećeš završiti fakultet na vrijeme, upropastićeš se tim događajem i glavno, nisu roditelji krivi što nekad pričaju svojoj djeci šta se njima ne sviđa kod njih. Roditelji su. Njih ne biramo.

 

Ovu odluku, odluku da ne želi živit sa svojim roditeljima, Martić Selma donijela je trećeg mjeseca, od kako je sa svojim momkom Matovčić Merimom. Martovčić Merim je uvijek dobar sa svojom djevojkom. Ugađa joj sve stvari, kupuje joj male poklone, izvodi na skupa mjesta, puno joj tepa, voza je gdje god ona zaželi, raspravlja o svim temama u koje ona ima glavnu riječ, ohrabruje je za svaku njenu odluku, bila dobra ili loša. Jednom riječju Martovčić Merim je puna njena podrška i pravi momak kakvog je Martić Selma priželjkivala. Bar je to u ova tri mjeseca. Pitamo se kolko će mu uspijeti to udvaranje, i kolko će ona izdržati to da je neko tako dobar sa njom. I na lijepe stvari se nije lagano navići, skoro isto kao i na grube.

 

"Pa zašto bi onda ja trpila sve to. Svo to naređivanje od svojih roditelja, i od njihove glupe priče. Imam glupe i staromodne roditelje. Ništa ne razumiju. Punoljetna sam, zašto mi pričaju kad trebam doći kući. Ako su mi platili faks ne mora značiti, da sam njihov rob. To su uradili jer, ma šta ja znam zašto su to uradili. Dužnost im je to. Jednostavno ne želim više da budem sa njima, vjerovatno kao ni većina omladine što ne želi da bude sa svojim roditeljima. Ma ne želim više ni čuti o njima. Ja imam snage i volje da ih napustim i napustit ću ih. Većina omladine nema muda za to. Ja imam vaginu, jaku vaginu. Nikakve više obaveze poslije toga neću imati prema njima. Imam dobrog momka, živjet ću u iznajmljenom stanu, i biti svoja. Već mi je Caca sredio da budem konobarica u Matovskoj i šta više mogu za početak očekivati od života", prićala je svom prijatelju Frtalović Sanjinu. U svoj njezinoj priči, kako god grubo zvučala i na šta god se Martić Selma pozivala, Frtalović Sanjin je vidio jednu razmaženu djevojku, djevojku koja ne zna primati savjete i djevojka koja misli da je uvijek u pravu. Djevojku koja se više ne zna šaliti. Potajno se nadao da će je kako tako razuvjeriti u okrutnosti svijeta, koju doživljava. Martić Selma mu je bila prijateljica pa joj nije želio otvoreno u lice reći da je više ni on ne razumije, da je sad ostala sama, da u njoj vidi jedno derište, koje se voli jebati i kojom žlijezde upravljaju. Djevojka koja više ne razmišlja ispravno, ispravno u njegovim očima. Jer svako ima svoj neki poredak šta je dobro a šta nije. Kako su više raspravljali o datoj temi, time su se ujedno sve više razilazili u svojim stavovima, i ubjeđenjima.

 

U neku ruku možda je Frtalović Sanjin u pravu, možda su je momci previše razmazili i uništili ispravno razmišljanje Martić Selme. Nezgodno je suditi ispravnost odluke, jer kao što smo već rekli sve zavisi iz čijeg ugla gledate. Seriski ubica nije kriv sko se pomirimo sa svim njegovim shvatanjima i razlozima, ubog čega ubija. Korijeni ovakvoj odluci su duboki. Šta god bila inicijalizacija za događaj, i kako god ona jaka bila, ružno je što Martić Selma želi odjebati svoje roditelje za sva vremena. Da se više nikad ne čuje sa njima. Možda će vremenom promijeniti svoje razmišljanje. Ko zna?

 

Počelo je još od vremena kad je završila osnovnu školu, vremena kad su joj počele da rastu grudi i bokovi. Sve je to na nju djelovalo čudno. A još kad je počela prva menstruacija Martić Selma je bila sigurna da je jedinstvena na svijetu. Tad ju ja uhvatio i pubertet, period u kojem neki adoloscenti odluče da budu drugačiji, kad traže nešto sa čim će se identifikovati, kad traže nešto na šta se mogu furati. Tako njihovi mozgovi i žljezde rade i to je period koji je prirodan, i koji se ponavlja od početka ljudskog roda. Recimo i to da je Martić Selma visoka, puno viša od svoje generacije, i prerano sazrijevanje fizičkog tijela, nije u potpunosti pratio njeno psihičko stanje, pa je bilo teško izbjeći konflikte.

 

Prvi konflikti su počeli, gdje nego u kući. Više nije pričala sa roditeljima, nije im iznosila svoje probleme i potreba, nego se u većini slučajeva krvnički svađala. Nije znala ignorisat priču, nego je morala dati svoje mišljenje. Nije htjela reći, da vi ste u pravi, a u sebi se smjati i reći kako su blesavi i slično, nego je tjerala svoje. Da je znala da to njeno mišljenje ne pije vodu, i da do kraja dana uopšta nije ni bitno ko je u pravu, vjerovtno bi se puno drugačije ponašala.

 

Sa starijom sestrom je držala ko neki odnos, isto kao i sa mlađim bratom, ali nije ih smatrala kompatabilnim za svoju priču, i za svoje stvari. Društvo je prvo tražila preko muzike, pa preko preko načina oblačenja. Vrsta muzike koju omladina sluša u devedeset posto slučajeva određuje način oblačenja, a kasnije i način razmišljanja kod mladih osoba.

 

Momke, kad je skužila na koji način, i kako lagano ide uspostavljanje veza, je mjenjala brzo i efikasno. Zadržavala se malo, potpuno ubjeđenja da je sedmica dana dovoljna da se u potpunosti upozna i odbaci neka osoba. Brzo se zaljubljivala i odljubljivala. Fantastično brzo govorila nekom volim te, a kasnije sa još većim apetitom nevolim te više i crkni gubaru jedan. Nekad bi znala naletiti i na nekog "drugačijeg" muškarca, sa kojim bi bila nešto duže. Ali sve su to bile površinske veze, sve dok nije izgubila nevinost.

 

Nevinost je izgubila u ulaze, u ulazu svoje zgrade. Momka u datom trenutku je voljela najviše na svijetu, a sutradan ga je mrzila najviše na svijetu. Bila je malo pijana, od piva, u trnutku probijanja himena.

 

Od tada za nju idu radosti seksualnog užitka, koji nekad i ne budu onakvi kako bi ona htjela da budu. A i javlja se taj osjećaj krivnje koji je ubija nekad. Ali ona je psihički naučila sebe ubijediti da nije kriva, i da sve stvari koje ona radi radi i njezino društvo.

 

Razmišljala je "Zašto da u nekim stvarima budem drugačija od drugih. Zašto i ja nebi radila sve ono što rade drugi. Je li to moralno i ispravno. Nije ni važno. Ko više razmišlja o tim temama". Bilo bi je zanimljivo pitati šta misli o onim prošlim pričama, baladama, kako su ljudi radi loše riječi i drugačijeg ponašanja osobe koju vole, znali umrijeti. Rastat se sa dušom. Koji su za ljubav glavu gubili i umirali kad su ljubili.

 

Martić Selma je sad moja djevojka, i ja je podržavam u svim stvarima koje ona radi. Previše je lijepa da bi neko mogao drugačije postupiti sa njom. Čekam trenutak kad će me ostaviti, i uživam u svakom momentu koji provedem sa njom. Sad možda imam sifilis, trebam provjeriti? Osudite me ako želite, ja sam sebe osuđujem što sam slab na žensku ljepotu. Osuđujem sebe isto tako što me privlače djevojke sa sumljivim moralom. Možda je sve to iz razloga što nikad nisam upoznao djevojku sa "normalnim" pogledom na svijet, moralnu djevojku. Slobodno mi priđite na ulici i glasno recite "pajdo, hajde sa mnom na kafu". Otići ću svama i u Egipat, samo da na trenutak ne razmišljam o njoj.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

11.02.2008.

Muka

Muka

 

 

Pašić Kenanu je malo pocrvenio nos, dok je ispijao svoj prvi i posljednji đin tu noć. To je isti onaj momak koji je prošle godine na bazenu doživio potres mozga, kad je sa petice skočio jednom krupnijem tipu na glavu. Sad je imao neke probleme sa djevojkom, koja mu u stvari i nije zvanično djevojka, i odlučio se smiriti i porazmisliti o svemu u nekom kafiću.

 

Sjeo je u Zoogi, novo otvorenu rupu u gradu. Konobaru je rekao da ne zna šta će naručiti, pa mu je rekao da mu donese đin, tek reda radi. Inače Pašić Kenan, nije alkoholičar niti voli nešto naročito piti. Pogotovo u slučajevima kad sjedi sam, kao sad. Nego, da ne izgleda previše čudno dok sam pije čaj, naručio je nešto žestoko. Za njegov želudac i đin je jak.

 

A još prošli mjesec je sa svojom djevojkom Natalević Amrom, koja mu i nije baš prava djevojka, znao popiti litar vodke, trojke, u periodu od nekih osam sati. Ni tad nije volio piti, ali je da zadovolji neke svoje potrebe, i želje njegove djevojke, koja mu i nije prava djevojka, podnosio svo to piće strpljivo. Najveći problem je bilo gdje naći mjesto da mogu ostati nekih, pa bar dvanaest sati, gdje će moći na miru pričati, meziti i pijuckati vodku. Natalević Amra nije imala ništa protiv ovakvog trošenja vremena. Jedna od mana Pašić Kenana je bila ta da kad popije malo više, postaje drugi čovjek. Kako je od iste mane patila i Natalević Amra, to nije bio problem da piju zajedno, da se gube u ponašanju, a kasnije i povračaju zajedno. Prvi sat i nebi bog zna kako i o čemu pričali, ali kako je alkohol djelovao da manje šećera dolazi u njihovu glavu, počinjala bi priča. Teme su bili skoro uvijek iste i dosta slične međusobno. Prvo o dosadi u njihovom gradu i kako je sve manje mjesta za izlazak. Dalje o književnosti i kako je sve manje knjiga koje se mogu čitati. Čast izuzetcima. Zatim bi dolazila na red muzika, i priča kako se samo metal može slušati. Da je stvarno jadna naša estrada i sve što ide sa njom. Kako je glupa ona lijepa plavuša. Zatim kako je na fakultetu i šta muči naše studente. Kako je jadan studentski život i slično. Inače Pašić Kenan studira matematiku i on je ona vrsta studenta kojoj matematika dobro ide. Uvijek priča kako mu je težak studij, i o tome voli pričati, iako u stvarnosti polaže sve predmete iz prve i ima nekoliko desetki u indeksu. Ali puno je ljepše kukati kako je nešto teško nego hvaliti se kako je on pametan. Dalje, napadali bi momke i djevojke kako se jebu, varaju jedni druge, kako malo međusobno pričaju, kako stupaju u brak a da jedni o drugima ništa ne znaju, kako kasnije odgajaju djecu a da su još u sukobu sami sa sobom, kako žlijezde upravljaju njihovim tijelima, kako su zadovoljni svojim glupim poslovima, kako malo razmišljaju o životu, kako su se ti parovi glupo snalazili i slično. Muško ženski odnosi su im bila najomiljenija tema, iako svoj odnos nikad nisu htjeli uzeti u razmatranje. Sljedeća tema koja dolazi na red su filmovi i kako je holivudska produkcija ugodna samo za oči, dok je za um, to ispiračina mozga. Nema više Kržištofa, ali ima zato Inaritu i Džarmuš. I tako u beskonačnost.

 

Poslije ovoga dolazi preobražaj likova. Pašić Kenana uhvati neka melodrama, on umisli da je negdje daleko u tuđini, i kako je pored njega neka narkomanka. Počinje se ljutiti, psovati, vikati svi ste vi propalice, a jednom je čak izbio Natalević Amru, i to tako dobro da se sutradan nije ničega sjećao. U istom trenutku i Natalević Amru hvata neka depresija kako je sama na svijetu, da nema niko ko je razumije, i da nikad neće biti zaljubljena u nekoga. Ona si je umišljala da je udana za Pašić Kenana i da je on jadan i nesposoban, a ona ga tolko voli da bi umrla ako mu ne bi bila vjerna i pokorna čitav život. I onaj dan kad ju je Pašić Kenan izbio, bila je uvjerena da je negdje pogriješila, da taj dan nije napravila ručak, odvela djecu u obdaništa i slično. Jasno je da nema djecu, pa čak da joj Pašić Kenan nije ni pravi momak, kao što smo već rekli. Ali alkohol radi svoje, i otvara njima neki njihov svijet želja.

 

Ovaj period sa alkoholom je bio samo njihov kao neki eksperiment, međuprelaz između dva razdoblja njihova života, čiji su korijeni puno, puno dublji u njihovim glavama.

 

Pašić Kenan i Natalević Amra se nikad nisu ni poljubili kako treba. Najviše što su dogurali je poljubac u obraz, na susretu i rastanku jedno s drugim. Našli su jedno drugo i razumjeli se u nekim stvarima a da i ne upotrbljavaju ljudski jezik. Dovoljno je bio pogled očiju, gestakulacija rukama, nekad nekim grlenim glasovima, od kojih je najčudniji neki dugokotrljajući glas r, plesanjem na ulici, zajednička kupovina u xafsuma, sjedenje na klupi i gledanjem u patke na rijeci, izmjenjivanjem muzike i filmova između sebe, planinarenje, koje i nije bilo pravo planinarenje - odlazak na brda u njihovom gradu, odlazak na rijeku i slično. Jednom riječju Pašić Kenan i Natalević Amra su bili psihopatnici. Oni ljudi koje dok ne upoznate smatrate čudnim i svakakvim nekakvim što samo vaš mozak može izmisliti.

 

Pašić Kenan je sad razmišljao šta je krenulo po zlu i zašto su odjednom on i Natalević Amra, bez progovorene riječi, razišli, pobjegli, nakon popijenog čaja u Maltonu, na ulici u  bulevaru. Dugo su se gledali, hvatali se za ruke, i taman kad su se trebali poljubiti, nešto se dogodilo. I Pašić Kenan i Natalević Amra su u tom trenutku, u trenutku kad su se trebali poljubiti, bili tako napaljeni, da su to osjetili kao vibracije u zraku. I tad, nakon dodira usni, samo su se razišli, i pobjegli na svoje strane. Pobjegli su kao da ih nešto goni, kao da se nečeg boje.

 

Ono što im je bilo u glavi a nisu htjeli to priznati sebi je to da su, ovim poljubcem, zvanično postali momak i djevojka. Da bi u potpunosti razumjeli zašto su se Pašić Kenan i Natalević Amra nakon jednog poljubca ovako "ponijeli", trebalo bi malo detaljnije prostudirati njihov način razmišljanja.

 

Pašić Kenan i Natalević Amra, otkako su se upoznali, na fakultetu, ispred oglasne ploče, su blago opsjednuti jedno drugom. Ni ona ni on od trenutka kad su zajedno popili prvu kafu, nisu više nikako ni skim popričali duže od desetak sekundi. Ni s kolegama, ni s roditeljima, ni sa prijateljima, ni sa kim. Nisu imali potrebe ni želje da s nekim popričaju bilo o čemu. Ni izraziti saučešće nisu htjeli nikom. Nisu više ni pozdravljali nikog, bar ne onako veselo i prijatno kao prije. Svu svoju radost, priče i događaje su čuvali u sebi za trenutak kad se sretnu. I tad, od trenutka susreta do rastanka, bum, kao neka bomba, između njih je tekao smijeh, radost i svakakva nekakva ponašanja, koja su bila kao neki tajni dogovor, kako sa što manje riječi ispričati sve ono što se može i želi reći u tom trenutku. Ni trenutak osjećaja tuge, nepravde i nezadovoljstva. A poslije razilaženja, vidjeli bi dvije mlade osobe koje ostare bar pet godina.

 

Zanimljiva su dva slučaja, koje treba spomenuti, a koja daju bar nekakav dojam o tome da nikog više nisu željeli. Jednog dana, tamo negdje na početak proljeća, jedan stariji momak je prišao Natalević Amri s ciljem da je upozna. Ako bi opisali događaj i atmosferu koja mu je omogućila da na savršen način upozna ovu djevojku, vidjeli bi da nema greške u nastupu, i da tip zaslužuje bar devetku u svom fazonu. Ali na sve to Natalević Amra mu je odgovorila prosto "Mrš seljačino jedna, zar ne vidiš da posmatram vjetar". Negdje u isto vrijeme je Pašić Kenanu, u hodniku na fakultetu, prišla jedna crna visoka djevojka, nasmiješila se i pitala da li je on Pašić Kenan. On je rekao da nije i da nikad nije čuo za njega. Djevojka se na trenutak zbunila, ponovo nabacila osmijeh na lice, koje je bilo ugodno posmatrati, i pitala ga da li zna kad će profesor Mačić završiti sa ispitom. Pašić Kenan nije bio glup, osjećao je vibracije u zraku, ali je prošao pored djevojke i rekao, znam, moram u wc.

 

 Ni Pašić Kenan ni Natalević Amra nikad nisu mogli naslutiti, a daleko li zamisliti, da postoji neko na ovom vidljivom svijetu ko može tako lagano čitati njihove misli i nadopunjavati ih idejama, od kojih je svaka kao njihova vlastita. Nisu mogli zamisliti da će upoznati nekog ko razmišlja tako realno i identično kao oni sami. Nisu znali da će gledajući u neku drugu osobu na njihovom licu vidjeti onakav odraz, kakav bi oni sebe željeli vidjeti. Pašić Kenan i Natalević Amra su sve ovo doživjeli i proživljavali jedno u drugom.

 

Pašić Kenan je svoju krajnju svrhu života doživljavao kao nešto teško, nešto za šta treba muke i muke da ostvari. Nešto na šta će se namučiti, dosta plakati i proklinjati, puno se tući, puno čitati i razmišljati kako postići to, kako je naći. Nije zamišljao da će doći u ovako savršenom obliku.

 

Natalević Amra je željela, da svom budućem suprugu, krajnjoj svrhi svog života, onoj osobi s kojom će provesti ostatak smrtnosti, prije nego pođe za njega, nanosi bol na sve moguće načine. Psihićki ga mučiti, namještati mu neke scene koje samo ona može izmisliti, koje se nigdje ne mogu pročitati ni doživjeti. Dokazati njemu da ona zna da je on vara, poslije čega će dugo vikati na njega, i grebati ga noktima po licu, iako je varanje njena izmišljotnja. Platiti nekim momcima da ga prebiju, pa poslije mu zavijati rane i biti tu. S nekim muškarcem proći pored njega, poljubiti se pred njim, s namjerom da stvori ljubomoru kod njega, s namjerom da se dobije utisak da ga ona vara. Reći mu da je trudna, i reći mu kako dijete nije njegovo, i sve ovo izmisliti samo da vidi kako se on pati. Nekako namjestiti policuju na njega, da ga zatvore bar na kratko, pa mu reći da su ga zatvorili zbog nje. I na kraju iscenirati vlastitu smrt, pa sa strane posmatrati đenazu i vidjeti kako se ponaša. I onda ako muškarac sve ovo izdrži, i bude se ponašao na njoj prihvatljiv način, predati mu sve svoje, svu dubinu svog bića, umrijeti ako treba za njega. Osjeća i zna da će Pašić Kenan sve ove testove podnijeti, vojnički čvrsto i istrajno, ali joj nešto teško u grudima ne dozvoljava da mu rekne ništa grubo, baš ništa. Nije mogla zamisliti da će ovako brzo doći onaj koga treba iskušavati. Svaki dan bi kao mantru ponavljala riječi, mijenjam svoje mišljenje i ne želim da niko pati zbog mene.

 

Pašić Kenan je zovnuo konobara i pitao ga ima li u ovoj birtiji kolača. Kad je dobio negativan odgovor pitao ga je ima li možda nešto pojesti ovdje. Dobivši negativan odgovor, izašao je iz Zoogi-a, i uputio se prema telefonskoj govornici. Odlučio je nazvati Amru, i reći joj kako će sutra ujutro doći po nju da odu na jutarnju kafu. Odlučio je da sutra ujutru neće otići na fakultet, nago će poslije kafe otići sa Amrom u park, gdje će je moći ljubiti, i umarati svoj jezik čitav dan.

 

U istom trenutku dok joj je zvonio mobitel, Natalević Amra je vrišteći i uplakana, u policiskoj stanici udvarajući se načelniku službe na svoj način, govorila: "Evo i sad me zove, pogledajte ako ne vjerujete. Čitavo jutro me tukao. Rekao mi da će otići ukrasti novog BMW-a što ga je vidio kod Rome. Treba me zaštiti, a on je poznati kradljivac vozila. Svi dokazi su u mom stanu, ako želite možete poći sa mnom, a ja bih voljela da pođete sa mnom. Tako se bojim i tako sam nezaštićena". Pašić Kenanu se na mobitelu Natalević Amre javio muški glas.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
12.01.2008.

Čudo

Čudo

 

 

Pa to je čudo jedno, čudo jedno kako su djevojke nekad mloumne. Vi to ne znate, ali to je čudo jedno. Ja vama to mogu ispričati i to je čudo jedno. Da samo znate kakvo je to čudo. To nije shvatljivo.

 

Šta se desilo i kako sam sve to vidio? Jutros idem ja do Lake, kod ušća, i moram preći onu prugu kod benzinske. Ne znam kako, ali nisam vidio voz, kad sam prelazio prugu, tako da je malo falilo da ostanem bez glave. Uspio sam skočiti u jedan grm, i glavom udariti u kamen, koji se nalazio u grmu.

 

U nesvjesti sam bio, sami Bog zna kolko, i kad sam se probudio, glava me bolila, strava. Užasno bolila. Farbaš Laku, otišao sam kući, malo leći da se odmorim.

 

I tako ležeći shvatio sam da osjećam neke stvari. Ko da sam dobio neko novo čulo. Nije to bilo vidovitost, nego kao da sam u tom trenutku osjećao ko šta u datom momentu proživljava. Tuga, mržnja, zajebancija, pakost, zavidnost, i sve takve misli nekakve, nigdje ljubavi i smijeha. Konto sam da ću poluditi. Preležao sam tako, pa skoro dva dana. Nisam nigdje izlazio i samo sam slušao The Doors-e, iako Morisona prije nikad nisam volio.

 

Trebalo mi je vremena da u stvari shvaim šta mi se dogodilo. Dobio sam mogućnost da osjetim sve nesretne duše u tom trenutku, bilo gdje na svijetu. Bilo ih je puno, puno, tako da mi je jak trening trebao, nekih tri sata, da ih ograničim samo na svoj grad. Ako sad nisam poludio neću nikad. I šta sam osjetio u tim trenutcima, i šta osjećam, čudo jedno.

 

Mnogo, mnogo razloga je zbog čega su ljudi nesretni, i učim da tuge ne uzimati k srcu. U svojij glavi čujem misli, samo misli, tako da na osnovu riječi trebam zaključiti o kome se radi. Tako ako doživim da je neko tužan na sekundu što nije dobio lizalo, to je valjda dijete, ili neka starica, a ako neko trpi bol, užasnu bol, i razmišlja da želi razvod braka, da ne želi više da se tako on odnosi prema njoj, da je više ne tuče, valjda je neka nesretna žena u braku, ili neka umišljena djevojčica.

 

Nego da se vratim o onom čudu jednom, kojem se ne mogu načuditi. Još nisam tolko ostario, tako da svoje misli zadržavam na ljubavnim temama. Ko šta i kako trpi.

 

Evo dok ovo kucam, petak je oko osam sati, i čujte, zajedno sa mnom šta ko razmišlja.

 

Jedan momak čeka pored pozorišta svoju djevojku s kojom se dogovorio izaći u sedam i trideset. On je čeka već pola sata i pita se zašto ona ne dolazi. Zima mu je, i sve poskakuje u mjestu da se zagrije. Često gleda na sat, sat koji se nalazi na jednoj zgradi, nedaleko od njega. Zvni mu mobitel, on se javlja, i sa druge strane je njegova ljubav. Pita ga kako je on. Kaže joj da je lijepo čekati je na hladnoći, a ona će njumu, pa izvini, ja skroz zaboravila, evo tek sam se sad sjetila da trebam izaći sa tobom...

 

Jedan drugi momak govori djevojci, da je ljut na nju što nije sinoć sa njim htjela otići na koncert, što se održavao u nekom kafiću, da on voli slušati muziku uživo, i da bi bilo lijepo da nije morao sam otići i izigravati čudaka. Svirali su sve obrade starijih domaćih rok hitova. A i ona voli tu vrstu muzike. ona mu odgovara, ljut pa šta. Nije smak svijeta. Odljutit češ se ti, ali ja neću još dugo otići ni na jedan koncert s tobom. Nekako mi se ne ide. Rado bi otišla s nekim drugim...

 

Jedan momak priča sa jednom djevojkom preko telefona. Pita je bil mogla izaći večeras sa njim. Dosadno mu je. Kaže da ne bi. Upravo je oprala kosu. Kaže neće izlaziti večeras. Pita je zašto ne želi izlaziti sa njim. Nema vremena. Pa svako jutro si u Naranđi na kafi, i vidim te svaki put kad uđem. Tražim sebe, kaže ona. Tu noć kad je izišao sa jeranom, vidio je nju sa jeranicama...

 

Jedan zaljubljeni par hoda pored bilioteke. I on i ona vole poeziju, stalno pričaju o tome šta je ko napisao od njih dvoje. Smiju se i sretni su, ali samo na trenutak. Momak je na ulazu u biblioteku pročitao da je večeras veče poezije, super hajdemo ući i vidjeti šta je ovo. Ne mogu, kaže ona. Zašto. Ne želim ući. Pa neće nas niko pojesti. Neću i gotovo. Neću da uđem. Ali oboje volimo ovo, šta fali da uđemo. Neću, ubjedljivo će ona. Ja ću ući. Uđi boli me briga. Momak je ušao i unutra nije vidio ni čuo ništa. Bio je ljut, i stalno je razmišljao zašto ona ne dolazi...

 

Jedan par je u jednom stanu i gledaju film. U stvari film ide ali oni se ljube. Film je samo izlika da se malo odmore gledajući ga, i nastave se ljubiti. Ona staje ispred njega i izvodi striptiz. I on se skida polako. Ona kaže da večeras želi izgubiti nevinost. On joj kaže... Šta se dogodilo, pa je himen ostao čitav, nije tolko važno. Tri dana poslije ovoga, djevojka ga zove, uplakana, kaže mu ako ti to nisi htio, ja sam spavala sa nekim drugim. Volim te i dalje...

 

Jedna djevojaka sjedi u kući i ljuta je ko na seba. Osam je sati, ona sjedi u kući i ne izlazi iz nje. Momak ju je nagovarao skoro pet dana, da upišu školu plesa, jer on želi da nauči plesati sa njom. Ona je pristala, i on ih je odmah isti dan upisao oboje. Ali danas se njoj ne ide. Zna da je on čeka ispred škole, ali neće ni da ga nazove. Čekaće njegov poziv, i priznaće mu da je ona bezveze. Ne razmišlja kako je njemu sad bez nje, i kako će se on osjećati čitav sat sam u plesnoj dvorani...

 

Jedan nesretnik moli svoju djevojku da sutra odu na skijanje. On nije nikad skijao a kupio je skije i njoj i sebi. Skije s pancericama. Ostalu opremu će nekako nabaviti, razmišljaće sutra o tome. Otiće na Vlašić ili na Smetove, bilo gdje. Ona mu govori da joj je skijanje nezanimljiv sport, i bolje joj je da se jebe sa njim, nego da skija...

 

Jedan momak kuca na vrata svojoj djevojci. Došao je po nju da izađu. Obećala mu je to. Ona izlazi i kaže ne mogu, ne mogu večeras umorna sam. Čitav dan sam hodala. Ne izlazi mi se. On joj kaže, sreća pa si mi javila na vrijeme...

 

Jedna djevojka se vratila sa puta, bila je kod svojih u drugom gradu. Bila je odsutna deset dana. Momak je jutros zvao da je vidi, poželio ju je puno. Vratila se jučer. Jutros mu je rekla da će se vidjeti. Kad ju je zvao negdje oko pet, molio ju je da je vidi samo na pola sata, bilo kad. Nešto je bila neodlučna. Sad je zove i ona se ne jeavlja na telefon. On ne zna šta će...

 

I tako dalje. Jesul' ovo sve čuda, ne znam. Kako ih duže slušam i razmišljam, čine mi se tako normalnim. Moj zaključak je, da sva ova nesreća što ih spopava, kako nju ili njega, dolazi iz gluposti. Iz neznanja. Možda i iz straha. Glupost je sigurno odlučujući faktor. Čak sam u mislima čuo svoju djevojku šta razmišlja o meni. Čudo jedno kako imam glupu djevojku. Izgleda da se i ja mijenjam. To je čudo jedno kakav sam ja čoek.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

(hvala Josip-u Pejaković-u)

06.01.2008.

Ruka

Ruka

 

 

- Smrdi ti iz usta, na luk. Bijeli luk?

- Jeo sam čevape, a ko može jest čevape bez luka. Možda mogu ali nisu onda to čevapi. To su onda mali komadići mesa.

- Nemoj me više ljubiti. Nisi morao posjesti tolko luka, imam osjećaj da si pojeo čitavu kilu.

- Ma nisam, samo malo, kom Asima.  Ali sad imam žvaku u ustima, a i čaj sam popio. Nebi se trebalo tolko osjetiti. Dobro neću te više ljubiti.

- Jesi li siguran da se nisi negdje pojeo i bijelog luka. Miris je pravo jak.

- Ja eto sad, pojeo sam gajbu bijelog luka, sa medom i suhim hljebom. Ma nisam se, srećo, mogao više kontrolisat, mjesecima sam jeo čevape bez luka. Sve otkako sam tebe upoznao.

- Baš si se žrvovao, svoju žrtvu si vjerovatno izvršio u ritualu nekom. Kako si samo mogao? Šta misliš šta je teže, jesti čevape bez luka, ili se odreći cigareta. Nisam ti rekla, da sam intimno napravila dogovor sa nebom, ako se zaljubim na prvi pogled, prestaću sa ovim cigaretama, i eto tako ja više ne pušim.

- Jest bio je ritual, nož i jedan ovan. Glasno sam vikao Beeee. A to sa cigarama, hoćeš reći da si se zaljubila na prvi pogled, ili si vidjela mene pa bacila cigarete, nekom svojom logikom, čudeći se, pa zar i takvi ljudi postoje, ljudi koji leže na travi, u parku.

- Nisi bio normalan. Pomislila sam da si pao u nesvjest, da si povrijeđen ili nešto slično. Zato sam došla dva tri metra do tebe, i posmatrala te. Bio si stvarno lijep.

- E sad si ga pretjerala. Nikad mi niko nije rekao da sam lijep. Zamisli da ja tebi kažem da si ružna ili da si morsko strašilo ili plastična lutka ili rupa bez dna. Jel ti ikad iko rekao da si morsko strašilo.

- Jesi ti si mi jednom rekao. Nemoj se na tako ružan način zezati. Što se uvijek ljutiš kad pohvalim neku tvoju osobinu, koja je tačna i istinita. Ti si tako dobar i poseban.

- Sad ću ti ugurati ovaj mali prst u nos, pa da vidiš ko je poseban i dobar. Ili još gore nastaviću te ljubiti, pa trpi miris luka, misleći da sam neko ko nisam.

- Budalo jedna zar ne vidiš da sam se zaljubila.

- Ne želim vidjeti, jer šta žene znaju o zaljubljivanju ili  o ljubavi. Zaljubite se tri puta dnevno. Kad bi vodile ljubav više puta od ovoga što se zaljubite, niko ne bi bio nesretan. Niko ne bi bio ni sretan.

- Čuj ga. Ma šta muškarci znaju o ljubavi. Vaše srce za ljubav se nalazi među nogama. Samo da je on zadovoljan. Samo da ga je gurnuti u neku rupu, da zadovoljim svoju muškost. Što imate veći, ko bolji ste jebači, pederi šovinistički.

- Ma ti si nova Elfride Jelinek, muškarcima se nalazi među nogama. Vama se ko nalazi u glavi. Nek samo ima para, da se mogu lijepo napit, dobro najest, provest, pojebat na "kulturnom" mjestu, da si mogu kupit lijepu haljinu i slično. Hajd definiši mi svoju ljubav, šta znači to voljeti nekoga.

- A ko ti je ba ta Elfride Jelinek?

- Ma neka dobitnica Nobelove nagrade za književnost. Davno sam pročitao jednu njezinu knjigu.

- Šta znači voljeti nekoga? Reći ću ti svoju definiciju: Voljeti nekog znači da ne možeš zamislti ni jedan dan bez njega, da želiš živjeti sa njim do kraja života, da je ta osoba krajnja svrha tvog života. Voljeti nekoga znači da želiš njegovu djecu, da želiš umrijeti za njega, da sve svoje radosti želiš podijeliti sa njim, da mu želiš pomoći kad je u nevolji, da želiš biti dovoljno jaka da ga spasiš kad je slab, da ti više niko na svijetu ne treba osim njega. Da znaš gdje si, da si duhovno smirena i da ne oblikuješ više svijet koji te okružuje. Nego samo da oblikujete svoju vezu i da je produhovljavate i nadograđujete. Kad volim nekoga ta je osoba meni najzanimljivija na svijetu, i nikad mi nije dosadna nit će to ikad postati. Volim biti zaljubljena.

- Jesil ikad voljela nekog?

- Jesam jednom i ne kajem se. Slušam tebe sad da mi kažeš ljepšu definiciju ljubavi.

- Pitam te iz razloga što o ovakvoj ljubavi možeš govoriti tek iz pozicije kad te ostavi, kad te napusti voljena osoba. Tek tad vidiš šta si joj i šta je ona tebi značila. Prije toga sebi nikad ne namećeš ovakve misli. Sretan si.

- Slažem se u ovome sa tobom. Nakon što me ostavio momak sa kojim sam izgubila nevinost, htjela sam se ubiti. Baciti u Bosnu. Poslije toga sam uzela čitati knjige, i čitala, i čitala sve dok nisam poludila. Kad sam poludila, ugledala sam tebe kako ležiš na travi. Tad sam znala da sam pukla ko lajsna.

- Ma svi ljudi bježe u imaginarni svijet, kad ih stvarni svijet razočara. Svako na svoj način. Evo kako sam se ja osjećao kad sam ostao sam. Vjerovatno si primjetila da sam težak u sklapanju novih poznanstava i traženju prijatelja. kolko si samo truda uložila u mene? Nikad nisam naučio kako se traže prijatelji i kako ih zadržati. Tako da mi djevojka sa kojom sam, bude sve. Većina ih ne bude dovoljno jake da sve to prihvate, da prime taj teret na sebe. Biti nekom prijatelj, momak, ljubavnik, rame za plakanje, budala, komičar, učenik i učitelj, za djevojke je teško, teško podnijet sve to...

- Za glupe maloumne djevojke. Prosječne djevojke.

- ...sav taj teret, koji dadnem nekom i koji primam na sebe. I nakon ovoga rodi se ta neka nezdrava ljubav, ljubav...

- Nije nezdrava. Samo je u novom obliku.

- ...koja postane dio tebe i bez koje ne možeš. Postane dio tvoga tijela, postane opipljiva. Kao ova ruka na ramenu. Svaki dan se služiš njome. I poslije ovoga ako voliš pogrešnu osobu dolazi katestrofa...

- Svima nam je tako. Tako je uređen svijet i ljudska psiha.

- ...koja se sadrži u borbi razuma protiv srca. Ko, šta, gdje. Ni sam ne znam kako sam preživio onu svoju jednu ljubav, najveću koju sam imao u životu. Da sam gledao da mi neko odsiječe ovu desnu ruku, pa je ispred mene zapali, benzinom polije i zapali, da gledam kako gori i osjetim miris koji ona pruža, miris moje zapaljene ruke, lakše bi podnijo nego sve misli koje su mi se vrzmale u glavi, o dešavanjima koje ona doživljava, proživljava i zašto me je ostavila. Šta radi dok razmišljam o njoj, šta radi svaku noć i skim li se zabavlja. Miisli šta sam sve mogao postići sa njom, šta sve doživjeti,...

- Dani na kojima bi vam i Bogovi zavidjeli...

-...da to je prava rečenica. Mak Dizdar.

- Ma ko će drugi.

- Mala imamo mi dosta toga zajedničkog.

- Misliš mali. Imaćemo i više...

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

02.01.2008.

Slabost

Slabost

 

 

Žurim. Žurim, preneseno, letim prema njoj, kasnim na sastanak. Zašto uvijek kasnim. I na posao uvijek kasnim. Ovo mi je prvi sastanak nakon nekog vremena. Malo sam se potrudio da dogovorim ovaj izlazak. Da se vidim sa njom. Maloprije kad me nazvala da pita gdje sam, mobitel mi se isključio. Glupi mobitel. Nikad nisam volio ove mobitele. Volio bi da svi ove mobitele, jednog dana, možemo baciti u Bosnu. Da nekako razvijemo te telepatske sposobnosti. Uspio sam joj reći, eto me za pet minuta, letim. Ovu djevojku s kojom se sad trebam naći nisam nikad vidio. Ni uživo ni na slici. Sastanak na slijepo, mogučnosti interneta. Možda nije ni djevojka, možda je muškarac, travenstit? Ako bude lijep travenstit i pita me šta ću, reći ću mu da ću kupiti kondome i da ču ga fino opaliti. Fino ću ga u čmar. Ili ću mu dopustiti da mi popuši, zažmirit ću i prepustiti se. Bolje i ovog travenstita kresnuti, nego jednu djevojku koju znam. Jednu amorfnu, lijepu, prodavačicu verge i kapavca. Baš, anomalija. Joj, gubim se, šta mi je. Čuj ti mojih misli. Travenstita, daj ba, saberi se. Nisi u zatvoru. Kriza svijesti. Saberi se i hodaj normalno. Pitam se kako li ona izgleda. Ljepotica moja. Čuli smo se preko telefona i dogovorili da odemo na kafu. Moj prvi slijepi sastanak u životu. Nisam se ni obrijao, nisam imao vremena da se obučem, nisam imao vremena da pojedem nešto, nisam odsjeko nokte na rukama i nisam se ni počešljao. Nikad se u životu nisam počešljao. Nokti su mi velki kao kod pečinskih ljudi. A i ružan sam. Pojednostavljeno planinsko strašilo. Ali zato pun samopouzdanja. Nisam nikad patio od svog izgleda. To mi je dosta pomoglo u momačkim danima. Pomirio sam se sa činjenicom i prihvatio je. Gdje Bog oduzme na jednom mjestu, na drugom obilato doda. Hoće li joj se svidjeti moja kapa na glavi. Pao je velik snijeg i hladno je, pa nosim kapu. Po izgledu kape sve će joj biti jasno ko sam. Sporo se probijam kroz ljude, otkud ih ovolko na ulicama, i što su svi obuzeti svojim mislima? Jesam li im zanimljiv, ovakav kakav jesam? Malo me žulja ova lijeva cipela, ovdje iznad zgloba. Zdrav sam a šepam. Valjda neće vidjeti da šepam. Možda pomisli da imam vještačku nogu pa zatraži da je pogleda izbliza, da pogleda moju nogu, da skinem hlači ili nešto slično. Hladno je ne znam hoću li smjeti skinuti hlaće tu na sred ulice. Mogu se prehladiti. Reći ču joj da ću skinuti hlaće ako dopusti da je preskočim. Zatrčat ću se i preskočiti je. Ali ako je preskočim mogu se okliznuti i slomiti nogu. Ma o čemu pričam, neču skidati hlače. Zavratiću nogavicu pa nek vidi da je moja noga. Ili nek me prvo poljubi, pa ću joj pokazati kako dlakave noge imam. Sastanak smo uštimali odmah poslije svojih poslova, kako li je snijeg djelovao na nju. Putovala je, možda je ljuta, pa kad me ugleda ovakvog, vrišteči pobjegne, ili mi rekne da to nisam ja, da nisam ja, ili kaže ma ne, nemam vremena za kafu, moram otići pjevati u pozorištu ili nešto slično. Može mi reći nešto što samo djevojke mogu izmisliti, da moraju ići. Ne žele ti reći otvoreno. Bar ne sve. Jednom mi je jedna rekla da ne može izaći sa mnom zato što mora učiti. Ko fo priprema ispit za fakultet, deset mjeseci ranije, nije ni srednju završila. Pala iz matematike, a uči jezik, sprema se. Filozofski nastrojena djevojka. Mislim dakle postojim. Bitak jeste nebitak nije. Hajmo pričati o ovome, znao sam joj reći praveći se da i ja znam nešto. Ne razmišljam šta ću reći ovoj svojoj kad je ugledam, nije mi ni bitno. Bitno je da stignem živ i u jednom komadu na dogovoreno mjesto. Bilo bi lijepo da mogu negdje iznajmiti konja, pa na konju doći pred nju kao princ. Čudni princ. Ružni princ. Auto na benzin možeš iznajmiti, a konja kao životinju ne možeš. To je naše savremeno društvo. Niko nije svjestan kolko bi život bio zanimljiviji (a svijet čišći) da svaki dan umjesto auta vidimo konje, ergile konja. Kaže li se ergile? Pa razmišlja li iko o djeci i budućim naraštajima?

 

A zašto sam uopšte odlučio da se nađem sa ovom djevojkom? Razlog je puno, ali najači, nekako mi se čini, od njih je: priča mi se. Volio bi da djevojka bude otvorena, pa da se i ja usput otvorim njoj, da joj reknem sve što mi bude u glavi. A ima, nadam se, mala riznica riječi, mišljenja i stavova u ovoj ćelavoj glavi. Događaje ne volim, ne volim ni slušati ih ni pričati o njima. Bar ne uživo. Da ima ih nekad i zanimljivih, ali nije to to. O čemu ću li je gnjaviti. Pernate životinje, nije loša tema.

 

Ovi slijepi sastanci, kao i oni "uživo" su, sve nešto kontam, skoro na istom. Tješim se da su na istom. Na istoj ravni. Mala prednost sastanaka uživo je što odmah vidiš kako ko izgleda i tako dalje. Slabost svih sastanaka je što se razočaraš u osobu kad shvatiš o čemu vrti svoj život. Tako da su mišljenja i priča na istoj ravni, u oba slučaja. Znao sam one dvije djevojke (znam ih i sad, samo ih izbjegavam) u koje sam bio zaljubljen, a koje su nakon nekog vremena postale dosadne, ekstra dosadne, dosadnije od groba. I u mezaru je zanimljivije, nego pričati sa njima. Vjerovatno su se i one smatrale mene takvog u društvu sa mnom. Prvo što mi je smetalo, je to kako te umaraju pričom, iszvlačući posljednje atome snage iz tebe, a drugo je što se pitaš ma kakve veze imam ja sa tim vašim problemima. Osjetim se bespomočan, a one melju li melju. Kanite me se ljepotice. Nebi trebao reći da bi bile dobre samo za jebanje, iako nisam vodio ljubav sa njima. Vjerovatno su dobre za to. Ne znam. Tako dosadne, za ne povjerovati. Bila djevojka lijepa ili ružna, privlačna ili odbojna, debela ili mršava, ako ne nađem zajednički jezik sa njom, nisam nigdje. Niti duhovno napredujem, nit mi je život ispunjen kakvim takvim zanimljivostima. Možda bi trebao drugačije razmišljati i reći tražim djevojke samo za jebanje, samo radi toga ih voljeti, i samo gledati njihov izgled i liniju. Sisu, nogu, usta i kosu. Nikad otvoreno pričati sa njima, nego biti otvoren samo za seks. Postati novi Frojd. Inače, Frojd je htio i svoju mater jebat. Ako skužim da ima koju pametnu, dat joj nogu, jer takva mi djevojka ne treba. Ne mogu sebe ovakvog zamisliti. Volim se nekad praviti i ozbiljan. Treba posjedovati sve ili ništa. I ljepše je imati sve ili ništa. Imati nečiju dušu i tijelo, nego samo jedno od ovo dvoje. I dat sebe kolko možeš. Puno ljepše i sigurnije, jer samo se ovako mogu zaljubiti, i umrijeti od ljubavi, jer je volim, ako kojim slučajem ona umre, i mene ostavi samog. A ako nekad moja buduća ljubav nešto od ovog dvoje dadne drugom, izda me dok posjeduje mene, treba je pustiti nek ide što dalje, da je više moje oči ne gledaju. Koji će mi kurac. Ali kako kad je volim? Ma sa ovim ljubav nema ništa, ostaću budala, a ne zaljubljeni jadnik. Jer ako me jednom izda, izdat će me uvijek, to je jače od nje, a ja bi volio nekog jakog, jakog kao ja. A znam biti jak. Psihički jak. I iskren.

 

Kolko se samo današnje vrijeme promijenilo od nekog pošlog vremena, vremena u kojem sam ja živio, postojao još prije dvije godine. Živio u svojim mislima, i vjerovao da tako funkcioniše svijet, na isti način kako ja razmišljam. Da čovjek može samo jednom voljeti neku osobu, i da će ta osoba voljeti njega do kraja svog postojanja. Da je nemoguće zamisliti i jedan zemaljski dan bez te svoje ljubavi. Da znaš da ti je neko suđen, onakav kakav je, da ga prihvatiš sa svim svojim osobina, bez želje da nešto promjeni od svog ponašanja. Neko ko će se probijati kroz život zajedno sa tobom, doživjeti sve tvoje padove i sve tvoje uspjehe. Ali eto, u današnje vrijeme je nešto najnormalnije da me djevojka opuca hladnim peškirom, sa riječima, jebala sam se sa drugim, ali tebe i dalje volim. I tako to. Valjda privlačim samo takve osobe. Što li je to tako?

 

Zašto sam izabrao sastanak na slijepo, kad je uživo puno ljepše? Znam sebe, ako mi se neka djevojka fizički ne sviđa, vjerovatno neću imati moralnu sadisfekciju da je upoznam. Loše čitam lica djevojaka. Nevine nerotkinje. Vjerovatno ovako razmišlja većina ljudi. Čast izuzecima i očajnim ljudima. Idem dalje pa analizirajući sebe, ja želim upoznati samo djevojke u koje se zaljubim na prvi pogled. Tačnije, ja čekam da se zaljubim, pa skupljam hrabrosti da priđem toj osobi. Jer osjećam neki strah. Strah od ljepote. Divim joj se sa strane. Jer kad se zaljubim, shvatim da je to svrha mog života, i kako onda dotaknuti to biće. E ovaj strah mi se izgubio na ovakvim sastancima. Nema ga. Našao sam sebi trenutak kad sam hrabar, čak i da je lijepa. Nema pritiska hoću li se svidjeti nekom ili neću. Naravno da znam da hoću, i ovako ružan ako postanemo jedno. U suprotnom trudim se da ne budem ravnodušan. Pa ne znam tu osobu, šta bi trebao očekivati? Da je princeza iz kraljevskih dvora, kćerka nekog ministra, univerzitetska profesorica, književnica, konobarica, lezbejka, pravnica, učenica, narkomanka, umjetnica, medicinska sestra, nastavnica, vozačica kamiona, ma potpuno mi je svejedno, izlazim na kafu, niko neće ni mene ni nju prisiljavati da se viđamo dalje ako se ne nađemo u prići i u shvatanjima. Postaće dio mog sjećanja, ko zna možda i dio mog života. Dio moje priče. Ima dosta stvari koje mi se ovdje isto ne sviđaju, ali otom potom. Prihvatljivo mi je. Sve je u današnjem društvu prihvatljivo. Nema granica. Bolesno društvo.

 

Važno je da tražim, tražim svaki dan, tražim onu koja će mi ući u glavu i u čiju ću glavu ja ući. Živjet ćemo u svom svijetu, i upoznavat ljude samo koji su u našem svijetu. Ne treba mi niko pored nje. Ko traži naći će i iglu na ogromnoj livadi, na kojoj se može jahati danima, a ko ne traži neće naći ni kamion na autoputu. Ovo je istina.

 

Pitam se o čemu ona razmišlja, sad dok čeka mene. Eno vidim je, vjerovatno je to ona, usporiću korak, ma neću nek vidi da sam žurio i razmišljao o njoj.

 

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
16.12.2007.

Užas

  Užas

 

 

Sa njom je lijepo samo u trenutku, u onom jednom trenutku kad pričaš sa njom ili kad je gledaš. Ovo dvoje je isto. Kad priča ima lijep glas, a dok šuti lijepa je sama od sebe. kao mala boginja ljubavi. I ti si sretan, zaboraviš na sve probleme što te okružuju, na sve stvari koje trebaš uraditi i na sve ostale ljude  koji se se nalaze negdje oko tebe. Vidiš samo nju, svoju želju, i vidiš njen jezik, zube, nos, oči i kosu. Vidiš vlati njene kose. Znaš da te one male njezine uši slušaju i uvažavaju. Prepustiš se njoj i pustiš joj nek misli da je uvijek u pravu. Ne voliš se raspravljati sa njom. Osjećaš da pripada samo tebi. Padaš na njezinu bespomočnost i naivnost. Slušaš njene djetinjaste stvari, pričaš o muzici i svim silama tjeraš sam sebe da budeš duhovit. Voliš da se ona smije. Njen osmijeh tjera i tebe na smijeh, a ti i ovako i onako voliš da se smiješ. Malo osuđuješ njene prijateljice, kad ti ispriča šta je koja uradila, prijateljice koje su intelektualno njen nivo, ali nju nikad. Jer što njene prijateljice rade, ti si siguran da tvoja ljuba neće raditi nikad. Ti je ljubiš i voliš svim srcem, ona to zna, ali ti joj nikad nećeš priznati to. Zato što ona ne želi da zna da je ti voliš. Možda zna i osjeća nešto kao i ti, ali ona ima svoj život i svoj pogled na svijet, koji je drugačiji od tvog.

 

Ima svoj život. Neke stvari nije još jasno zacrtala šta želi, pa se prepustila nek je voda nosi, šta god da joj se dogodi neće osuđivati nikog. Nek je voda baca sa jedne obale na drugu. Kad joj se svidi neki muškarac, bez osjećaja krivice, stida ili razuma, upoznaće ga, ako ne istog trenutka onda malo kasnije. Koji dan kasnije, bez obzira na sve. Bio lijep ili ružan, ona će mu se udvarati, baš kao što se tebi nekad udvarala. Pričaće ti o svojoj školi, o ljudima kako su glupi, kako omladina sluša turbo folk i o svemu ostalom što je muči,  što je muči u tom trenutku ili nekad prije. Novi momak će se pitati kako je tako slobodna, kako smije otvoriti sebe i svoje srce nekom koga uopšte ne zna. Ali taj momak se prepušta njoj i razgovor ide sam od sebe. Ona je u tom trenutku sigurna da je to muškarac njezina života i daje sve od sebe da ga zadrži. Ako u tom trenutku ima nekog momka, neće osjećati nešto prema njemu i njegovim osjećanjima. Tek kad padne mrak, i kad legne spavati, ona se pita da li je moralno raditi ovo što radi. Poredi se sa ostalim svijetom i uvijek zaključuje kako mogu ostali može i ona. Sve što uradi u svom životu je normalno, ne smije sebi postavljati zidove. Smije raditi sve što želi. Ko životinje bez razuma, nek ide samo za svojim strastima. I ako je tog trenutka malo osjetljivija, plakače dva-tri sata, možda nazvati momka kojeg je prevarila, izjadati mu se, ispričati mu šta je uradila, kako ga je prevarila, kako je ponovo zaljubljena. Momci različito reaguju na njene ispade, i šta god sa se desi, osuđivali je ili ne, ona čim se probudi počinje da živi u svom svijetu, u svijetu u kojem je ona uvijek u pravu. Možda nekad i nije u pravu ali zašto da se osjeća krivom. Opet je dovoljna sama sebi. Neki momak ako joj i oprosti, te iste noći kad je razgovarao sa njom, kad je nazove sutradan ujutru pita se da li je moguće da je njegova djevojka bila onako tužna te noći. Kako jutro tako promjeni njen svijet. On je zamišlja još uvijek svojom djevojkom, ali ona osjeća da on više nikad neće biti njen momak.

 

Ona nije skroz načisto sama sa sobom, svojim djelima i mislima, tako da nije puno svjesna da svojim postupcima povrijedi osobu koja je voli. Ako slučajno osjeti da je izdala nekoga, sljedeći nekoliko dana će mu pružiti svoje prisustvo, govoriće mu kako ga ljubi, kako ga želi, kako ne može bez njega. Zvaće ga svako jutro na telefon, i pričaće mu kako voli da ujutro čuje njegov glas. Priča dugo i opširno, pa kad osjeti da je dosta, da se iskupila, ostavlja ga, jer našla je novog momka sa kojim će spavati.

 

Ona nikom nije rekla da je nevinost izgubila još kao maloljetnica u sedamnaestoj godini, sa osobom koji je od nje bio stariji dvadeset godina. Još uvije je stariji od nje isti broj godina. Živ je. Ujedno ta osoba joj je bio i profesor psihologije. Iste godine kad joj je počeo predavati, počeo ju je i zavoditi. Profesor je bio samac, živio u stanu u blizini njezinom. Nije se nikad ženio i nije imao djecu. Da li je uvijek bio pedofil ili je u djevojčici od sedamnaest godina vidio odraslu ženu koju nikad nije sreo u svom životu ne znam. Ne znam ni to da li je u njoj vidio samo besplatan seks koji uvijek može doživjeti. Znam da je ovo destruktivno djelovalo na nju i njen doživljaj svijeta kasnije. Znam i to da mu je trebalo manje od dva mjeseca da je pojebe. Nije bilo ni teško, on ju je i upoznao samo radi toga, pa ju je svim silama pokušavao osvojiti. Stalno joj je govorio da je voli, da bi on volio njenu bebu, da je ona tako pametna i inteligentna. Često joj je slao sms poruke sa smiješnim sadržajem i slično. Postepeno više nisu izlazili u grad nego kod njega. Jedne noći je i prespavala kod njega a on je nije ni pipnuo. Ona je tu noć bila pijana. Zatim kasnije, je došla noć u kojem je on bio napaljen i počeo je nagovarati, nagovarati da to urade. Nagovarao ju je i nagovarao, sve dok se nije umorila i prepustila mu se. Zašto? Zato što je u njemu vidjela superiornije biće, a nije ni sama znala šta želi. Šta želi od svog života i šta svi ti ljudi žele od svojih života, što se nalaze oko nje. A takve osobe samo treba ubijediti šta je ispravno, šta žele i na šta treba težiti. Poslije seksa prvo ga je mrzila dva tri dana zatim se zaljubila u njega, kao što obično biva.


Kasnije se ispostavilo da joj je idiot upropastio najljepši dio života, samo da zadovolji svoje seksualne nagone. Njezne moći razmišljanja i prosuđivanja, poslije ovoga, su se dobro izmjenile.


Momci koji su kasnije bili sa njom su doživjeli dosta neobičnih situacija. Ona je, kao i svako biće na svijetu, voljela dobar seks, imala je i tijelo za to. Seks je ovdje pregruba riječ, ona je to zvala davanje i pružanje ljubavi. Ona je svoje tijelo poistovjetila sa svojom dušom, tako da je mišljenja da u seksu daje i dio svoga srca. Zato se prepusti da od nje radi ko šta hoće u činu vođenja ljubavi. I guta čak. Navešću nešto što i nije čest slučaj da neko može doživjeti sa nekom osobom. Nije ni lahko to doživjeti. Na primjer, jedan momak ju je zvao u trenutku kad se odmarala od seksa sa nekim tipom. Kad ju je upitao kako si, odgovorila je umorno i čitav ostali razgovor je protekao u duhu umornog. Momak je nije htio gnjaviti, dok se ne odmori, pa će se čuti sutra. Ona se pola sata kasnije ponovo umarala. Drugi jedan momak kad ju je nazvao, u trenutku kad je počeo razgovor bila je zadihana i sve mu je puhala na slušalicu. Kad ju je pitao šta joj je , odgovorila je da je trčala uz stepenice, a kad ju je pitao je li u kući da je nazove na kućni broj, odgovorila je da je kod prijateljice. Ja sam je jednom nazvao da izađemo napolje i da popričamo šta ćemo dalje jer sam osjećao da je veza pri kraju. Ona se u tom trenutku spremala da izađe napolje, da se pojebe sa nekim tipom, pa nije bila raspoložena za razgovor. Dok je razgovarala sa mnom osjećao sam da isprobava odjeću, kako će se skidati i šta će raditi. Bila je totalno odsutna. Kako sam znao da će se pojebati? Uvijek je slušala metal muziku prije ljubavnog čina, to ju je dizalo. I samo je tad slušala metal, ni u jednoj situaciji više. U pozadini sam jasno razabirao zvuke Metalike, unforgiven, diska koji sam joj ja poklonio, kad sam saznao za ovu njenu karakteristiku.

 

Puno mi je vremena trebalo, više od godinu ipo dana, dok nisam saznao ko je u stvari djevojka koja me je upoznala u jednoj rupi u mom gradu i dok nisam shvatio da nije za mene. Nije za mene. Djevojka koja me je naučila dosta stvari, koja mi je nanijela dosta boli i jedina djevojka koju ću ja u noćnim satima, kad me niko ne čuje, izgovarati njeno ime sa dodacima prostitutka, naivna, maloumna, ledena i slično. Nek se sad jebe s kim god  hoće, nisi više moja.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

25.11.2007.

Moć

Moć

 

 

Ćao mala,

 

i kako si mi drvena. Izvini što te zovem "malom", ali nekako ti ta riječ najviše odgovara. Drvena. Ne znam hoćeš li imati živaca pročitati ovo pismo do kraja, ali ako uspiješ, nadam se da ćeš shvatiti zašto ti pišem. U stvari, ja sam sebe uvjerio da razumiješ svaku riječ koju budem napisao, pa bila to istina ili ne. Čudno je što uvijek kad pričam sa tobom imam mišljenje da me razumiješ u svakom izgovorenom slovu. A možda i nije tako, to da me razumiješ, ko da zna. Možda za me postoji neki ljepši svijet... Znaš onu pjesmu Josipe Lisac...

 

Jedva sam se nakanio da ti napišem ovo. Ako nisam nekih tri puta sjeo za radni sto i odustajao, neka me poljubi prva djevojka koja naiđe na mene sutra. Lijepa kletva. Svaki put kad sam uzeo pisati pismo, mi je izgledalo kao da ti jadikujem sa svojim stvarima, a u stvari se ne osjećam tako i nije mi cilj to postići. Jednostavno me uhvatila moja kriza i ništa više. Kriza dok ne nađem ispusni ventil, a do tada gnjavim sve koji me poznaju. Ti si obično bila na prvoj liniji odbrane, ali kako si otišla, nemam na koga pucati. A bila si dobar borac, uvijek spremna da se javiš na telefon sa riječima: "Šta je.", "Šta sad hoćeš.", "Reci šta ti treba.", "Hajd nazovi me za nekih pola sata.", "Shvati da mi nije dosadno pričati sa tobom.". Kako samo inspirativno zvuče ove riječi sad. I sad kad si kilometrima dalje od mene, nadam se da se nećeš ljutiti što ti pišem ovo.

 

Da te obavjestim o dešavanjima ovdje. Onaj tvoj predzadnji izlazi sa nekom djevojkom, vidio sam ga jučer. Ne brini se, znam kolko ti je drag,  zguziću ga za tebe, i reći ću mu da i dalje misliš o njemu. Dobro znam da nije on zanimljiv.

 

Mirela ti sad radi u Gorfi, onoj rupi na Carini. Vidim je jednom sedmično i osjeti se da je sjebana. Zovnem je na kafu, ali uvijek ima neki razlog da me izbjegne. Ili ima momka, ili ne može od posla, ili od fakulteta, ma čuda jedna šta vi žene možete sve izmisliti da ne odete na kafu sa nekim. Nekako ostavljate utisak da ne želite izaći sa mnom. Znam da nisam neki ljepotan, ali imam priču. Dobru priču. Nemoj se smijati na ovo napisano, to je istina. A možda i nije.

 

I ona je jedina tvoja prijateljica koju sam znao, ostale nisam nikad upoznao. Nisam imao želje da ih upoznam, a i ti mi nisi dala da ih upoznam. Ko zna zašto. Ma, možda ih i ti nisi imala više. Možda su oni ostali bili samo poznanici. A ti si dobro skrivala da ti ne treba niko više.

 

Kod mene je sve ok. Sve osim jednog. Nisam zaljubljen. Čak se počinjem pitati da li mogu nekog voljeti poslije tebe. Ma naravno da mogu. Ali kako ponovo sve ono što sam preživio sa tobom, proživjeti sa nekom drugom. Što si mi uradila. Čudno je da si me povrijedila, pa si me kasnije izliječila. Ko te povrijedi taj će te i izliječiti. Ovo sam negdje pročitao. Tako svaki dan se probudim u nadi da je danas dan kad ću se zaljubiti. Samo čekam tu sretnicu koju ću kasnije "gnjaviti". Prošlo je i deset dana, a ne ostavlja me mišljenje da su sve žene manje vrijedne od mene. A kako su manje vrijedne to nisu poželjne da ih znam. Jer, sama znaš želim nešto nedokučivo, neku koje ću se bojati prići. Nekoj nedodirljivoj, za koju ću tražiti posrednika da je upoznam. Posrednik koji će mi biti drag do neba, jer on će biti veza do moje voljene. Ma ovo što pišem je bez glave i repa, ni sam ne znam šta želim. Želim, ma znaš i sama...

 

Jučer sam bio na kožnom, u poliklinici. Radi "onoga". U hodniku kad smo čekali da nas prozovu je sjedila neka djevojka pored mene, sa maramom na glavi. Cijelo vrijeme dok je sjedila, razmišljao sam radi čega je ona došla. Da li zna radi čega sam ja došao. A svi ljudi oko mene su došli na kožno. Ko zna, ko šta ima gdje. Bilo mi je lijepo razmišljati o tome. Ta djevojka je sjedila lijevo od mene. Desno od mene je sjedila neka starica. Oko osamdesetak godina. Počela je nešto pričati, i za desetak sekundi je dobila pažnju čitavog hodnika. Neko ju je pitao odakle je i ima li muža. Pričala je kako je uvijek pjevala na glas kad joj muž dođe kući pijan. Ona pjeva i čitavo selo je čuje. Muž ju je tukao i kasnije su se razveli. Prije nekih dvadesetak godina. Kad je zadnji put bila ovdje, zaboravila je ponijeti zdravstvenu knjižicu, pa se jadnica vratila kući, pa danas došla. Imala je fin smijeh i meni je djelovala pozitivno, bez obzira na priče koje i nisu bile tako vesele.

 

Kad sam ušao kod doktorice, bila je sama. Nekih tri metra iza mene su bila vrata, iz kojih je hodnik pun ljudi. Pitala me je šta mi je, i rekao sam  joj da sam spavao sa djevojkom i da mi se pojavile bradavice dole. Da sam bio na kožnom u bolnici i da su me poslali ovamo. Rekla je da se skinem da pogleda. Ustao sam i skinuo gaće. Bilo me malo stid, stid što je on opušten malo veći. Nisam mogao vjerovati da ću se toga stiditi nekad u životu. Ali šta ću. Uzela je drvenu kašikicu, rekla da rukom samo dignem spolovilo da vidi imali išta na testisima. To sam uradio i glavu uperio u plafon. I svoju glavu sa očima sam uperio u plafon. Dok su dvije glave gledale u plafon pomislio sam da samo neko slučajno treba otvoriti vrata i zateći će finu scenu. Srećom to se nije desilo, a doktorica je ostavila utisak ne mene da nisam ni prvi ni posljednji sa ovim problemom. Takva hladnokrvnost i profesionalnost. Ma neću ti više ništa reći o tome.

 

Znam sav svijet i ljude sasvim pojedinačno, onako, kao što mlinar zna lučiti ječam od pšenice. Ovu rečenicu sam prepisao iz ove knjige stihova koju čitam. Nekako mi se svidjela, a neću ti reći kako se zove. Još mi je jedna rečenica upala u oći: Ima mnogo stvari koje izgledaju slatke, a, u stvari otrov je skriven u slatkoći. Kako je ovo super rečenica. Kako mi se svidjela i kako te dobro opisuje. U ovom se moraš složiti sa mnom.

 

Znaš Muamera, onog prijatelja o kome sam ti pričao, onog iz barake. Oženio se neki dan. Sa onom s kojom je bio posvađan. Kako se oženio, tako ga ni ja više ne viđam. A volio sam pričati o politici sa njim. Znam da te ne zanima, ali opet ću reći svoje mišljenje o današnjoj političkoj situaciji u ovoj Bosni. Nemoj preskakati pasos. Neki dan razmišljam i pravim paralelu između srednje škole i naših političara. U školi imamo profesora i učenike. Ako je profesor strog učenici su mirni. Ako je profesor dobar učenici su skoro uvijek nemirniji. E vidiš ti učenici postanu političari, i dobiju visokog predstavnika kao novog profesora. A znaš i sama da u svakom razredu bude jedan učenik koji glumi "budalu". Tako se javi i neki nacionalni vođa, koji u ime svog naroda pravi budalu od sebe. Kod nas je šteta što imamo mnogo tih "budala". Tako da ovi naši maloumni političari nisu krivi što su ovakvi. Što su nacionalisti i ostalo. Jednostavno je krivo školovanje, nihovo djetinjstvo, čitav sistem od osnovne škole pa nadalje, što učenici ne znaju šta je demokratija i sloboda mišljenja i kulturnog ponašanja. Jer kako je kod nas, učenici srednjih škola, prolaze kroz jedan tunel dužine četri godine, na kojem se kraju dijele diplome. Ovu zadnju rečenicu sam čuo od jednog profesora na fakultetu, i rečenica mi se svidjela. Ima dobre istine u njoj. Učenici se školuju samo da dobiju diplomu, što je jadno. Visoki predstavnik je profesor koji političarima objašnjava šta je dobro za njih, i kako se trebaju ponašati. Ako je dobar, naši ništa ne rade. Ako je strog, neki učenik traži svoja prava, koja su mu uskraćena.

 

Znam da si tek završila srednju, i da kontaš kako nisam u pravu i kako time ponižavam i sebe. Šta mogu, bosanci smo. Znam da si bila odlična, pa družila si se sa mnom. Tačnije da nisi bila onako pametna, ne vjerujem da bi gubio vrijeme na tebe. A možda i bi, jer imala si nekad nekih rečenica koje su mi se super svidjele, kojima si me zapanjila strogoćom mišljenja. Kao i ja tebe, kad sam ti rekao da sam kupio sebi plastičnu lutku. Mislila si da se zezam, a ja sam se praznio na njoj...

 

Možda bi trebao naučiti pričati o stvarima o kojima ljudi vole slušati. Ne skakati tako lagano sa jedne teme na drugu. Nego pričati o onome za šta sam siguran da onaj ko sluša, voli da priča o tome. Pročitao sam sve one stihove što si mi nekad davno dala. Neću ti sad davati mišljenje o njima, nazovi me pa ču ti sve reći. Reći ću ti da se mogu čitati i slično. Znaš li da si bila jedina osoba sa kojom sam mogao pričati o književnosti. O shvatanju života i sličnom. Nedostaje mi to.

 

Jučer mi je Fudo poklonio jednu svoju sliku. To je onaj frajer sa kojim sam studirao, i nekad svirao gitaru. Tačnije on svirao a ja ko učio svirati. Znaš kako super crta portrete, nagovoriću ga da pokrenemo strip magazin. Ja ću smišljati priče a on crtati. Ako nađemo izdavača, eto para. Eto razloga da se vratiš, jer bezveze ti je tamo. Nadam se da je bezveze. Ako se nekad budeš osjećala usamljenom ili zaželiš popričati sa nekim, znaš broj.

 

Ja mislim da ti je dosta o meni za jedno pismo. A mogao bi ti još ispričati da ću ovo pismo objaviti na svom blogu, pa nek svi vide o čemu ti gnjaviš mene. Čuvaj se.

 

Tvoj, M.N.

 

PS

Piši da si dobila ovo pismo, opiši kako si se snašla tamo...

 

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
18.11.2007.

Patnja

Patnja

 

Nije tolko važno kako sam dospio do nje. Kako smo duže vrijeme bili zajedno i kako je završila u mojoj sobi. Ležala je pored mene, slušali smo muziku i pričali. Super sam se osjećao i bio sam tako sretan. Ona se puno smijala i svaki tren bi me gurala rukom ili nekim drugim dijelom tijela. Gurala me sa kreveta, a ja sam padao na pod i smijao se. Ništa nam nije falilo. A i nismo imali puno toga. Bilo nam je dovoljno samo nas dvoje. Zaboravili smo bili na sve probleme svijeta i uživali jedno u drugom. Pili smo nešto, sad se i ne sjećam šta je to bilo. Bilo je ukusno i djelovalo je na nas. Kao i muzika. Rok muzika. Balade.

 

Malo kasnije mi je rekla da mora do wc-a, na što sam ja rekao mogu li i ja sa njom. Nije mi dala, i pustio sam je da ode sama. Pa i nije daleko od naše sobe. Nekih dva metra. Minut poslije toga mi je glava otežala i valjda sam zaspao. Kad sam se probudio kasnije, nije je bilo u stanu. Pregledo sam sve sobe,  ukupno dvije sobe, i kuhinju. Gledao sam u špaiz i u kupatilo. Ostao mi je samo balkon ali ni tamno je nije bilo. Zašto je otišla, kako sam zaspao? Analizirajući svoju čašu, primjetio sam na dnu kao neki talog. Nekakav prašak je ubacila i ja sam zaspao. Zašto? Nešto je skrivala od mene i nije željela da priča o tome. Zato je pobjegla. Ovo je bio jedini razlog kojeg sam se mogao sjetiti.

 

Izašao sam napolje i počeo je tražiti, prvo po kafićima. Poslije svih poznatih mjesta počeo sam ulaziti u nepoznata. Tražio sam je i u restoranima, prodavnicama, apotekama, kinima i pozorištima. Ni traga ni glasa od nje. Počeo sam je tražiti po ulazima u zgradama i po stanovima. Išao sam redom, od jedne zgrade do druge, od stana do stana. Htjeo sam uzeti bolovanje na poslu, a kako mi to nisu htjeli dati, dao sam otkaz. Ona je puno važnija od bilo kakvog radnog mjesta. Sa svojim sposobnostima i obrazovanjem, uvijek mogu naći drugi posao, ali drugu nju, ne mogu naći više nigdje. Onako lijepu i punu energije. Manje sam počeo jesti, i brinuti za svoj izgled, uvjeren da ću je vidjeti negdje. Počeo sam puštati bradu. Nisam štedio nikoga, ni sebe, ni policuju, ni klošare, ni sirotinju ni političare. Koristio sam se svim sredstvima da saznam gdje je. Svakog sam zaustavljao na ulici sa jedinim ciljem da saznam nešto o njoj. Uvijek bi počinjao izdaleka, kako je lijep dan. Poslije toga sam prelazio na temu dosade u životu i besparici. Nakon toga o ljepoti i ako shvatim da ne spominju nju, išao bi dalje svojim putem. Kako nisam mogao biti dvadeset četri sata na ulici, angažovao sam i neke beskućnike za jeftin novac da mi dadnu informacije ako je vide na ulici.

 

A kako sam znao da je u mom gradu? Jednostavno sam je osjetio. Osjeti da je tu negdje u blizini i da se skriva od mene. Još nisam znao razlog zašto sam joj tolko strašan, zašto me tako fino zaobilazi. Zarekao sam se životom da ču je naći. Nakon godinu dana traženja još joj nisam ušao u trag. Vjerovatno je nabavila periku, i potpuno promjenila stil oblačenja. Skužio sam sva prodajna mjesta dilera drogom u gradu i malo po malo upratio sam sve ženske narkomanke koje su kupovali kod njih. Upoznao sam ove djevojke, koje su mi iznosile svoje probleme u životu, a kojima sam ja bio jastuk za plakanje. Nekad sam i volio slušati o čemu pričaju. Nekad nisam. Pričajući sa njima saznao sam da ni jedna nikad nije vidjela onu moju. Nastavio sam izlaziti sa njima na kafu i ostale pijančenja u nadi da ču vidjeti svoju ljubu. Ali ništa.

 

Možda se pitate odakle mi novac za sve ovo. Ma i nije neki novac. Imao sam dobar posao tako da mi je na Visi ostalo dobrih nekih para. A i brat me je gurao mjesečno, znao je čim izađem iz "svog ludila", kako je on to zvao, da ću mu vratiti. Ja sam konačno našao neko zanimanje u životu u koje mogu uložiti sto posto sebe a da mi nije krivo truda i vremena. Ali ni glasa ni traga od nje.

 

Jednog dana mi je Moke, jedan klošar, rekao da je sinoć kod parka u onoj zelenoj bari od ribnjaka, vidio jednu djevojku kako sjedi. Sjedi u vodi i sve nešto pjeva, i lupa nogicama po vodi. Opisao je djevojku i tog trenutka sam shvatio da je to ona, moja ljepotica. Odmah sam otrčao na to mjesto i vidio tragove. Tragove njenih stopa, njenih ruku, i bačena maramica. Vjerovatno maramica kojom je obrisala ruke ili ispraznila nos. Maramicu nisam dirao. Nakon više od godinu dana našao sam na dobar trag.

 

Sljedeća godina mi je prošla kroz maglu, traženje po ulazima zgrada, po ulicama i po rupama. Znao sam da neće nikad ući u neki elitni kafić ili restoran. Počeo sam manje pričati sa ljudima i izbjegavati svijet. Bilo mi je teško.

 

Nakon tri godine traženja nazvala me je prijateljica iz srednje škole i rekla mi kako joj je nestala kćerka. Po njezinoj priči sve se odigralo na isti način kako je moja djevojka nestala. To jutro sam sanjao čudan san, pa tumačeći ga osjetio da je kćerka moje prijateljice u novosagrađenom betonskom skloništu pored Bosne, pored prljave rijeke Bosne. Odmah sam otišao tamo i izgubio se u hodnicima. Ogroman prostor, imao sam osjećaj da je veličine grada, grada pod zemljom. Nisam mogao vjerovati da ovako nešto prostrano postoji u mom gradu. Debeli betonski nosači su bili na svakih pet šest metara. A i hodnici sve neki neobični. U jednom trenutku sam vidio kako djevojčica pretrčava sa jedne strane hodnika na drugi. Trčao sam za njom i došao do zida. Gdje je mogla otići. Kasnije vračajući se na to mjesto desetak puta sam shvatio da je na tom mjestu napravljen skriveni prolaz.

 

Tačnije ovaj prolaz je otkrila moja prijateljica, kad sam je doveo i pokazo gdje sam joj vidio kćerku. Ona je imala dar da pored našeg svijeta osjeti i jedan paralelni nevidljivi svijet. Svijet koji nema iste zakone kao naš. Često bi mi tumačila da kad zatvorimo oči i ne vidimo nešto, ne mora značiti da toga nema ispred nas. Na isti način mi otvorenih očiju ne vidimo nešto što je isto tako ispred nas. Otvorili smo prolaz, i ona je kao da ima kartu hodnika, za desetak minuta našla svoju kćerku. Rekla mi je samo se prepusti osjećaju. Nisam se puno zadržavao i počeo sam trčati, penjati se i tražiti svoju sreću. U jednom tamnom vlažnom dijelu, na čošku hodnika sam vidio nekog momka kako priča sa nekim. Došavši do njega odgurnuo sam ga i vidio nekog da ćući na podu. Bila je to ona i gledala je nekako iznenađeno. Bacila mi se u zagrljaj i rekla oprosti, počela je plakati. Zagrlio sam je ali sem se osječao nekako čudno. Jer osoba koju sam grlio bila je prazna. Ne više onako puna energije i nekog unutrašnjeg svjetla.

 

Sad je nosila naočale, i imla je nekakvu maramu. Samo njene oči su bile takvog oblika da je nikad ne bi prepoznao. U redu je rekao sam, sad smo opet skupa i našao sam te. Imamo vremena za razgovor. Zagrlio sam je lijepo i pomislio ima vremena, ima vremena da opet bude puna energije, da joj se opet oči svijetle, i da zna odgovor na sva moja pitanja. Zajedno smo ponovo, i samo je pitanje vremena da se vrati veselost u nju. Daču sve od sebe jer i do sada sam živio samo za nju.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
11.11.2007.

Bol

Bol

 

 

Dva su sata ujtru. Momak iscrpljenog pogleda i tamnih očiju uzima telefon i okreće jedan broj. Ima dvadeset i jednu godinu, i zove svoju djevojku. Noć je i velika tišina. Sav normalan svijet u ovo doba spava. Na ulicama su samo pijanci, propalice i nesrećnici. On sebe smatra nesrećnikom. Hoće da izađe na ulicu, da se zavuće u neki kafić, i da se napije. Zna da ni jedan kafić ne radi u ovo doba. Okreće poznati broj, i poslije prvog zvona spušta slušalicu. Zove je na kučni broj, a ona živi sa roditeljima. Njoj je devetnaest godina. Spušta slušalicu i razmišlja kako je telefon djelovao na nju i njene. U ovoj tišini kako je djelovao zvuk telefona. Nije namjeravao ovo izvesti. Zaboravio je da je u ovo doba mora prvo nazvati na mobitel. Sad mu je krivo, jer bi volio popričati sa njom. Ako je sad nazove na mobitel možda se neće javiti. Telefon drži na koljenima i razmišlja šta će dalje.

 

Gubi se i ponovo okreće isti broj. Kućni broj telefona, njenih roditelja. Telefon ponovo odzvanja i on ponovo spušta slušalicu. Govori sam sebi, šta mi je. Zašto nisam nazvao na mobitel, da li se ovo počinjem gubiti? Zašto ovo radim sam sebi?

 

Zašto je ovoliko volim? Ovako jako. Duboko. Šta je to u njoj? Zašto se ovako osjećam? Ovako nemoćno. Ne želim je nazvati. Ne želim. Neću da je zovem i da pričam sa njom. Zašto da pričam. Da zadržim svoju ovisnost o njoj. Da mi kasnije bude još teže. Kako da je zaboravim? Šta treba da uradim? Da učinim. Kako učiniti da je ovoliko ne volim. U stvari volim li ja nju. Kako definisati ljubav, pa da znam da je volim. Ako je definišem na način da mislim da sa njom mogu uraditi i postići sve na svijetu, onda je volim. Ali to je samo slučaj ako posmatram sa moje strane. Ako posmatram sa njezine strane, onda je ne volim. Tačnije ona ne voli mene. Nekad mi kaže volim te, ali po načinu ponašanja, ona je sigurna da sa mnom ne može ništa postići. Ili ne želi. Đabe mi sve pročitane knjige i dani samoće, kad ne znam doći do njenog srca. A možda sam i došao, ali treba vremena da ona osjeti to. Ona ne može više čak ni izaći naveće sa mnom. Ne želi me ni držati za ruku. A opet nekad kaže volim te. Šta joj znači to. Zašto kaže volim te. Zašto mislim da je ona stvorena za mene. Pa zar svi parovi ne vole i ne pričaju o svemu i svačemu. Naravno da vole i da to rade. Da pričaju, pričaju, pričaju i samo pričaju. O svim glupim i ne glupim temama. Pa se kasnije ljube, pa pričaju. Sad se pitam da nije njena ljepota kriva, što još uvijek osjećam ovo prema njoj. Jer stvarno nisam normalan ako poslije svega što mi je uradila, ja još volim razmišljati o njoj. Ma samo razmišljanje o njoj je super. Razmišljaš kako je nekad nešto rekla, ili uradila, i lijepo mi. Odmaram se. A kasnije mi krivo što sam razmišljao o njoj. Ma nije mi krivo, drago mi je samo to ne želim priznati sebi. Zvao sam je maloprije. Zašto, zašto usred noći ustajem i razmišljam o njoj. Valjda nisam sam u ovome. Vjerovatno ima puno ljudi na svijetu koji usred noći razmišljaju o svojoj djevojci. A nisam ni napaljen. Ma ona mi nije djevojka. Ona je. Ona je nedefinisani oblik moje želje. 

 

 Još uvijek je jutro. Momak iscrpljenog pogleda već sat vremena razmišlja o svojoj djevojci, koju ne zove i ne želi zvati djevojkom. Da zna, upotrjebio bi riječ: "ona je sve". Jer ona u stvari i jest njemu sve. Sve što smatra vrijednim u životu. Ovdje ćemo odgovoriti na jedan dio pitanje zašto, usred noći ustaje i razmišlja o njoj.

 

Ona ga ne može više ničim iznenaditi. Sve kod nje smatra normalnim. Svako izgovoreno slovo. A zašto ne bi? Od nje je naučio mnogo stvari. Ona mu je bila i alfa i omega, a da sama nije bila svjesna toga. Ona je prva osoba sa kojom je mogao pričati o svemu. Moramo reći da je velka uloga u njihovoj vezi odigrala priča o ženskom tijelu. On je volio pričati sa njom o njezinom tijelu. O ženskom tijelu je saznao baš sve. I teoretski i praktično. Da je studirao medicinu nebi bolje znao. Bio je pravi glupan, u vezi toga. Prije nego što ju je upoznao, nije znao ni šta je menstruacija a da ne pričamo o ostalom. Jednom mu je spomenila nekakav sekret. Gledao je u nju kao što pjevačice gledaju u svoje silikone. Pa se dirnu jezikom za bradavicu. Sekret. Pa ja, to su male, kremaste, žućkaste mrlje, kojim su zaprljane gaćice obično dvije sedmice nakon menstruacije. To je lučenje iz vagine i potpuno je normalno. Pitala ga je jednom, kako to nije znao.

 

Sedam je sati ujutru. Momak tamnih očiju okreće broj mobitela, i poslije prvog zvona odlučuje da neće spustiti slušalicu. Javlja mu se poznat glas.

 

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com 
02.11.2007.

Intervju

Intervju

 

Šta osjetim kada gledam mrtvog čovjeka, ubijenog bez razloga ili s razlogom?

Ne znam tačno šta tada mislim, ali osjetim bol, strah, očaj... možda proživljavam ono što je on proživio u tom trenutku prije smrti.

 

Koliko dana već živim?

Reći ću otprilike 6415 dana. Naravno ovaj rezultat nije 100% tačan... ako uzmemo u obzir da je svaka četvrta godina prestupna. Poenta je ustvari da sam proživila te dane, a ja ih se pola ne sjećam. Možda zato što se ta polovina stalno ponavljala..

 

Sta misliš kada gledaš more?

Za razliku od rijeke to je jedan život koji stoji, koji ne prolazi. Naprave se neke male izmijene, zbog strujanja vode, ali taj život se ne mijenja. More je moj život, beskrajno monoton, pun ničeg, pregledan.. u suštini sve ono što more nije.. osim sto se i u meni kao i moru mogu sakriti i prelijepe i grozne stvari u isto vrijeme.

 

Bojim li se smrti?

Nekada da, nekada ne. To je stvar raspoloženja. Nekada se probudim i mislim kako danas ne bi bilo uredu da umrem, jer imam toliko stvari za uraditi. Pa zar je to moja odluka, zar ja imam neke veze sa svojom smrću, osim što živim da bih umrla.. Ne, ne bojim se smrti. Smrt je samo početak vječnosti..

 

Pa da li onda vječnost ima kraj?

Zašto se vječnost zove vječnost ako nije vječna? Da li se pod pojmom vječnost misli na vječni kraj ili vjecni pocetak.. možda na vječnu sredinu. Ne znam, to pitanje bi se trebalo postaviti teolozima.

 

Ako se ne bojiš smrti da li se bojiš života?

Vjernik sam, smrt mi može donijeti ili raj ili pakao. Tu nema sredine. Život je ono čega se ustvari mnogo bojim. Smrt te ne može iznenaditi onako kako može život, smrt te ne moze uništiti onako kako to život umije. Neki ljudi nakon groznog, nesnosnog života kao izlaz vide jedino smrt. A ne shvataju da je ona početak novog zivota.

 

Ljubav, da ili ne?

Kada mi neko uspije definisati ljubav onako kako ja to želim, a ne kao neku hormonalnu pojavu ili mozda poremecaj, onda je za ljubav definitivno da.

 

Konj ili krava, sta bih radije bila?

Konj je snaga, plemenitost, tvrdoglavost. Krava poslusnost, mir, predanost. Radije bih bila konj, ali šta ja mogu kada sam krava.

 

Zasto Gothic-metal, a ne Turbo-folk?

Nisam za prodaju, za silikone, za mozak od orahove ljuske. Uostalom Gothic je jedina vrsta muzike u kojoj se mogu pronaći. To je moja inspiracija.

 

Gdje se vidim nakon svega?

Problem je sto sve nikada neće doći, a nikada ni proći.. Ja sebe ne vidim dalje od zivota.

 

 

Gothica

gothicamail@gmail.com

 

(Hvala mladoj prijateljici što mi je dala tekst koji se može čitati)
28.10.2007.

Sitničavost

Sitničavost

 

 

Zvoni mi mobitel. Broj mi nije poznat +38732983112.

 

- Reci

- Samo da ti javim da sam dobila menstruaciju.

- Baš lijepo. Kako?

- Jutros, kad sam ustala. Lijepo.

- Boli li te stomak, mala.

- Boli. Ne baš puno. Nemam vremena...

- Jesi li u zadnje vrijeme uspjela još nekog zajebati.

- Zajebat?

- Znaš ono, rekneš da ćete se naći, a ti se ne pojaviš.

- Marš.

- Pa sjećaš li se šta si meni zadnji put uradila. Zakazala sastanak, dogovor bio da ti dođem na kućna vrata. Ja došao, a ti izlaziš i kažeš da ne možeš izać, nisi ko biva raspoložena. Ko biva zvala si me na mobitel, i ja se nisam htjeo javiti. Haj da je to bio prvi put, nego je to bilo Bog zna koji put. Ti si skakavac.

- Bila sam umorna.

- I ja sam jutros mislio na tebe, dok sam pišao. Pišam i sve mislim na teba.

- Šta, vjerovatno je mlaz ofulo šolju. Držao si se za kitu.

- Jok za sisu. A možda i za glavu.

- Naravno, bio si napaljen. Ha, ovo je smiješno, ti napaljen. Ti si hadum, evnuh.

- Misliš. Zar tako izgledam.

- Zaboravi da si evnuh. Trebao bi otići da ti pregledaju one čvoriće.

- To nisu čvorići, ona pojava na guzici.

- U šupku. Normalna pojava. Ko kad nekom zalijepe rogove na glavu pa tvrde da nema ništa.

- Kakvi rogovi. Imao sam taj čir, i sad nemam ništa. Kakvi čvorići.

- Ma da sam sebe možeš vidjeti, nebi vjerovao da sam ja još sa tobom.

- A šta, ti neka ljepotica.

- Jok, ti si neki ljepotan. Mogu ti dati sise ako hoćeš.

- To bi bilo lijepo, ali su ti se smanjile nešto, u zadnje vrijeme.

- Dovojno su velike da budu pune mlijeka kad za to dođe vrijeme. Gdje si bio sinoć.

- Oprao noge, legao na krevetu i mislio o tebi. Kako nećeš da pričaš sa mnom. Poželio sam bio jabuka, pa otišao oprati noge hladnom vodom. Kad poželim hurmašica, obično se okupam hladnom vodom. Opet me varaš.

- Ma šta mogu kad si mi dosadio. Gledala sam te svaki dan, zadnju godinu ipo.

- Pa nisam ti više zanimljiv.

- Ja sam djevojka koja voli promjene.

- Voliš promjene. Nepoznata osobina o tebi, za mene. Voliš promjene a nikad ne voliš ići posmatrati neki sport sa mnom. Bilo koji. Ne mislim samo na fudbal i košarku. Zvao sam te i na rukomet, boks i odbojku. Sječaš li se kako si mi odgovorila.

- Ja sam djevojka, ne volim sport. A išla sa sa tobom na onu Balkansku olimpijadu.

- A ja ko volim sport. I na tu Balkanijadu si išla samo zato što je bila nedjelja, naš dan kad šetamo gradom, pa nam bilo usput. Ne idem na utakmicu radi utakmice. Idem samo onako da osjetim atmosferu, a usput nije loše mjesto za promjenu ovog životinjskog života. Ostaviću na strani moje mišljenje da većina ljudi ide na utakmice, samo da ima na nešto se furati. Da može reći sebi ja to volim, vrijeme mi ne prolazi uzalud, bez obzira što su za ljubav mogli naći i puno ljepše stvari. Ovdje je ujedno razlika između momaka i djevojaka. U ovim furkama. Dalje, voliš promjene a samo sam te jednom natjerao da odeš sa mnom u pozorište.

- Tad sam mogla, a sve ostale noći kad je bila predstava vjerovatno nisam mogla.

- Voliš promjene a nikad te nisam mogao nagovoriti da zajedno odemo na neku svirku. Bilo kakvu.

- Nije istina bili smo na Zabranjenom pušenju.

- A ja, ja i zaboravio da si nekim čudom na to mogla otići. Voliš promjene a samo si jednom uspjela otići na čevape sa mnom. Nikad ne jedeš.

- Znaš i sam da tada nisam imala apetita, kao ni mnogo puta poslije toga. Ti to mene napadaš sad.

- Jok. Voliš promjene a koliko si puta sa mnom bila u kinu. Dva puta.

- Pretjero si, znaš i sam da sam u kino uvijek išla sa tobom.

- Znam, izvini. Smišljam šta još da ti prikačim.

- Pa, jesi li.

- Voliš promjene, a ne voliš da izađemo u drugi kafić pored one Babe.

- To je moja birtija.

- Voliš promjene a nisi željela upisati školu plesa sa mnom.

- Ma nemam vremena, zauzeta sam svaki dan.

- Nemaš vremena a svaki dan prije škole sjediš u Babi na kafi po dva sata.

- Ma dobro sad, to mi je odmor a tamo i učim.

- Izabrala si fino mjesto za učenje. Prvo što je dobro osvjetljenje da ne možeš vidjeti čovjeka koji pored tebe sjedi. A drugo što sve izlaze intelektualci. Tolko se tresu od svoje inteligencije da se tresu sve dok ne popiju litar Vlahova. Tad se više ne tresu, svjesni su da imaju nekih pedesetak godina. Nebi me čudilo da im neka djevojka ne donese svog sekreta da se najedu. Il se sekret pije.

- Nisi fer, od njih je samo Zone alkoholičar i debil, ostalo su dobri ljudi.

- Tolko dobri da zguze sve što im se pruži. Zar mi nisi pričala da je onaj mršavi konobar pojebo neku debelu ženu u wc-u za nekih tridesetak sekundi. Šta si ono rekla: Ružna kolko je debela. Brži je od mene.

- Od tebe niko ne može biti brži.

- Ovo je bila šala. Ovo da sam ja brz.

- A je li. Vjerovatno misliš da si izdržljiv. Ko hulk.

- A i ti si puna kondicije. Stani da se odmorim. Jel ti poznata rečenica.

- Hej ja sa tobom nisam nikad spavala. O čemu pričaš.

- I ja vidim da ti je glas malo čudan. Ti si Selma.

- Ma kakva Selma, idiote jedan, ovdje Melisa.

- Melisa dobila si pogrešan broj. Kako nisi skontala da pričaš sa pogrešnim čovjekom.

- Ma kad si neki luđak, ko onaj moj. Ćao.

- Ćao.

 

Lijepo, bar mi je ostao broj njezinog telefona. Možda je kasnije ja nazovem.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

(oprostite ako ste negdje pročitali riječ koju nije kulturno napisati, naučiću ih zaobilaziti)
21.10.2007.

Mora

Mora

 

Sjedim na zidiću pored jednog malog potočića i pitam se kako sam dospio ovdje. Kao da me je netko odjednom bacio na to mjesto. Posrao me na ovo mjesto i ja se kao biljka rodio iz govneta. Uopšte se ne sjećam kako sam dospio u ovu ulicu. Gledam rijeku kako teće i kažem sebi lijepo mi je. Kao što je lijepo svakom učeniku kad ne ide u školu. Ili nije lijepo učenicima kad ne idu u školu? Širina potočića se kreće od metar do dva metra, kako na kojem mjestu. Dan je lijep, sunce je, ali je rijeka užasno mutna. Kontam kako rijeka može biti ovako mutna, na ovako lijep dan. Čekam da se nešto desi jer osjetim u zraku da će se nešto desiti. Šapće mi rijeka i ja je slušam.

 

U prolazu su neke dvije djevojke i sjedaju pored mene. Totalno sam zbunjen. Lijepe su. Odkud im pravo da sjedaju pored mene. Niko ne priča ništa. Svi šutimo. Ja se nalazim između njih. Opet razmišljam kako mi je lijepo. One su privlačne. Imaju visinu, dobra prsa, jeftine odječu i jedna od njih pripaljuje cigaru. Cigaru premještaju između sebe, i sve ispred mene. Možda izgleda neobično, ali razmišljam šta da im kažem. Nebi trebao to ovdje reći ali ja sam se napalio sjedeči između njih. Da li je to od njihovog mirisa ili od njihove privlačnosti, ne znam.

 

Jedna djevojka ima crvenu kosu a druga crnu. Crna ima pirsing pored lijevog oka, a crvena pirsing na lijevoj nozdrvi. Crvenoj sam vidio tetovažu iznad guzice a crnoj tetovažu nekog lava na lijevom ramenu. Sa desne strane sjedi crvena a sa lijeve crna. Crna na glavi ima one velike slušalice iz kojih se ne čuje muzika. Dobro joj stoje.

 

- Što sjediš na našem mjestu - javlja se crvena - ko ti je dao pravo da sjediš na našem mjestu.

- Iskreno, stvarno ne znam odkud ja ovdje. Mjesto mi je poznato, ali zašto sam sjeo ovdje, ne znam.

-Slušaj, bolje ti je da odeš dok nije došlo do frke. Samo nastavi hodati gdje već trebaš. Poslušaj nas. - govori crna.

 

Nas troje sjedimo na zidiću i leđima smo okrenuti cesti, običnoj cesti na kojoj uvijek ima vozila. Dvadesetak metara od nas je most preko kojeg se pruža pruga. Most je dignut preko ceste i preko ove male rijeke, rijeke koju okružuju dva velika zida. Na jednom zidu smo mi.

 

- Djevojke, lijepo mi je sa vama. Ne znam da li ste primjetile, ja sam napaljen cijelo ovo vrijeme.

- Primjetile smo, to nam je posao. I meni je lijepo ali svakog trena treba da dođe neko. Idi bolan. - govori crvena.

 

U tom trenutku ja se gubim. Gubim ponovo pojam o sebi i šta sam i šta radim. Događaji idu kao kroz maglu. Kao neke mutne sjene kojima ne vidim ništa. Ja vodim ljubav sa crvenom, u stajaćem položaju. Tačnije dešava se nešto nalik porniću na cesti. Svlačim joj gačice i otkopčavam svoj šlic. Nije me briga ko gleda. Ne mogu izdržati i lijepo mi je. Niko se ne buni. I njoj je drago što sam ovako lijep i normalan.

 

Tek što je prošla minuta, zaustavlja se jedan đip, iskaču dva momka i jedan poteže za pištoljem. Ja govorim da ništa nisam uradio. Crna mi šapće da je to njezin makro, i da pobjegnem. Nije me strah i onako sam davno puko. puko ko lajsna. Takve sam komentare čuo o sebi. Ne cijenim ovaj svoj život ništa što ima veze sa njim. Zaboravio sam dvije svoje djevojke koje sam volio. Zaboravio sam prvi poljubac, koji se desio na cesti, na ivici mog grada, ispod jednog drveta. Zaboravio sam da sam se tada ružno poljubio. Ukočenim jezikom. Zaboravio sam osnovnu i srednju školu i šta sam tamo radio. Jesam li uopšte išao u školu. Zaboravio sam da sam završio fakultet. Glup, završio fakultet.  Zaboravio sam sve svoje tuče koje sam preživio u životu. Zaboravio sam sve rok koncerte na koje sam odlazio. Zaboravio sam pričati sa djevojkama o temama koje njima odgovaraju. Zaboravio sam lagati o ljepoti nekom ko nije lijep. Zaboravio sam piti, i praviti se pametnim poslije toga. Zaboravio sam naći neku temu o kojoj mogu pričati danima. I razmišljati danima o njoj. Zaboravio sam pisati. Zaboravio sam se zaljubiti. Zaboravio sam jesti i zaboravio čitati. Zaboravio se igrati i odmarati se. Mogu reći da sam zaboravio gledati televiziju i slagati, jer nikad nisam ni gledao tv. Zaboravio sam slušati radio drame. Zaboravio sam igrati košarke i bilijara. Zaboravio sam ići na pijacu i kupovati stvari. Razne stvari. Zaboravio sam učiti nešto novo, jer imam glupo mišljenje da više ništa u životu ne trebam naučiti. Zaboravio sam šta mi nedostaje. Zaboravio sam da mi nedostaje to što nemam osobu sa kojom mogu pričati kad god to poželim. Nekad davno, ova želja je bila stvarnost. Sad je to potok u pustinji. Zaboravio sam voljeti i biti voljen. Zaboravio sam kakav je osjećaj slušati muziku koja ti se sviđa. Zaboravio sam se baviti muzikom i biti u žicama. Zaboravio sam da volim matematiku i književnost. Dva tako bliska pojma. Bliska ko hladna voda i afrički slon. Zaboravio sam pomagati onima kojima je pomoč potrebna. Zaboravio sam pomagati poznanicima. Zaboravio sam kako da održavam prijateljstvo sa ljudima koji su mi nekad bili prijatelji. Zaboravio sam sanjati, o bilo čemu. Zaboravio sam tražiti, tražiti. zaboravio sam živjeti.

 

Onaj sa pištoljem hvata me za ruku i govori mi šta to radim. Odgovarma mu da če dobiti svoje pare, i da malo odjebe od mene. Povlači pištolj u moju glavu i govori, e mangupe sad češ biti ubijen. U trenutku mi pada na pamet dobra ideja, i govorim mu da sam čuo za njega, za njegove djevojke i sve što ima veze sa njim. Radi toga ga čekam na ovom mjestu. Da već duže vrijeme tražim kako da stupim u kontakt sa njim i kako bi volio napraviti dobar posao. Radio sam sa Debelim i ako znaš Debelog, on će ti potvrditi ko sam i kakav sam. Pitam ga zanima li ga mir u svijetu.

 

Ovo je bio odlučujući trenutak, malo je mozgao, nasmješio se i rekako kako je Debeli njegov jeran. Spustio je pištolj i zagrlili smo se. Naravno da je svaka moja riječ bila laž i da sam samo nekad čuo za Debelog, ali trebalo se izvlačiti iz situacije i nekako pomoći ovim djevojakama, ako im je uopšte moguće pomoći.

 

Odmah poslije ovog dijaloga se desilo nešto. Svi su nestali. Ostao sam samo ja pored zidića. Neki ljudi su hodali iza mene išli svojim poslom. Auta su normalno prolazila. Šta se desilo? Nisam mogao doći sebi da ovo što sam preživio nije bila stvarnost. Da sam sve umislio. Ma jednostavno ne mogu da vjerujem. Još sam mlad, dvadeset četri godine. Gdje bježm i čemu lutm? Iza mene je prošla djevojka koju uvijek ugledam kad izlazim u šetnju. Zbog čega šetam uopšte? Šta tražim?

 

Sad odoh direktno kući nazvati Alisu. Moram poprićati sa nekim ili ću poludjeti. Pa ne pričam o stvarima koje volim već desetak dana. Nego uvijek o nekim bezveze temama. Nazvat ću je direktno na kućni broj, tako da se netko mora javiti. Valjda će htjeti pričati sa mnom i zaboraviti zašto je ljuta na mene. Priznaću da sam kriv, iako ovo zadnje nije tačno.

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

(biće svjetlije)
13.10.2007.

Rušenje

Rušenje

 

Bili smo u problemu. Trebalo je prebaciti dvosjed od Blatuše do Kineskog zida. Od Bronksa do Brodveja. Dvosjed je bio težak. Užasno težak. Zovnuo sam rođaka da mi pomogne. On je sad sa mnom i razmišljamo kako ćemo prenijeti ovo teško čudo. Stvar na kojem ću ja u budućnosti spavati. Prebrojali smo pare što smo imali kod sebe i zaključili da imamo pet maraka. Ma i oni ljudi što onim velikim kolicima prenose stvari uzimaju osam. Dvosjed smo nakon pola sata debele muke iznijeli ispred zgrade.

 

Fuđe je tu zapalio cigaru i rekao mi da mi ne može pomoči. Ako prenese ovu stvar još desetak metara dobiće bruh. Na mobitelu sam imao nešto kredita, pa sam počeo razmišljati koga bi mogao zovnuti. Oca nisam htjeo zamarat, da mi ne umre na rukama. Neke stare prijatelje, ma ne, ne spuštam se na taj nivo. U brojevima na mobitelu imam dosta djevojaka. Danas niste od koristi. Čudno. Mislio sam da ovo neću nikad reći. Da neka ljepotica od njih neće biti ni od ikakve koristi. Ma ni za gledanje. U stvari mogao bi zovnuti Slađu, da gledamo u nju i njezine dok budemo nosili dvosjed. Spucaču joj priču da trebam kupiti patike, pa da mi pomogne u izboru. Ma nisam tolko pokvaren, šta mi je.

 

Imam neke prijatelje na faksu, sa četvrte godine, da mi oni pomognu. Dvojicu ne mogu zovnuti, previše su mi dragi. A oni ostali, oni nikad u životu nisu digli nešto teže od olovke, naći će neki glup izgovor. Nema mi izlaza.

 

- Fuđe, de skontaj nešto pametno, imamo pet maraka.

- Al i imamo puno. Da probamo na taksi, pa šta bude.

 

Nije loša ideja, samo, ne znam kako ćemo to izvesti, dvosjed je malo veći. Pomjerili smo dvosjed nekih pedesetak metara od ulaza u zgradu, do ceste. Prolazi neki taksista i ja mu mašem rukom da stane. Poslije kratkih konsultacija taksista nam je pomogao da dvosjed stavimo na kola, ali cijenu nije niko spominjao. Malo po malo, uz slatke riječi, dođesmo do kineskog zida. Kad smo trebali dvosjed snijeti na beton, Fuđe je ispustio jedan kraj tako da je dvosjed taksistu dobro opalio u ruku. Sav se bio zacrvenio i zapuhao. Pa on je sam, izgleda, imao svu težinu dvosjeda na sebi, jer ja sam svoj dio oslonio na taksi. Ali sve je prošlo kako treba. Zahvalili smo taksisti, rukovali se sa njim i ja sam izvadio onu peticu usitno. Tri puta po marku i jedna dvije marke. Sve gvozdenjaci.

 

I tad se dogodilo nešto što ni ja ni Fuđe nećemo zaboraviti nikad u životu. Zašto se to dogodilo ne znamo. Ja sam imao kožnjak na sebi, izgledao sam daleko od gospodina. Fuđe se volio sređivati, ali se vidjelo da je i on klošar. Šta se dogodilo: Vidjeli smo izraz lica kod taksiste. Najtužniji izraz lica koji smo vidjeli u životu. Desio se kad sam mu onih pet maraka prosipao u ruku. Vjerovatno je mislio da će zaraditi bar dva puta više. Izraz je bio tako tužan da sam pomislio da mu nisam dao nešto pogrešno. Fuđe se počeo izvinjavati, počeo se klet da nemamo više a ja sam šutio. Šutio i konto da sam ovdje bespomočan. Nisam dobio zadnju platu, pa sam i sam jedva sastavljo kraj sa krajem. To što je onaj izraz tužan, ma i ja sam tužan, što mu dajem tako malo. Ja koji sam na jednu knjigu znao skroz lagano potrošiti četrdeset maraka, dajem čovjeko koji ima teži posao samo peticu. I ja nekad stvarno znam pretjerati u krajnostima.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
05.10.2007.

Ubijanje

Ubijanje

 

- Doktor, hvala vam što ste me ponovo zovnuli. Baš mi se nešto priča. Jedna me misao proganja odavno. Stalno se pitam, da sve ovo što proživljavam, djeluje na mene, na moj karakter. Sva ova bol. Možda i ima nešto pozitivno na u tome, u svoj toj destrukciji što te snađe. Jer, sve mislim, ako hoćeš da napreduješ bilo duhovno ili fizički moraš preživljavati nekakvu bol. Neku tešku destrukciju na svoju ličnost. Pa te nas stvari stalno okružuju, svaki dan. Na primjer pogledaj samo muzičare. One muzičke zvijezde koje pjevaju o stvarima kako ih niko ne razumije. Kako su sami na svijetu. Kako su frikovi. Doktore ne znam kakav si ko čovjek, šta voliš, ali ja volim čitati stripove. Opsjednut sam njima. Tačnije bio sam opsjednut nima. Onim stripovima koji su duhoviti. Ne gledam baš puno na crteže. Više obračam pažnju na tekst stripa. E vidiš postoji jedan autor, zove se Frank Miler. Vjerovatno si čuo za njega. Onaj film "Sin City" je ekranizacija njegovog stripa. E vidiš, on je vjerovatno bio u bunilu ili u nekom stvarno mračnom stanju mozga kad je crtao i izmišljao tekst za onaj strip. To su ti ljudi tipa, nikog ne volim, ništa mi se ne sviđa, sve je besmisao i opet uspiju u životu. Imaju nekakvo razmišljanje koje podjele sa ostatkom svijeta i koje ih proslavi. Što je najgore, vjeruju da i ostatak svijeta želi gledati njihovu patnju. Što je to razmišljenje bez veze, što u njemu nema smisla, to nije važno. Drugačiji si odmah si super. Jer monotonost je dosadna, doktore. Pa ko može trpiti jedno te isto i to godinama. Pa i sami adoloscenti to vide. Dođu do šesnaeste godine, i osjete da su živjeli nekim ne baš zanimljivim životom. Pa hoće da budu "luđi". Kako se uvijek nasmijem kad reknu, kako su ludi. Pa šta oni znaju. Ja sebe smatram normalnim pa me ti, doktore, svake sedice saslušavaš ovdje, i ne daš mi da odem kući. A, ako ćemo kao ljudi pričati, i sam znaš da nisam trebao doći ovdje. Ništa nisam uradio. Ona žena što je rekla da sam njezinoj kćerki ukrao lastikice za kosu, zapakovane lastikice koje je kupila kćerki, laže. Prolazio sam pored njih i pitao da mi pokaže lastikice, i kad mi je dala, zaboravio sam da mi je dala i krenuo sam dalje, trčećim korakom. A i one ostale stvari tog dana što su mi se desile, je više plod mašte. I to nije razlog da me policija sutra ujutro dočekala pored kreveta. Ona glupa gazdarica ih nije smjela pustiti u moj stan. Pa doktore kako bi ste se vi osječali da se probudite a pored tebe, doktore, dvoje međeda, uniformisani i bulje u tebe. Fakat da sam odmah potegao za čakiju pored kreveta. I da znaš kako me je onaj jedan puko nogom u bubreg, pa to nije normalno. I sad me boli iako sam ovdje već mjesec dana. Pa doktore, ako me ne pustite, pa ja ču stvarno poluditi. Da znate šta sve preživljavam ovdje. Svi su u nekim svojim mislima i nemam s kime popričati. Djevojka me sad definitivno napustila. Sve što sam i radio sa njom je da sam pričao i pričao. Nazovem je ujutro pa pričam, pa je nazovem navečer pa pričamo. Imala je neke svoje đuvegije koji mi nisu smetali. Haa, ha nisu smetali. Ma sad bih ih zadavio rado. Ovim rukama ovdje, doktore. Ma otkud vama pravo da me držite ovdje. Pa imam više škole od tebe, doktore, u drugom smjeru. Kolko si knjiga pročitao, doktore. Ja ču ti ispričati događaj koji sam jučer doživio a ti to nećeš nikad i nigdje doživjeti na bilo kakav način. Možda ćeš, ako budeš knjiški moljac, nekad negdje pročitati ali doživjeti nikad. Znaš i sam da su sobe nas muškaraca odmah pored soba žena. Žena koje su pukle više od nas, i koje sve do jedne vjerovatno imaju gonoreju. Uvijek plaču kad ga izvadim i kad im ga hoću staviti, da se i ja sam pitam, pa ja vjerovatno imaju gonoreju pa me ne žele zaraziti. E jučer vidim oca sa kćerkom kako su došli u posjetu, on svojoj ženi, kćerka svojoj majci. Slatko dijete, možda nekih pet godina. Ne znaš doktore, ali na ovo mračno mjesto kad uđe malo dijete, mene nešto ozrači. Da znaš kako su mala djeca puna energije. Samo da si svjestan toga, doktore. Tako ti ja pođem za njima da čujem šta će pričati, da se izbacim od silnog spavanja i ovih vaših tableta. Al bolje da nisam prisluškivao. Dolaze njih dvoje majci, a ona ne reaguje baš nešto. Muž je ljubi i miluje po kosu, a djete je zbunjeno. U nekom trenutku djevojčica se popne na krevet, stane na koljena, stavi ruke u položaj molitve, i počne pričati. Mama, molim te da ozdraviš. Mama, mi ne možemo bez tebe. Molim te bože, nek ozdravi naša mama. Mama, molim te ozdravi. Mama, ozdravi nam, meni i bratu nedostaješ. Molim te mama. Ozdravi nam mama... I sve tako, čak je nešto i proučila naglas, ali ja nisam zapamtio te riječi na arapskom. Da znaš doktore, kakav je to osjećaj, to doživjeti. Da to doživi neko ko nema djecu, a volio bi imati. Zaboraviš sve smisle i besmisle života, i vidiš samo dijete kako moli svoju majku da joj ozdravi. Doktore ja sam zaplako bio, i pobjego u svoju sobu, i pokrio se dekom preko glave. Poslije toga sam otišao popio dvije kafe, ali doktore ne mogu istjerati iz glave tu scenu. Tek ćete sad imati razlog da me zadržite ovdje. Na ovom odjeljenju neuro-psihijatrije. Volio bih sad popričati o vama malo. Zanima me...

 

-Hvala ti Harise na tvom vremenu, razumijem te potpuno. Mislim da bi trebao ostati još sedam dana, pa čemo onda popričati ponovo. Razmisli još jednom o svemu tome što si mi rekao pa mi sve ispričaj ponovo. Slobodan si. Sljedeći.


Silmari
mailpeps@yahoo.com
29.09.2007.

Krici

Krici

 

Nisam bio baš raspoložen, i vjerovatno je to razlog zbog čega sam se probudio ovako rano. Ili je razlog što moram u wc pišati. A i sav sam mokar. Samo od čega. Četri sata su ujutro, i još je debeli mrak i tišina. Ovakav mrak i tišinu u jutarnjim satima moguće je naći samo u Bosni, gdje je jasno podcrtana linija kad se spava a kad radi. Ostalo je prepušteno uživanju. I slušanju muzike. I vođenju ljubavi. I traženju ljepote u tučama i konfliktima. I mržnji.

 

Gledam kroz prozor sobe i na suprotnoj strani vidim zgradu, i vidim svjetla. Dva tri svjetla u stanovima, sve ostalo je u mraku. Neki kerovi lutaju ulicama. Pitam se šta bi bilo da i ja sad izađem i lutam sa kerovima. Bil bi me to smirilo u nemirima koja me znaju snaći, i odvratilo od misli. Od misli koje me opijaju, bolje od svih pića. Al ima nešto jače od pića, čime se čovjek može opiti. Neću vam reći šta je to, vjerovatno i sami znate.

 

Uzimam mobitel u ruke i vidim jedan propušten poziv. Pitam se ko bi to mogao biti, i ugledam ime Čorgasatović Lejla. Odkud ona. Pa davno sam odustao od nje. Odustao od zbližavanja i pokušaja da je približim sebi i svojim razmišljanjima. A iskreno, stvarno sam se trudio da mi postane frend. Kad god bi je ugledao, malte ne, trčao sam da popričam sa njom. Zvao je na kafu i pokušao se nači na ulici kad ona prolazi njome. Slao joj poruke na mobitel i slično. Ali nije mi uspjelo. Nije mi uspjelo zbližavanje. Pa sam nastavio dalje svojim životom. Kao kad shvatite da ljubljena djevojka nije više za tebe.

 

Otkud ona mene zove. Dok sam pišao u wc-u i kasnije presvlačio majicu, razmišljao sam otkud ona. Možda joj hitno treba posuditi neke pare za nešto. Daču joj ako je za to. Neču pitati za šta joj treba. Možda je samo htjela popričati sa nekim pa mene zvala, a ja se nisam javio. Ako je ovo, stvarno sam ispao som. Znate ona riba. Možda je zatrudnila, s nekim od onih debila sa kojim je izlazila, pa želi uraditi abortus. U ovom slučaju će imati trostruku podršku od mene. Ne želim da bude nesretna. Podržat ću je ako bude željela abortirati i ako ne. Možda želi neku knjigu posuditi, ili me želi pitati nešto o životu. Ovo je baš duhovito, mene pitati za neki savjet je isto pitati Majkl Džeksona je li pedofil.

 

Ma nije uopšte važno zašto je zvala. Možda mi je samo odzvonila i time mi rekla ja sam još živa. Trebao bi joj odzvoniti i time reći, pa šta ako si. Za mene ko da nisi. Zašto. Prava prijateljica je ona kome možeš otvoriti cijelu svoju dušu. Koga, u slučaju da ti postane djevojka, možeš ljubiti, pa možda i voditi ljubav sa njom. A ja sa njom nebi mogao voditi ljubav. Nebi volio da ona bude žena moje djece. Zašto, to vam neću ispričati.

 

Dospio sam ponovo u krevet i razmišljam o jučerašnjem danu. Šta sam uradio i šta me sutra čeka. Jučer sam proveo tri sata razmišljajući čime da ubijem monotoniju. I pazite čega sam se sjetio. Čuo sam da u gradu postoje neki Base i neki Kugla, koji su strah i trepet u gradu. Dilaju oružjem, prodaju travu, heroin, kokain, kurve i šta sve ne. Niko im ne može ništa. Njih sam sebi postavio za protivnike i konto kako da im zagorčam život. Zabave radi. I onako ne volim svoj posao baš nešto. Obučem ja crno odjelo, stavim gela na kosu, sunčanice sa reflektirajućim staklima, stavim lanac da viri iz đepa, žiletom posječem obraz, ko neki mali ožiljak napravim. Uputim se direktno u Klub koji ova dvojica drže. Uđem unutra i prvo napadnem konobara, počnem mu psovati i pričati kako je Base nekom mom čovjeku uzeo dvjesto pedeset eura i kako će za taj novac platiti svojim zubima. Nekad znam biti pravo zajeban, a to bar nije teško. Teže je biti dobar. Od tog konobara djeteta, uzmem broj mobitela Kugle, i usput uzmem jednu kuglu iz bilijarskog stola, ko nekakav zalog da ču se vratiti. Odem do prve telefonske govornice i počnem pričati.

- Je li to Kugla?

- Ko pita?

- Pita Came, i moram popričati sa Basetom.

- Pa što mene zoveš?

- Da popijem kafu sa tvojom ženom, poslije pušenja mog kurca. Čuj što tebe zovem. Radiš sa Basetom, a on je jutros mom čovjeku uzeo dvjesto pedeset eura, mater mu jebem. Samo da te opomenem da ćete te pare vratiti.

I spustim slušalicu. I počnem se smijati. Joj čega sam se ja sjetio. Svaka mi čast. Cijelim putem do kuće sam bio veseo. Okupao se, skino odijelo, obukao se na stari način, smiren ko stare bakice. I sad kad pokušavam zaspati, osmjeh mi je na licu. Ako su dovoljno mangupi, čitav moj postupak neće ih uznemiriti baš puno. A ako nisu, u šta vjerujem, stvorio sam im nemir bar desetak dana. Dovoljno od mene. A da vam ispričam čime se stvarno bavim u životu, nikad ne biste vjerovali. Valja sutra ujutro na posao.

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
20.09.2007.

Jauci

Jauci

 

Bili smo kod Coge, u njegovoj birtiji. Ja, Kljova i Jopa. Kljova je taj dan završio tečaj brzog čitanja. Vjerovatno ste svi čuli za taj tečaj. Znate, na tom tečaju vas nauče da u roku od jedne minute pročitate tridesetak stranica jedne knjige, sa učinkom od osamdeset posto zapamčenog teksta, nakon prvog čitanja. Odmah da vam objasnim svoj stav u vezi ovog čitanja. Poserem se ja na taj tečaj, a voditelje i voditeljice tečaja bi najradije silovo u šupak. Dobro bi ih naguzio, i opalio, nebi im nikad više palo na pamet da prodaju maglu narodu. A Bosanci ko Bosanci. Da je naučiti brzo čitati. Pa napokon čitati Dostojevskog sa razumjevanjem, i to sve u roku od dvadesetak minuta. Za dvadesetak minuta pročitati i shvatiti sva psihološka stanja njegovih junaka. Kako bi to bilo divno. Nauke bez muke, mozga bez truda, površnost kao majka uspjeha. Pa kad je površnost bila uspješna. Površnost je majka neuspjeha, ovu poslovicu znam još od dvadesete godine svoga života. I samo se nje i pridržavam.

 

Sjedimo kod Coge i pijemo čaj. Tri mangupa, piju čaj u jednoj rupi. Ramazan je, pa svi poštujemo svoje običaje. Ma i prije su ljudi samo pili čaj. Kljovu je, usprkos svemu, ovaj čaj malo uzeo, pa sve priča kako je u roku do deset minuta pročitao Sheldonov roman "Ako postoji sutra", sa super razumjevanjem. Ja ga ubjeđujem, da roman nije težak ni malo, nego je ko mineralna voda, pa i ide sam od sebe. Kljova me ignoriše, pa samo priča sa Jopom, kako ne žali dvije stoje maraka što ih je dao. Jopa mu dobacuje da na isti način pročita i Didaktiku, pa tako položi svoj ispit na fakultetu, da ne izlazi četvrti put.

 

Ma ne razumijete vi mene - priča Kljova - ovo čitanje se odnosi na radnje romana, i kako je ko, šta. Ne mogu se pamtiti definicije. Nego se očima grabe sve pete riječi u tekstu, i nakon čitave knjige u glavi se slaže činjenice. Bar sam ja tako to razumio. A na tečaju je bilo lijepih djevojaka. Vidiš odmah ne znaju šta će od dosade u kući pa upisale tečaj. Sve fino sređene, znate one djevojke što vodaju pudlice. Svaki dan imaju vremena vodati pudlice po dva puta, pa još stignu fino se srediti pa izletiti napolje. Još uvijek prate neku seriju na tv-u. Naravno svake sedmice idu na manikiranje. Kako sam ih lagano uzimao na priču. Što bi reko Cogo, njihov cuko im je glavna tema. Ja sam cukama tepo, pa sve govorim ćuko. Kako ćuko, voli li bijelu đigericu? Kako i na koga laje? Koliko puta jede na dan? Ja uvijek imam osjećaj da me moj ćuko (kojeg naravno nemam ni kad sam ga ikad imao) sve razumije... Ma tečaj je super...

 

I tako bježmo od teme do teme i sve izbjegavamo ono glavno. Ko su one dvije djevojke što su sjele ljevo od nas. Noć je pa se i ne vidi dobro. Gledaju jedna u drugu i samo pričaju. A ja sve mislim, de pogledaj u mene pa mi se nasmješi. Naravno da ne bih smio ništa, ni prići im, ni upoznati ih, ali bilo bi red da se nasmiju i pogledaju u mene. A sve mi se čini da sam onu jednu djevojku vidio negdje u pozorištu. Ko da je bila jedna od glumica. Ma sigurno jest. Tražim temu u glavi šta im reći. Razmišljam koji je razlog upoznavanja sa njima: veza, prijateljstvo, onako, moj ego, muzika, gluma, matematika, Dostojevski, drame, kolači... I na mene djeluje onaj čaj. Vjerovatno nam je Cogo ponovo ubacio apaurin u čaj. Da nas otjera. Joj kad mi dođe pod rku...


Silmari

mailpeps@yahoo.com

13.09.2007.

Osjećaj

Osjećaj

 

U kući nisam imao ništa pojesti, a stvarno sam bio gladan. Otkako mi je majka otišla na more da radi, i tako zaradi sebi đeparac, mi, djeca svojih roditelja, stanujemo sa ocem. Dobar je on, ali i ima dosta mana. A ko ih nema. Trudi se da na sve svoje obaveze stigne, i djelimićno to i uspjeva. Pere suđe, pere odjeću, pravi ručak, razvija pitu, trudi se, da nas nekim smiješnim pričama zabavi, ali i voli popit. Najviše nam smetaju njegove cigare. Uvijek nastane dreka i vika da cigaru popuši napolju, na balkonu. Zar želi da svi dobijemo tuberkolozu.

 

Bilo je negdje oko pet sati i napolju je još bilo ljeto. Lijep dan, vručine do bola. Očaj živi. Ostale su mi neke pare od stipendije i rekao sam sebi da ču pojesti kevap. Nikad to prije nisam jeo, a neki kažu da je ukusan. Ma past ču i travu kolko sam gladan. Izašao sam lagano, sa svojom crvenom kapom na glavi i zaputio se prema gradu.

 

Putem sam razmišljao o jednoj priči Ćamila Sijarića, i tome bil ja mogao preskočiti čovjeka u čaršiji. Ko i lik iz njegove priče. Zamisli, stanem ispred neke žene, i dok ona gleda u mene, ja je preskočim. Poslije toga se ona izgubljena okreče oko sebe i pita a šta je bilo. Šta mi se desilo, zar me to neko preskočio. Poslije toga se okupljaju ljudi oko mene i čestitaju mi. Odlučio sam to i uraditi.

 

Sad vidite kolko sam bio gladan čim sam mogao razmišljati o ovakvoj temi. Ja koji mogu skočiti nekih dvadeset centimetara u zrak, hoču da preskočim ženu. Ma poješću i govno prve djevojke koja naiđe. Naravno uz razumnu cijenu.

 

Kevap nisam našao ni u jednom objektu u koji sam sjeo. Ljudi su me malo čudno gledali ali nisam obračao pažnju na njih. Konobari su bili ljuti, što sam ja ljut na njih, što nema kevapa. Neka me je starica zaustavila i pružila mi marku, govoreći, sinko evo ti, tebi je potrebnija. Vjerovatno je bila napola slijepa, pa me zamjenila sa nekim.

 

Otišao sam u burekdžinicu i pojeo dva bureka kao čovjek. Sa jogurtom. Ovi bureci  me nikad ne razočaraju. Uvijek su na raspolaganju. Kao nagradu za dobro jelo sam zadnjoj mojoj djevojci poslao sms, sa porukom: Kad me vidiš na ulici, nemoj se bacati na koljena. Slobodno prođi pored mene bez straha.

 

Ovakvim porukama pokušavam srušiti svu sliku koju je imala o meni. Jer ja sam dobio nogu, i ko je ona da o meni zna sve. Niko.

 

Srećom na putu kući sam vidio Đinu, moju davnu simpatiju. Stao sam i popričao sa njom. Pitao je gdje izlazi i šta radi. Uzeo joj broj mobitela i obečao da ću je zovniti na kafu. Đina je super djevojka.

 

Đina radi kao spremačica u jednoj osnovnoj školi. Ima lijepe grube ruke. Ima stas koji izaziva i malo krive zube. Kosu lijepu crnu i uvijek prljavu. Volio bi je oženiti. Često čujem jednu rečenicu, koje mi nekad, neke djevojke znaju reći: jesi ružan. Đina mi uvijek kaže da sam Frajer.

 

Studiram Ekonomiju i samo što je nisam završio. Jedina prepreka mi je ljubav prema umjetnosti. Volim sjekirom oblikovati komade drveta. Izgubim po dvije tri sedmice dok jedno drvo ne utučem skroz po svojoj volji. Niko nikad nije kupio ništa od mene. Kupit će, ako Bog da.

 

Ako želite kupiti neki komad mog drveta, pošaljite mi mail i popričaćemo o ženskim osjećanjima. Ako ih uopšte i imaju. Ako bude želja stavit ču slike svojih predmeta na ovaj blog.

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

(biće bolje)
01.09.2007.

Ljubav

Ljubav

 

Andrea se često pitala je li sve u redu sa njom. Zašto ne doživljava ono što bi trebala, i što zaslužuje. Zašto ne može da dostigne vrhunac. Kako je to nestalo. Samo sa prvim momkom je mogla doživjeti orgazam. Poslije njega, to je nestalo. Poslije njega je promjenila sedamnaest momaka. Ovaj sa kojim je sad, je osamnaesti.

 

Veze su trajale od dva do devet mjeseci. Andrea nije voljela kratke veze. Voljela se predati svom dušom muškarcu sa kojim je. Ali obično to nije uspjevala. Često je plakala, sam u sobi i pitala se šta treba da uradi.

 

Andrei je na prvom mjestu bio sejf seks. Siguran seks, od kojeg neće zatrudniti, i neće dobiti ni jednu bolest. Andrea se boji gonoreje. Žene gonoreju dugo i teško liječe. Vesala je, voli se smijati i ima lijep glasić. Kako to da joj nešto nedostaje. Često je ovako razmišljala.

 

Andrea ima 25 godina. Smatra se pametnom. Završila je medicinsku srednju školu, poslije čega je upisala pravo. Nije joj baš išlo, pa se ispisala. Sad je studentica druge godine, razredne nastave.

 

Kako je lijepa, tako je imala i debelo iskustvo sa muškarcima. Lijepe djevojke prežive dosta toga. Od svih vrsta dobacivanja na ulici, pa do svakakvih pristupa. Andrea zna da je lijepa. Koristi to, ali ne ide uvijek. Nekad neki muškarci njenu ljepotu smatraju manje vrijednom. Ako je lijepa onda je glupa. Pokušava ovo prevaliti na pametan način. Nekad joj i uspije a nekad se crveni od stida. Svakakvih muškaraca ima.

 

Andrea voli kad muškarac sa kojim priča, ima tremu. Ona jasno vidi da se taj muškarac nje boji. Ljep je to osjećaj. Dok mu drhte ruke i dok malo zamuckuje pitajući je nešto. Andrea se tada osjeća sretnom. Takvom muškarcu bi rado dala svoje tijelo, nema veze što ona neče doživjeti orgazam.

 

Andrea je svoj problem iznosila prijateljicama, ali je one nisu shvatale, i nisu joj znale dati savjet. Pitala se bil trebala ići doktoru. Da li je do nje ili do muškaraca. Želi lijep seks, i voli ga. Samo da još može doživjeti taj vrhunac.

 

Otvorena je u svakom pogledu i ispunjava sve želje koje muškarac hoće. Nekad je nešto boli, a u nekim stvarima se kasnije osjeća kao krivac. Pa ipak ispunjava sve želje.

 

Andrea nije smjela reći muškarcu svoj problem. Obično, kad god bi rekla, dva tri dana taj muškarac bi je napustio. Jedan muškarac sa kojim je bila, je pokušao riješiti njen problem, dva mjeseca pokušavajući mnogo toga. Nije uspio pa su se onda razišli. Andrea počinje mrziti sebe i svoje tijelo.

 

Jednog dana, nekako je dospjela do momka koji je jedan od voditelja neke svoje emisije na radiju. BH radio jedan. On joj je objasnio da imaju emisiju koja se emituje četvrtkom u kasnim satima, emisiju o seksu. Bi li ona voljela da bude gošća. Naravno, daće joj drugo ime, da kasnije ne bude imala problema, sa Bosancima. Bosancima kojih u ovoj Bosni ima svakakvih.

 

Dogovorili su se i ona je bila gošća. Ne baš prijatno iskustvo. Bilo je svakakvih slušatelja. Emisija je bila otvorenog tipa, što znači da su slušatelji mogli kontaktirati preko telefona. Obično bi neko nazvao, poslije čega je imao čast da priča sa Andreom.

 

Svi koji su zvali su bili muškarci. Nije nazvala ni jedna žena. Većinom, muškarci koji su zvali imali su komentar tipa, da bi sa njim sigurno doživjela orgazam. Svi koji su zvali, naravno bili su iskusni ljubavnici, i ostavljali su svoj broj telefona. Neka ih nazove, pa će Andrea riješiti svoj problem. Bosanci.

 

Nazvao je i jedan momamk. Čudne boje glasa i tona. Ovaj momak nije znao koja je tema. Mislio je i želio je da popriča sa djevojkom. Tek tako. Prvo im je rekao da se osjeća neraspoloženim, poslije čega je krenuo razgovor. Prvo pitanje koje joj je uputio je bilo šta ona misli, šta Andrea misli šta je to, što žena može dati muškarcu, najvrednija stvar koju žena može dati muškarcu. Andrea nije shvatala pitanje. Voditelj je objasnio pitanje. Šta Andrea može najviše u seksu dati muškarcu. Momak koji je nazvao je ispravio pitanje, ne mora biti u seksu, u životu. Počela je nekakva vika, više se nije znalo ko šta priča. Andrea nije odgovorila na pitanje. Spasili su je voditelji, objašnjavajući momku šta je tema. Andrea ne može doživjeti orgazam. Momak je odgovorio da je to smiješno. Smiješna tema. Voditeljica je rekla, to nije smiješno, to je ozbiljan problem. Nećemo navoditi šta su još pričali.

 

Prošla je emisija, Andrea nije našla odgovor na postavljenu temu. Ko je kriv. Zašto ne može doživjeti orgazam.

 

Ovdje ćemo navesti razmišljanja onog momka, zašto Andrea ne može doživjeti orgazam. Razmišljanja koje je momak sutradan sproveo u svojoj glavi. Šta je trebalo reći onoj djevojci.

 

Prva stvar što joj je želio reći, a nije, je ta da treba vjerovati muškarcu. Dovoljno mu vjerovati. Da muškarac, ako ne nosi kondom, ona da nema straha od bolesti. Da možda želi bebu tog muškarca. Da mu vjeruje dovoljno, da ako bi zatrudnila, da zna da se neće pokajati. Da će muškarac prihvatiti to dijete. Da makar približno voli tog muškarca. Nemora biti prava ljubav.

 

Druga stvar koju bi želio reći je ta da pokuša pričati o tome duži vremenski period. Pričati samo o tome. Za vrijeme čina vođenja ljubavi, da mu kaže kako se osjeća, šta bi željela i šta joj najviše prija. Da čak pričaju za vrijeme vođenja ljubavi. Ko da su sjeli na kafu a ne na seks. Pričat i jebati se. Naš momak misli da će se ona ovako vjerovatno opustiti.

 

Trća stvar koju bi joj želio reći je da pokuša sa igračkama. On prvenstveno misli na cucu. Da joj stavi cucu u usta kad bude ulazio u nju. Da cucu ne ispušta iz usta za vrijeme čitavog vođenja ljubavi, a da pokretima i rukama govori šta želi. On ovo zamišlja na bešumno vođenje ljubavi, gdje se neće čuti ni jedna riječ, do njihovih uzdaha. Ako joj se cuca ne sviđa neka nađe nešto slično, ono što joj se sviđa držati u ustima, ili nositi na glavi, oko vrata, na pupku, na nogama i slično.

 

Četvrta stvar, neka mastrubiraju jedno pred drugim. Neka ona gleda njega dok se on zadovoljava, pa nek on gleda nju dok se ona zadovoljava. Nek se druže samo goli, u toj njihovoj kući. Ovo mu je najbjedniji savjet, ali je ipak ko neki savjet.

 

I peta stvar koju bi joj želi reći je ta da odmori od muškaraca godinu dana. Tačnije da se suzdržava od seksa bar jednu godinu, i za to vrijeme nađe momka koji će je duhovno ispuniti. Andrei treba prijatelj prije svega, koji će joj kasnije postati ljubavnik. Kome neće biti tolko važno da mora spavati sa njom. Njom ljepoticom. Ovo je teško postići, ali nek bude sigurna da će kasnije, sa ovakvim muškarcem imati dobar seks. To je tako, i ne može biti drugačije.

 

I tako bez obzira što se ne znaju, i što su drugačijeg mentaliteta, Andrea i ovaj momak imaju zajedničkih stvari. Jedna od njih je ljubav za seksom. Naš momak sanja o seksu, dok Andrea ima viška seksa u glavi. Time ćemo završiti našu analizu ovo dvoje mladih ljudi. Pitamo se koji je zaista ispravan savjet za Andreu.

 

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
29.08.2007.

Ljepota

Ljepota

 

Život funkcioniše na skoro savršen način. Kolko god to nama izgledalo netačno, to je tako. Nekima možda to izgleda čudno, pa će reći, život postoji na čudan način. Ne baš. Sve ima svoju ulogu i sve je savršeno. To sad jasno vidim.

 

A to se vidi i iz običnog gledanja i razmišljanja na život. Kolko puta sam za neku stvar mogao i život dati, a poslije nekog vremena to mi više nije zanimljivo. Kolko puta sam otkrio šta mi odgovara kao užitak, šta odgovara mojim čulima, bez čega, siguran sam bio u to, vjerovatno ne bih postojao. A onda, to prođe i ja se ponovo tražim. Tražim, šta da radim a da postojim. Šta.

 

Imao sam četri godine kad sam naučio igrati remija na kartama. Sve sam oko sebe zamarao, hoćemo li poigrati remija. Mama, meni dosadno, igraj remija sa mnom. Tata, malo si popio hajde remija sa mnom. Ko god je dolazio od gostiju, ja bih plakao ako ne žele igrati remija sa mnom. Tetke, amiđinice, amiđe, tetci, mamine i tatine kolege sa posla, sve. Kasnije sam skontao da remija mogu igrati i sa djecom ispred zgrade. Ali oni nisu shvatali tu savršenu igru. Dok sam ja imao na desetke špilova karti, oni su imali autiće. Djevojčice nisu znale ni šta su karte, bar ne one koje su bile oko moje zgrade. Kasnije sam se počeo družiti sa malo starijim momcima. Tačnije znao sam igrati remija sa njima. Ova igra mi je išla od ruke. Kasnije sam skontao da oni ne vole kad ih neko dijete, mlađe od njih pet-šest godina pobjedi. Naučio sam popuštati, ali sam naučio i posmatrati lica, uzdahe, pokrete prstiju, ma svaki šum mi je bio važan. Da ne pričam da su znali pričati na glas kolko im je karti ostalo do pobjede. Volim ove dane, dane djetinjstva i polazka u svijet.

 

Negdje oko desete godine, kod nas u mahali su došli aparti za video igrice i aparati za poker. Mogu vam reći da sam do tada znao igrati sve moguće igre na kartama raub, remi, tabla, poker, žandar, kec, tač, blek đek, kocka, matk, poklapa i još brdo besmislenih igri. Poker mi je tad bio glup. Ali oni aparati su čudno djelovali na mene. Dadneš pare, a kasnije dobiješ više. Nisam mogao vjerovati. Dobijem pare da kupim sendvič u školi, ja potrošim na poker, i kasnije kupim sendvić, sok, žvake i lizalo. Čudo pravo. Kasnije mi onaj momak nije dao da igram. Mlad sam veli. Ali ovo je bila vjerovatno početnička sreća.

 

Kasnije se znalo desiti da gubim, otprilike, osam puta pa dobijem tri puta. Uglavnom bio sam na gubitku. Drugačiji je osjećaj igrati protiv živog protivnika, a ne protiv mašine. Ne znaš kako razmišlja i ne vidiš ništa na njoj. Kasnije oko četrneste godine smo u osnovnoj školi imali predmet Informatiku, i ja sam počeo da se zanimam za taj predmet. Tačnije počeo sam da ispitujem nastavnika ima li i kakve su igre na računarima. Naravno da ima, kaže on. Pitao sam ga ima li poker. Vjerovatno. Da ne nastavljam dijalog, vremenom sam skontao da se sve igre na onim aparatima, moraju pisati na računaru. U programskim jezicima. Prvo sam počeo učiti programirati u Basic, pa sam prešao na Paskal. Nastavnik mi je mnogo pomogao i davao mi je neke knjige da čitam. Cilj mi je bio napisati Poker program igricu na računaru. Došao sam do c++ programskog jezika i shvatio nešto bitno. Ako želite napisati program za poker, morate imati dobar algoritam koji sami izmišljate. Što znaći da bukvalno možete napisati program za poker, tako da naštimate da svaki deseti put dobijete određenu sumu. Također ima i funkcija random koja ovo onemogućuje, ali nju niko pametan ne bi koristio. Napisao sam program koji mi omogučava da svaki petnesti put mogu dobiti 34 000, ni jednu marku više ni manje. Na ovo sam izgubio mjesece.

 

Ne moram navoditi da poslije ovakvog otkrića nikad više nisam sjeo na poker aparate. Naštimani su da budeš na gubitku. Ali sam otkrio novi svijet.

 

Već u doba izlaska iz adoloscencije, negdje oko 18 godine sam u jednoj rupi od birtije, na stolu vidio karte. Ništa čudno. Nastavio sam izlaziti tu i skužio da ima jedna grupa ljudi koja igra karti. Kasnije sam skužio da ima period kada igraju pokera u pare. Neki studenti. Ne velike sume. Ubrzo sam im se pridružio. Neko vrijeme sam gubio dok nisam shvatio na koji način igraju. Trebalo mi je pola godine da se vratim u formu. Moram priznati da sam znao krasti na ulici da bih došao do para za poker. Ali volio sam svaku sekundu druženja sa njima. Kasnije sam ih počeo peljušiti. Mislili su da varam, tako da sam uvijek igrao u majici kratkih rukava, i nisam nikad dijelio karte.

 

Čudno je da se ne sjećam ljudi koji su me u to doba okruživali. Kad sjedim za stolom, ja samo vidim ljude sa kojima igram. Oko mene može biti orgije muškaraca i žena, ja ih ne vidim. Gole djevojke plešu, ja ih ne vidim. Djevojka uporno gleda u mene, sat vremena, ja je ne osjetim. Neke djevojke znale su me pitati nešto tipa: Hoćeš li još dugo tu sjediti, Imaš li možda cigaru, Frajeru bil nas počastio, Jesi ti ozbiljan, Šta nije u redu sa tobom i slično. Reagovao sam mehanički, u mojoj glavi su bili samo brojevi i lica ljudi što sjede sa mnom.

 

Mogu reći da ne žalim ni sekunde to vrijeme. Priznajem da nisam imao ni djevojku, nisam imao ni seks, nisam se nikad u životu poljubio. Ne računam prvoklasne kurve koje sam jednom mjesečno debelo plaćao. Sve do 25-te. Već sam bio iskusan, dobro iskusan kad se pročulo, da se u Novom Pazaru okupljaju sve prvoklasni majstori u pokeru. Novi Pazar vam je grad u Sanđaku. Srpski dio sanđaka. Turnir su nazvali Poks. Sve prva liga, ulog da ti Bog oprosti. Imao sam sve tako da sam još isti dan otišao.

 

Poks je trajao deset dana u nekom hotelu. I osjetio sam onu razliku. Smiješno. Razliku. Razliku između mjesta na kojima sam ja igrao i ovog mjesta. Ja sam igrao sa skršenim ljudima, poluludim, koje je život naučio bjedi i siromaštvu. Ljudima koji su posebna vrsta. Zvao sam ih Ljudi. A ovdje su bile sve fina raja. Bez buke, vike, tuča. Kulturni. Imao sam osjećaj ako glasnije viknem, neko će zaplakati. Ali to je samo bio izgled. Večina ih je znala namještati položaj lica, tako da te prevare. Njih ne smiješ suditi po izgledu. A ni po priči. Pričaju samo ono što žele da pričaju, što misle da je dobro u datom trenutku. Ono što ti želiš da čuješ. Svi su bili dvolični, ako ne i puno više ličnosti u jednom čovjeku. U očima im se čitala praznina. Ovjde pričam o onom djelu ljudi koje sam ja zapazio. Naravno da je bilo i bogataša, koji su samo došli potrošiti lovu.

 

Kao što sam rekao na početku ove moje priče, život teče na savršen način. Stigao sam do finala kad nas je izbacio jedan penzioner, sve nas. Neki čića. Ali on nije važan. Ja sam kriv što sam izgubio. Jer u finalu je bila i jedna žena. Tridesetih godina. Crna, skoro sva. Crna glavica, crne pči, crne trepavice, crne cipelice, crvena haljinica. Savršena linija, dobra prsa, popiti je i umrijeti. Ona je glavni krivac što sam izgubio. Jer ja sam samo nju gledao. Sjedila je naspram mene. Nisam mogao gledati ništa više. Samo nju i njene oči. Ne mogu opisivati svoje stanje, stanje u kojem sam bio tih nekoliko sati. Ja gledam nju a ona ko ne vidi to. Prazan mozak. Tad nisam umro, neću nikad. Položi prstiće na sto, i razmišlja. Otkud ti ovdje, pitao sam se. Kako je nisam ranije zapazio. Znala je napraviti male, neprimjetne uzdahe, koje sam zapažao kao oluje. Mali podrhtaji tijela, neprimjetni, koji su na mene ostavljali zemljotres. Bio sam izgubljen. Nisam nikad ranije bio u ovakvom stanju.

 

Nisam nikad znao sa ženama, ali ovo je bila inicijalizacija da im se malo posvetim. Tačnije da se posvetim ovoj. Prvo sam saznao gdje živi. Dolazila je iz Stolca. To vam je iznad Popovog polja. Bila je sestra nekog glavonje, i kasnije ću saznati, pomalo čudna. Iznajmio sam stan u Stocu, i svaki dan je špiunirao. Saznao sam gdje izlazi i sa kim. Prvo sam upoznao nekog čovjeka koji ju je dobro znao. Puno lakše sklapam prijateljstva sa muškarcima. Kad smo se napili, kad se on napio, pitao sam i on mi je rekao skoro sve o njoj. Od njenog djetinjstva do sadašnjeg stanja. Kasnije sam zapisao sve što je ovaj rekao, i to je super priča. Saznao sam šta voli, šta ne voli, šta mrzi, koga mrzi, kako se ponaša, koga voli da glumi, kakav pogled ima na svijet i kako je došla u Novi Pazar. Jednog dana poslije, prišao sam joj na ulici kad je išla u šoping. Rekao sam joj nešto tipa da je sjedila nasuprot mene na poksu, turniru, i izazvao je na još jednu partiju pokera, revanš. Pristala je.

 

Danas sa njom imam djevojčicu i dječaka, tri i šest godina. Živimo u Zenici i svi zajedno često igramo remija.

 

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
28.08.2007.

Smisao

Smisao

 

Nisam mogao više izdržati u kući. Poludit ću ako ostanem samo još minut, pomislio sam. Moram malo prošetati, smiriti se, i nikako ne gledati u magareća lica. Moram se okupati i umiti bistrom vodom.

 

Pored gimnazije se nešto dešavalo. Prišao sam jednoj grupi djevojaka i pitao ih šta je to, uperivši prst prema grupi na vratima gimnazije. Hor, rekle su sve u jedan glas. Hor, ko da je time sve rečeno. Kad počinje, upitao sam, u sedam, odgovorile su opet zajedno, u jedan glas, kao ribe koje traže vode. Vatrogasci su bili na školi. Prskali su se vodom.

 

I želja i vjera ovdje su mi uzaludne. Ne sviđaju mi se ove djevojke. Ja već duže vrijeme tažim nešto što zadovoljava moje standarde. A kakvi su to standardi, ni sam ne znam. Šta hoću od njih. Kakve da budu. Da osjetim nešto. Šta to, može li mi neko objasniti. Zašto se osjećam ljepšim i većim od osoba koje mi se ne sviđaju, a manjim od osoba koje su ljepše od mene. Pogledajte i vi. Iste su nam oči. Šta je to u nama, da imamo pravo tako misliti. Je li vrijedno takvih razmišljanja. Zar nije lijepo samo voljeti, voljeti i biti voljen. Zar nije lijepo voljeti bilo koga, što smo ograničeni na fizički izgled. Odakle nam dolaze te predrasude. Predrasuda, ja sam ljepši od nje, ona nije vrijedna ničeg, ničeg mog. Kako smo samo glupi. Kako sam samo ja nekad glup. Pa njen osmijeh vrijedi ko deset onih ljepotica, koje nemaju smisao za humor. Koje se prave ozbiljnim, a nikad nisu ni umjele razmisliti šta žele. Šta očekuju od ovog svog života. Šta žele kad izlaze u grad. Kad piju. Zar je moguće, da ja priđem..., to je moguće. Zar je moguće, da neki muškarac priđe djevojci koja se nalazi u grupi svojih drugarica, tebi se ona sviđa, ali ona gleda nekud u nebo. Ne gleda u teba. Ne zna da postojiš. Da te pogleda bar jednom bilo bi ti puno lakše. Ali ne, valja raspraviti sa prijateljica šta je Kego reko Mini, i slične svjetske probleme. Na kraju se probudim u tridesetoj godini i svatim da nemam djece. Valjda nisam sam u ovakvim razmišljnjima, jak sa.

 

Primjetio sam da desna djevojka nosi bijelu haljinu, kao kakao, ili kao snijeg. Ona će se tog trenutka udati. Ha, vjerovatno ću joj ja biti mladoženja, ako to budem htjeo. Treba samo da se bacim na koljena. Bacit ću se na koljena i reći, oprosti, oprosti što si me varala ili me nisi varala. Oprosti. Dalje, primjetio sam da djevojka do nje na lijevoj ruci ima samo dva prsta, ali je super sređena, u Crvenoj haljini. Crvena kao krv, i sve ko da se vidi kroz onu haljinu. Na lijevoj ruci dva prsta. Na glavi je imala ko male rogove.

 

I treća djevojka je imala kupaći kostim na sebi. Crni kupaći kostim. Velike sise, mala glava. Jedna sisa veća joj je od glave. Zamislite tu sisu, imati samo za sebe. Igrati se sa njom godinama. I onda shvatiti da te varala sa pola komšiluka. Imala je mačiji rep koji se pruštao niz guzicu pa niz nogu, i izgledao je kao stvaran. Zagrlio sam djevojke, i usput ih uhvatio za guzicu. Nisu primjetile ništa, ni hvatanje za guzicu ni moj zagrljaj.

 

Hoću li ikada moći ukloniti vječitu sumnju sa komšije? Kako biti siguran da me djevojka baš nikad neće varati? Sposobne su se umiljavati, tepati, maziti se, dobro jebati, biti nježne, ali kako. Moj mozak je mal za to. Ja sam bistrouman.

 

Otišao sam pjevati sa horom.

 

 

 

Silmari

(oprostite na slabom tekstu)
26.08.2007.

Razor

Razor

 

Sve je počelo osjećajem duševnog nemira. Nisam mogao ništa raditi. Nisam mogao učiti, niti sam mogao čitati nešto. Sjednem da čitam, stomak me zaboli. Nisam mogao otići na kafu, nije mi se pila. Nisam mogao voziti biciklo, umaralo me. Nisam mogao ni muziku slušati, niti nekud šetati. Nisam mogao ništa, apsolutno ništa. Ne znam jeste li ikad ovo doživjeli.

 

Na Bozi kad sam prijatelju ispričao sve ovo, rekao je da mi treba žena. Žena ti treba ili ćeš poluditi. Znam da mi treba, ali čekam da se zaljubim. Kad se zaljubim u izgled, ili u bilo koji dio ili stvar na ženi, upoznaću je. Do tad neću da očajavam. Tražim.

 

I tada sam se sjetio, da sam negdje i nekad čuo, kako je Zuko Džumhur volio da se na gumi spušta od Mostara do Čapljine, ili od Konjica do Mostara. Ne sjećam se o kojim gradovima se radi. Stvar je u tome kako je na gumi pićio niz Neretvu od jednog grada do drugog, i da je uživao u tome. Tolko uživao da je to godinama radio. Čitavim putem uživa, i razmišlja o ljudskoj prolaznosti. Ne znam o čemu je razmišljao, ali je uživao.

 

Tada mi je došla ideja da odem na rafting, na Neretvi. Jedini problem koji se javio je taj da nemam para. Pa šta ćeš, pitao sam se. U svom gradu imaš rijeku Bosnu. Plitka je i spora. Odlučio sam nabaviti dvije dušice od fapa, pumpu, napuhati dušice, naći neku budalu koja će ići sa mnom da se spusti niz Bosnu, do nekog grada.

 

Ovdje da se predstavim. Student sam, treći razred pedagogije, smjer nije bitan. Nikad u životu se nisam kupao u rijeci Bosni. Uvijek sam je smatrao prljavom, i smatrao da se samo neobrazovani ljudi i ljudi koje je život naučio besparici kupaju u njoj. Ovo nije daleko od istine. Dalje, volim jest dobre kolače. Volim sve što je lijepo. Jedini ideal kojem u životu težim je žensko tijelo. To mi je najveća mana i najača droga. Biti zaljubljen u žensko tijelo. Tada mi sve stvari na svijetu gube važnost. Ne postoji ništa više. Samo ja i žena koju volim. Tačnije volim njeno tijelo. Šta nekad priča nije mi važno. Ali nekad i jest. Jedna mi je jednom rekla da gurnem prst u njenu vaginu. Kako mi onda neće biti važno šta priča.

 

Nazvao sam informacije i zatražio da mi daju broj telefona neke firme koja se bavi prodajom auto dijelova. Dali su mi jedan broj. Preskočiću dio dosadnog telefoniranja, i pričanja šta mi treba. Telefoniranje je trajalo pola sata, od jednog broja do drugog. Reći ću samo to kako sam naučio da postoje gume četrnaestice i trinestke, koje su male. Saznao sam od jedne žene da se dušica ne zove dušicom nego zračnicom. Na kraju sam saznao da je največa guna jedanaest zarez dvadesetka, ili je ono bila dvanest zarez dvadesetka. Nije važno, cijena je bila visoka, za mene. Zadovoljavajuća da sam trebao kupiti samo jednu, ali meni su trebale dvije.

 

Tada sam se sjetio kako sam u jednoj prodavnici vidio dušeke na prodaju. Šta fali kupiti dva dušeka. U stvari to je super ideja. Poslije kratkog razmišljanja otišao sam i kupio dva dušeka. Sutradan sam kupio i pumpu za dušeke, na istom mjestu. Sve ukupno me je koštalo manje od one jedne dušice za fap.

 

Kako sam imao dva dušeka, pumpu za dušeke, samo mi je trebala još jedna budala koja će ići sa mnom na rafting sa dušecima niz Bosnu. Odluka je brzo pala. Jedino dovoljno otvoren za nove vidike je bio Rake, dobar tip, moj drug. Rake je dan prije našeg raftinga, na koncertu Irine i Storma, na rok festivalu u našem gradu, Irini doviknuo: "Irina, kolko si ti boba spucala". Nisam ga volio radi ovakvih upadica. Nadam se da ga niko nije čuo osim mene. Bio je pijan. Oprostite mu.

 

Tako je Rake došao do mene, zajedno smo napuhali dušeke, sa pumpom koju smo provalili kako funkcioniše, i krenuli put Bosne. Ispod mosta, na mjestu gdje smo kontali početi naš rafting, su bila neka djeca sa gumama. Od njih sam saznao da veliku gumu mogu kupiti kod Febaka, "ovdje preko puta". Ove male su duplo jeftinije. Sve gume su polovne, i oni se već danima spuštaju do Kazana.

 

A sad ono najbolje. Ni u snovima nisam mogao kontati da će mi se ovaj naš rafting ovako svidjeti. Ko kaže da su gume namjenjene za rijeku, taj se definitivno nikad nije spuštao na dušecima. Ovi naši dušeci su visoki negdje oko metar i deveteset, možda i dva metra. Dovoljno su široki i debeli. Vjerujte da sam se spuštao u hlačama, možda bi se malo pokvasile. A put niz rijeku je samo takav.

 

Na pedesetak metara našeg spusta je sjedila neka djevojka i gledala u rijeku. Kad je nas vidjela pala je na koljena i počela vikati: "Jest vama dobro. De povedite i mene. Jest vam super". Ona na koljenima i zove nas, a mi joj objašnjavamo da je nemoguće da i nju povedemo. Bilo mi je drago što neko moju ideju vidi sa ovako svijetle tačke. Ako ovu djevojku sretnem u gradu, upoznaću je.

 

Pola sata našeg spusta naletjeli smo na garnizon. Čuli smo neko šuškanje, i vidjeli kako se vojska skuplja iza ograde. Sve ih je više i više. Svi gledaju u nas, a mi na leđima ležimo na onim dušecima. Bosna nas polako nosi. Sve gledamo u njih i čitamo im želju sa usana. Zavide nam, i sve drže one svoje puške. Neki kapetan ih zove da se saberu i vrate na mjesta, a oni sve gledaju u nas i samo što ne zaplaču. Ja sam saam sebi čestitao na ideji sa dušecima, i lego malo na stomak, dosadilo mi ležati na leđima.

 

U neko doba Rake reče da pogledam neko drvo kojem je vjetar ljuljao grane. Kaže da u ovom trenutku drvo doziva druga drveća, koja su vjerovatno na brdima oko grada, i kako priča sa njima. Priča kako je nama dvojici ovdje. Mislim se, još samo da imamo na šta bacati oči. Osim na prirodu, koja je, na ovom svijetu, druga po ljepoti. Prvo je, naravno, žensko tijelo.

 

Oni momci, čitaj djeca, koje smo vidjeli na početku raftinga, su se spuštali drugi put i prolazeći pored nas, shvatili da su im gume bezveze. Samo što nisu rekli bil htjeli da se zamjenimo. Vala nikad, i legnem malo na leđa, dosadno ležati na stomaku.

 

Prolazeći pored ribara, osjetili smo da nešto mumljaju, i vračaju udice sebi. Vjerovatno i oni vide na čemu su, a na čemu smo mi. Oni su na svojim čizmama a mi na svojim dušecima. Gledaju u naše dušeke i samo što ne skoče u Bosnu. Hmm, šta im ja mogu. Zuko, hvala ti za inicijalizaciju moje ideje.

 

Iznad nas proleti halikopter. Rake, pušeči cigaru, reče da je to helikopter državne televizije i da su došli nas snimati. Neko im dojavio. Reče i to da će za koji sat početi vandredna sjednica vlade, koja će imati za temu bi li i oni političari, kupili prava na rafting niz Bosnu, tako da nam i tu ukradu šta se moše ukrasti. Ja sam mu rekao, da ovo meni ni poznati slikar Staljin ne može zabraniti, a kamoli neka vlada koja ne zna ni zube ujutro oprat, kako treba.

 

Preskočiću opisivati to kako mi je jedna djevojka sa mosta bacila svoje gaćice, malo krvave od mense, i rekla da ih čuvam. Preskočiću i to kako mi je Lajoš Zilahi savjetovao, sa obale, da nastavim pisati kratke priče, isplatiti će se za dvadesetak godina, kad ih budem imao oko deset hiljada. Preskočit ću i to kako smo na jednom dijelu Bosne zastali, jer je bio postavljen sto, gdje sam ja malo zaplesao. Plesao na stolu, poznate plesove, koje sam znao. Ja plešem a Rake, pići niz bosnu, nije ni vidio da se nalazi sto, vjerovatno spava.

 

Izašli smo negdje na kraj grada. Rafting je trajao oko četri sata. Četri sata za ovako kratku dionicu, nismo mogli vjerovati. Sa jednog dijela grada, na drugi dio grada. Izašli smo na obalu, ispuhali dušeke, stavili ih u kesu, i otišli na autobusku stanicu. Autobusom se vratili kućama. Ovaj dan sam uspio zavarati prava osjećanja, šta mi treba. Šta mi stvarno treba. Pitam se koliko ću dugo  u tome uspjevati.

 

 

Silmari

(svaka sličnost sa stvarnim događajem je slučajna)
23.08.2007.

Propast

Propast

 

 

Ona se zove Selma i izašla je malo prošetati. Šest je sati poslijepodne, a u ovo vrijeme njoj je dosadno u kući, i obično ne zna šta će od sebe. Upravo je pogledala film Babel.

 

On se zove Feđa, a on je iz kuće izašao ranije i otišao do rođaka. Tetka ga je poslal da kupi sok. Njemu se nije išlo ali ju je poslušao. Kod kuće je pregledao film Amores Peros.

 

Ona je sjedila na klupi i razmišljala šta će da radi do osam sati, kad je on prolazio pored nje. U osam će otići sa Majdom na kafu i Majda će joj ublažiti samoću. Gledala je direktno u njega ne razmišljajući o njemu. Ona je super djevojka, visoka je, ima sisu, i ima visoko mišljenje o sebi. U ustima ima jedan pokvaren zub.

 

On je na trenutak zadrhtao kad ju je vidio. U trenutku je pomislio da je ona nešto najsavršenije što je vidio u svom životu. Feđa je imao dara da prepozna šta je ljepo, i tog trenutka je otišao u bunilo. Počeo je osjećati da je manji, da je neka nezanimljiva osoba, da je daleko manje vrijednosti od nje. Pojavio mu se osjećaj manje vrijednosti. Feđa u ustima nije imao jedan zub.

 

Ona je primjetila nešto na mladiću. Primjetila je da je poblijedio. To ju je obradovalo. Kako je imala naviku da razmišlja o sebi sa visoke tačke, da su svi oko nje glupi (jer ipak, svako ko ne razmišlja na njen način i ne voli stvari koje ona voli je glupav) samo iz zafrkancije mu se nasmiješila. Ja sam na prvoj razini društvene ljestvice. Tako je ona razmišljala. Ko je ovaj momak da smije meni nešto reći. Naime, ona je imala osjećaj više vrijednosti. I voljela je odlaziti na groblja da ublaži svoju samoću.

 

On, kad je vidio njen osmijeh, samo što nije pao na koljena i počeo da plače, govoreći, Bože zar je moguće da se meni nasmijala, mani koji sam ovako ružan i koji ne zaslužuje da spava ni sa vucima. Ali nije to uradio prošao je dalje i otišao je do prodavnice da kupi sok. Tamo je stao ispred police sa sokovima i cijelo vrijeme razmišljao šta da uradi. Kako da protumači onaj osmijeh. Zar to nije jasan signal, koji mu je ona uputila i koji znači: Budalo, upoznaj me. Nećeš zažaliti. Ali kao što smo rekli, imao je osjećaj manje vrijednosti, koji je dok si mlađi teško preskočiti. I on je volio odlaziti na groblja da ublaži svoju samoću.

 

Ona je bila četvrti razred srednje. Razmišljala je samo o tome kako da se dobro napije. Jer ipak je to život. Napiti se dobro. Čitavu noć piti pa doći kući u pet ujutru. Ako ugrabi nešto da pojebe, to će biti dobro. Ona razmišlja na taj način da ona iskorištava muškarce a ne muškarci nju. Ona je u svojim očima velika. Nezavisna je. Žena je, pa jedini nedostatak je osjećaj zaljubljenosti. Brzo se zaljubi, a još brže odljubi. Muškarac koji joj se sviđa odmah prilazi i upoznaje. Poslije prvog seksa mu priznaje da ga voli. Priča svim svojim poznanicima da je zaljubljena. Hvali se time. U neko doba shvati da mu treba dati nogu. Ne zadovoljava njene kriterije. Ona je veće vrijednosti od svih njih. Ona voli čitati ljubavne priče.

 

On je student. U roku je dao sve ispite iz prve godine. Kad je bilo vrijeme za učenje, učio je. Sad na raspustu jedina misao u glavi mu je kako upoznati djevojku. Prvi uslov što je sebi postavio je da se zaljubi. Da se zaljubi u bilo koju stvar koju vidi na djevojci. Zadnju djevojku koju je upoznao, upoznao je samo iz razloga što je imala male crvene cipelice. Zaljubio se u cipelice. Nakon deset dana nespavanja, uspio je upoznati djevojku. Veza je trajala tri mjeseca, i on je na kraju osjećao razočarenje. Ona nije bila ono što je on zamišljao. Onako kakvo je on u glavi imao mišljenje o njoj. Jedino što joj priznaje, to je da se znala ljubiti. Znala se dobro ljubiti, sa jezikom je čuda radila, i samo je to znala. Kupio je sok, koji treba odnijeti tetki, i ponovo prolazi pored nje. Pored Selme. Cijelo vrijeme psuje sve Države i Vlade na svijetu, jer zna da joj neće reći ništa. Njena samouvjerenost ga ubija, on je manji od nje, nema prava da dirne tu savršenu ljepotu. Zato samo prolazi pored nje. Neče je zaboraviti sljedeće dvije godine. On je manji od nje. Ona voli čitati Čehova, i sve što ima veze sa humorom.

 

Ona će tu noć upoznati Kuku, lokalnog mangupa i biće sa njim sljedeća dva mjeseca. Voljeće ga kako je voljela i sve muškarce prije njega. Davače mu svoju pičku, kao znak ljubavi. Nastaviče piti i uživati u životu. Ostače željna malih ukrasnih kamenjčića, koje je znala vaditi pored rijeke i čuvati kao uspomene na neki dio svog života. Te kamenčiće će Kuka nenamjerno baciti u smeće.

 

On će puno kasnije upoznati jednu djevojku koja će mu kasnije dati nogu. Velika uspomena, na tu djevojku, će biti jedna od stotinu spolnih bolesti, koju će liječiti dva mjeseca. Nastavlja svoj život po njemu datim standardima i po svom pogledu uživanja. A to su tuga za ženama, ekstaza za lijepim, čemer sa pornićima, humor s prijateljima i prijateljicama. Nedugo nakon toga će na buvljaku, od nekog roma kupiti kesu lijepih kamenčića, za smiješnu cijenu. Kamenčiće će nalijepiti na zidu svoje sobe, pokušavajući dobiti lijep mozaik.

 

Prošle su dvije godine, i jednom čudnom sudbinom se upoznaju Selma i Feđa. Upoznaju se na ulici. Nekoliko dana poslije Feđa štima scenu na ulici da je sretne. Naime zna kad se vraća sa posla, zna kad izlazi navećer u grad, zna gdje živi i zna u koji kafić obično zalazi. Sačeka je negdje u blizini, i kad je vidi, prođe pored nje i ko fo u prolazu je. Pozdrave se i on je zovne na kafu. Bilo je potrebno deset kafa da Feđa nešto skonta. Feđa ne želi da mu Selma bude djevojka. Feđi se ne sviđa kako Selma razmišlja. Jedino što je skonto da imaju zajedničko, je dobar seks, i ništa više.

 

Ovdje ćemo reći i to da je sudbina nešto čudno uradila od njih dvoje. On koji je prije imao osjećaj manje vrijednosti, sad je nad njom osjećao nadmoć, osjećao se daleko višim od nje. Ona koja je imala osjećaj više vrijednosti, zadržala je taj osjećaj, ali ne tako snažan kao što je imala dok je bila mlađa. Osjeća da joj nešto smeta. Nešto joj smeta kod njega. Samo ne zna šta.

 

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
19.08.2007.

Istina

  Istina

 

Istina je, gospodo, da me je djevojka napustila, al nije istina da je ona kriva za to. Možda su krive sevdalinke koje sam joj volio pjevati, a ona ih nije napuštala. Nije ih tada napuštala. Svi znamo da sam plakao, svaki put kad sam joj pjevao. To teško možete naći kod nekog pjevača. To je stvarno jaka stvar. Sad zbog nje ja danima pijem, sok od limuna, a onaj momak što je sad s njom, vjerovatno će zbog nje u mezar leći, kad ga ja probodem svojim nožem. Gospodo, otvoreno vam kažem da je čitav život promašaj bez ljubavi. To se odnosi pogotovo, za nas u Bosni i Hercegovini. A ona nije ništa znala o meni. Znala je gdje živim, ali nije znala u kojem gradu živim. Gradu živih ljudi. Nije znala ništa ni o hrani koju jedem, a voljela je dobro popit. Ja sam volio plačati. Kako slatko izgleda kad malo popije. Voljela se dobro obuć i pustiti me, da je gledam, da je očima jedem. Uživala je u tome, u mom mučenju. Uživala je u svemu onome gdje sam ja ostajao željan nje. Voljela je pit hladnu vodu i time se ponosila. Voljela je cvijeće, drveće i voljela se ljubiti sa mnom. Jednom mi je tvrdila da je vidila konja, kako trči nekom livadom, kako kasnije jebe kobilu a poslije toga kako pleše i pjeva. Konj koji ima glas slavuja. Ali znala je crtati. Nacrtala je moj portret jednom. Gospodo, volio bi vam pokazati taj portret. Nalazi se uokviren, na zidu u mojoj sobi. Znate li vi da sam ja završio fakultet. Nije me trebala napustiti. Prevariti. Mogla je progovoriti, i reći šta joj se ne sviđa kod mene. Šta bi voljela raditi u životu. Još sam zaljubljen u nju. Kako nije mogla pojmiti, da je sa monom mogla sve. Banke pljačkat, silovat ljude svojim prisustvom, ići na more, kupat se u rijeci Bosni, sjediti u najboljim restoranima, učestvovat na natjecanju za plesanje, jer smo stvarno znali plesati. Plesali smo često, i bez muzike, na ulici. Te stvari sam volio. Joj kako je znala slikati. Crta, a ja sve gledam u njene ruke. I sve kontam, ja ne volim nju, volim njen talenat. Poštovao sam je. Vjerovatno se gospodo, pitate kuda vodi moja priča, ali ja se izvinjavam, moram u wc, eto me za minut.

Hvala vam gospodo na strpljenju. Jednom je nacrtala jedno djelo, koje oslikava njen pogled na naše vođenje ljubavi. Nisam ga najbolje shvatio. Podloga je crvena, u daljini stoji ko neka starica. Na mostu je, ispod koje je tamnoplava rijeka. Prije starice je žena, u rukama drži bebu i ova žena plače. A u prvom planu su momak i djevojka, momak je sretan, a djevojka vrišti. Sa slike se mogao čuti njen krik. Sav sam se naježio kad sam sliku prvi put vidio. A kasnije sam razmišljao kako da joj ovu sliku ukradem, i molio sam je, da mi je da. Sliku nije nikad komentarisala, i dobro ju je čuvala. A sad vjerovatno ću se zapaliti. Kako je teško, vidjeti je na ulici, kad sad hoda sa onim svojim. Sve me gleda, i očima kao da pita: "Otkid ti još hodaš po gradu, tako tih. Čudim ti se. Nije valjda da me još želiš. Pa vidiš li jado, šta sam ti uradila". A ja šutim. Obuzdavam ljude u svojoj glavi, da ne kažu ništa. Ona ništa ne zna o znaku vinograda. Moji znakovi vinogra. Mogu je napojiti, al neću. Ne zna da ću doći u položaj kad će se žena otimati za mene. Ili za. Kad će se otimati. Ili neče. Čim se ponovo zaljubim u neku drugu. Ili se ne zaljubim. Kad nastavim svoj život sa jasnim ciljem. Ili kad ne budem imao cilja. Kad mi cilj bude da osvojim ženu u koju sam zaljubljen. Kad joj saznam ime, pa je imenom oslovim na ulici. Kad dobijem šamar, al saznam da nema momka. Ili da ima. Tada ja nastupam, u osvajanju njenog srca. Doći će period kad moja koža magareća neće biti ranjiva za njene vučije zube, što bi rekao Mak Dizdar. Ej gospodo, koja me slušate u ovoj birtiji, znajte da niste sami u svojim jadima. Svi mi isto preživljavam. Neko lakše a neko teže. A sad šutite, da poslušam pjesmu od Krenberisa.

Zar ova pjesma nije sjajna. Sad je za mene zatvor ono tijelo, moje zadnje djevojke. Ono me ograničava u svemu. Jer čovjek je proklet. Uvijek hoće bolje. Bolje od onoga što je imao. A kako ću naći ljepše tijelo od njenog. To je nemoguće, pa to je matematika. Naći savršeno tijelo. Savršenu glavicu, i najbolji jezik za priču i ljubljenje. Slatki jezik koji se, malte ne, samo zna umiljavati. Koji te ostavlja bespomoćnim. I jezik koji je nekad oštriji od sablje. Koji te zna napasti tako oštro da se prepadneš, i počneš se pitati: a šta sam uradio. Zapalit će me. Ja sad iz daljine mogu samo pričati. Zborit istinu, bez posljedica. Ostaje mi samo da čekam. Čekam jer znam da će neka nova ljubav doći ponovo. Doći će opet jednog dana. Doći će kao neka velika bolest, koja stiže iz daleka. Pa nek dođe. Želim da dođe.

- Ej gospodine, vi u čošku. Kome se obraćate, ovdje smo samo barmen i ja. Spominjete neku gospodu, a nas je samo troje u birtiji. Dođite, sjednite sa nama. Slobodno, recite nam šta vas mući.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

18.08.2007.

Besmisao

  Besmisao

 

Ustao sam rano, u pet sati, uzeo torbu od sinoć, spakovao hranu i krenuo na planinu. U stvari planina je prejaka rijeć. Krenuo sam na veliko brdo. U našem gradu, postoji jedno brdo koje se zove "Hranjiva pećina". Nije na bog zna kakvoj nadmorskoj visini, treba jedno sat vremena pješaćenja da se popneš na vrh. Za ovako iskusnog planinara to je mačiji kašalj:). Ovdje kod nas ovo malo planinarenje je postalo neka vrsta hobija. Jutro, sunce se nije jasno ni pojavilo, a već vidiš muškarce i djevojke u grupama ili odvojeno, kako idu put Panjče pa dalje na Hranjive pećine. Da čovjek ne povjeruje. Na vrhu je jedan mali proplanak, pet sa pet metara, koji uglavnom služi za doručak. Ko god se popne, prvo i jedino što uradi je to, da izvadi deku, hranu, sok il kafu i to poslije malog odmora pojede gore. Zadrže se obično dvadesetak minuta, a poslije nazad u Zenicu.

Da neko otvori kakvu birtuju na tom mjestu, ujutru bi imao veliku zaradu. Još kad bi čovjek mogao naručiti čevape ili burek, ljepoti nebi bilo kraja. Ja lično počinjem razmišljati da gore počnem prodavati suvenire. Ako se želite sjećati našeg grada, kupite suvenire na mjestu, kilometrima udaljenim od tog grada.

Tako sam i ja pojeo šta sam imao, i negdje oko sedam sati, još je jutro, zaputio se kući. I tad se to dogodilo. Ugledo sam Rokika, svog nekadašnjeg prijatelja. Prvo što sam uradio jeste da sam proučio malu molbu: "Dragi Bože. Obraća ti se vjerni rob tvoj. Uputi me na pravi put. Pomozi mi da i ovo iskušenje koje si stavio preda mnom prebrodim. Oprosti mi, ali ovog tipa, ja stvarno ne mogu podnijeti. Hvala ti Bože". Ova molba je došla nesvjesno. Rokika nisam podnosio organski.

- Šta ima jerane. - počeo je Rokiko

- Kako je Rokiko, ima li umora.

- Ej mali, pa skim pričaš. Ja se nikad u životu nisam umorio. Prvo sam otišao na Smetove, pa preko Smetova došao ovamo. - (počeo je da se hvali).

- Pa kad si ustao.

- Ustao ko svi. U pet. Prije dva sata. Ja ti kažem da bi i ti trebao tako. Prvo na Smetove, pa onda ovamo. Sutra uradi tako pa ćeš se osjećati bolje, ko i svi. - (počinje da savjetuje ljude).

- Dobro, aj vidimo se, idem kući.

- Čekaj idem i ja s tobom. - (počinje da mi smeta).

- Pa kako život.

- Ma kao i obično. Stalno sam sa djevojkom. Ne možemo jedno bez drugog. - (mogu mislit).

- Super, znači dobro se slažete.

- Ma kul. Stalno se raspravljamo, oko nečega. Nikad nemamo isto mišljenje. Znaš i sam kako je. - (iskreno stvarno ne znam).

- Ne znam. Ja sa svojom se nikad nisam posvađao. Uvijek imamo isto mišljenje. Vrlo smo slični, drago mi je redi toga.

- Ma kakva sličnost. I treba se malo raspravljati. Ti si njoj vjerovatno dosadan. Ostaviće te. Treba da se raspravljaš. I kasnije malo popustiš, ipak ona je žensko. Treba popusti malo. Ona misli da je pametnija, a nije. - (vjerovatno si ti pametniji od nje).

- Ha ha ha... Dobri ti savjeti.

- Ma nisu to savjeti. To ti je tako. Zanimljivije je kad ima zafrkancija. Meni onaj faks baš i ne ide. Ima jedan stvarno težak predmet. A i profesor je kriv. Drži neke instrukcije, četrdeset maraka čas, i ko ne ide na njegove instrukcije, nikad neće položiti. To je tako. - (il si ti malo glup za taj predmet).

- Stvarno. Zar i to postoji.

- Postoji. Nemaš ti pojima šta se radi. Još si ti nedozreo za ta shvatanja. Ja da mogu učiti taj predmet, davno bi položio. Ali ne mogu shvatiti šta je onaj limes, ili nekakvu konvergenciju redova. - (možeš li ti išta shvatiti ispravno).

- To je bar lagano. Konvergencija reda ti je kad svi članovi reda teže jednoj tački i tad kažemo da red konvergira, a limes...

- De ba, dobro te je. Došao sam ovdje da se umorim i da malo smršam. Nego i ti bi trebao odustati od ovakvog penjanja na Hranjive stijene. - (de reci mi šta bih ja trebao. Šta je dobro za moj život)

- Ha ha još jedna pametna od tebe. Nego de ti meni reci ideš li još na plivanje.

- Idem na plivanje svake sedmice. Naučio sam dobro i brzo plivati. Znaš kad ono plivaš muški, glava ti treba ovako stajati, a rukom kad grabiš, grabi ovako, a ne ovako. I skoncentriši se na disanje. Zadnji put kad sam bio sa Mrvom, ja mu ovo objašnjavam a on će ti meni: "Koji kurac mi to objašnjavaš, jesam li te nešto pitao". Ni ne shvata da pogrešno pliva. Trebaju plivati ko ja. - (ma ti si novi Jan Torp).

- Dobro, a gdje izlaziš sa djevojko.

- Ma ne izlazimo nigdje. Hodamo po Kamberoviću. Veliki troškovi. Dok ona popije sok, ja popijem sok, ode vrijeme, a mi nismo se ni respričali. A ni muzika mi se ne sviđa, gdje god da sjednemo. Dobio sam novu stvar od Majkla. Moraš ga slušati. Čak mislim da bi samo njega trebao slušati. Ako ga budeš slušao možda i naučiš svirati onu gitaru... (opet neki savjet).

Da ne nastavljam prenositi ovaj dosadni dijalog i sami vidite o kakvom tipu se radi. A i ružno je od mene što ga ovako opisujem i sa njim glumim dvoličog čovjeka. Ne znam objasniti bolje, a da ga ne prikažem u svoj njegovoj veličini. Glavna okupacija davanje savjeta. Pa ko ga može podnijeti. Ja bogme ne mogu. Pokušao sam nekoliko puta da okrenem stvari na pričanje viceva, a i tu je neumoljiv. Ispada ja ne shvatam njegove dubokoumne viceve. Glupe viceve, bez trenutka duhovitosti. Trebali mu to otvoreno kazati? Ne, ne treba, nebi shvatio.

Srećom negdje kod Osnovne škole ugledo sam Maju. Rokiku sam rekao da imam sa njom o nečemu pričati. Odgovorio mi je da je ljut što neću sa njim sve do grada, i da nebi trebao dosađivati djevojci. Ne valja biti dosadan, doviknuo mi je. Kad sam došao dao Maje poslije pozdrava sam čutao nekih pola minute. Kad je upitala šta mi je, sam njen glas me je vratio u život. Ma nije mi ništa de pričaj mi o svom tijelu, o bilo čemu, samo da ti slušam glas. Znala je da sam, malo drugačiji od ostali tipova koje zna, pa je počela pričati o svom ciklusu. Kako je boli stomak, jer opet ima. Kako obilnije krvari, nego obično. Jednom riječju o mojoj najomiljenijoj temi. Iznenada sam je zagrlio, a zagrlila je i ona mena. Maja je na putu da mi postane veliki prijatelj. Razumije kad i šta mi je potrebno.

Sad sve nešto kontam, ma i najdosadnije djevojke koje znam u životu, su sto puta zanimljivije od dosadnih muškaraca koje znam. U stvari one su nedokučivo nebo za ove dosadne muškarce. Možda sam i ja nekad dosadan, nekom. Obično mi to otvoreno kažu, i to se desilo samo jednom sa jednom djevojkom, (ako ni tad nije bilo iz zafrkancije) poslije čega sam na trenutak ušutio, razmislio o čemu treba da pričam s njom. Tako se pokušavam prilagoditi njoj i zavoljeti sve stvari koje ona voli. Obično bude vrijedna toga. Pitam se je li ovo ispravno?

 

Silmari

(svaka sličnost sa stvarnim događajem je slučajna)

mailpeps@yahoo.com
17.08.2007.

Jad

  Jad

 

Sedamnaest je sati. Mustafa sjedi na krevetu i na krilu drži gitaru. Vježbao je akorde i sad se odmara. Malo vježba pa se odmara. Sviranje mu ne ide od ruke. On je siguran u to. I ovo što malo uzme da svira, samo je za njegovu dušu. Inače, više voli da sluša muziku. Voli da sluša sve što je za "stariju raju". Klasika, jazz i sevdah. Dok je bio mlađi prvo je slušao pop, pa kasnije rok. Metal i tehno nikad nije volio. Poslije rok muzike jedno vrijeme je slušao regge. I sad voli Bob Marlija. Dok je slušao njegovu muziku znao je reći: "Bob Marli, ja te volim". I svojoj bivšoj djevojci je znao reći: "Volim te manje od Bob Marlija. Prije bi njega volio poljubiti nego imati seks sa tobom". Ova zadnja rečenica je bila laž. Nedugo poslije ovoga djevojka ga je napustila. Ali ova rečenica nije razlog što ga je ona napustila. U igri su čitavi sastavi, za njega, duhovitih rečenica: "Taj tvoj pupak sjaji se kao mjesec. I ko bi mu mogao odoliti da ga ne dirne. Što si bona izašla sa mnom tako obučena. Zar ne znaš da te mogu silovati negdje na putu". Ili nešto poput: "Ma boli me kurac šta je Asko rekao Mileni. Ko su bona oni. Neki tvoji iz škole. Posmatram te kako si se dobro obukla. Moja koncentracija nije tako jaka da prati tvoju priču. Pogledaj samo kako si naglasila svoje grudi. Pa kako si to uspjela. Već sat vremena sam napaljen". Vrhunac je bio: "A počela si izlaziti sa mnom bez gaća. A imaš gaće. U stvari imaš šorc. A ja, ta tvoja majica je prekrila te male hlačice, ja pomislio da nemaš ništa ispod".

Sad sjedi i razmišlja šta će za večeras. Nema više svoju bistru djevojku da je može zezati. Može ostati kod kuće i ulaziti u ponore svoje duše. Ako to bude radio mjesecima, ostajo sam i razmišljao, vjerovatno će moći pisati dobru poeziju. Prvenstveno mislim na stihove pjesmi. Mustafa ne zna da će dobre pjesme početi pisati samo onda kada uđe u svoju ličnost. Kad bude imao približnu predstavu šta je. Kada bude provodio mjesece bez društva i druženja. Kad bude na ivici ludila, da, tad će pisati najbolje pjesme u svom životu. On razmišlja, ako većeras ostane kod kuće, da će ne izlazak u grad, uroditi plodom jednom pjesmom, za koju će kasnije napisati dobru muziku. Postaće popularan, i naučiće svirati gitaru. Često padne u ovakva sanjarenja, nesvjesno. Kasnije kad dođe sebi, nastavi vježbati gitaru.

Mustafa također ne zna da bi mu puno bolje išla proza. Prvenstveno pripovjetke. Jer za razliku od poezije, u prozi osoba mora stalno biti u društvima drugih osoba. Mora se vezati za svijet, za razliku od poezije u kome si uglavnom sam. Mora proučavati ljude koji ga okružuju, vagati njihove riječi, jasno sebi izraziti šta mu se sviđa a šta ne. Treba provoditi vrijeme jednako sa ljudima mlađim od sebe, sa svojom generacijom i ljudima starijim od sebe. Mora se družiti sa ljudima koji rade na pijaci, isto onoliko koliko i sa ljudima koji su fakultetski obrazovani. Mora izlaziti u restorane prve kategorije, kao i u prvoklasne rupe od kafića. Mustafa za sad izlazi samo u rupe. Ali i to mu je dovoljno da jasno uoči mentalitet ljudi koji ga okružuju.

Mustafa će sve ovo, ako Bog da, shvatiti tek kasnije, kad bude malo stariji. Glavna njegova misao, koja ga uvijek zaokupljuje je, kako upoznati djevojku koju neće morati samo zezati, i kojoj će moći otvoreno reći sve ono o čemu razmišlja. Djevojku koja će biti dovoljno psihički jaka da mu razjasni neke stvari što se tiće ženskog menzesa. Jer tolko ga zanima njihov ciklus, sama riječ menstruacija ga baca u trans. Voli tu riječ i žali što je ne može upotrijebiti više puta u svakodnevnom govoru.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
15.08.2007.

Ništavilo

  Ništavilo

 

Jutros sjedim na kafi u Osi sa jednom prijateljicom. Ne baš velikom prijateljicom. Prije bi se moglo reći sa prijateljicom s kojom volim popit. Oboje volimo nekad potegnut koju, kad nam se u duši nakupi dosta toga. A poslije toga nam se jezici razvežu, pa uhvatimo pričati i o onome šta treba i šta ne treba. Zadnji put sam bio pod uticajem Nenada Veličkovića, neke njegove knjige pa sam postavljo pitanja tipa: Znaš li ti na kakvom je zrnu zaista spavala princeza? Šta je Eva podvalila Adamu da zagrize? Kako bi kraljica Elizabeta gledala u moju guzu, da joj pokažem? Ti si mi jednom pričala da si više puta odjednom gubila nevinost? Da li je moralno jesti onog koga nisi ubio? Kakva je razlika između pomazanih i namazanih?

Nebi ovdje navodio odgovore, bili bi previše debilasti. Mogu vam samo reći da smo se dobro ismijali. Hvala ti Nenade, što imaš smisao za smiješnim, pa i mi malo naučimo neke šale. Naravno, neka njegova pitanja sam iskarakturisao, tako da su bila daleko od orginalnih. Nego da se vratim našoj kafi u Osi. Inače, Osa je jedna mala birtija u kojoj izlaze propali rokeri. Ponekad tu zaluta i koji penzioner, ili penzionerka pa i oni trznu po jednu. Vjerovatno su i oni bili rokeri kad su bili puno puno mlađi. Sabiju kafu u sebe pa idu dalje. Ljepo je gledati kako ti penzioneri sabijaju te kafe. Jednostavno te očara osjećaj potrebe i zahvalnosti. Još sam živ, jednom nogom u grobu, a još volim život. Ja ih podržavam u njihovom razmišljanju. Ja bi lično volio da doživim sto i jednu godinu. Zamislite roman koju bi onda mogao napisati. Sto i jednu godinu bez žene? Postao bi sigurno bestseler ili bi pisac dobio Nobelovu nagradu za književnost, nekih deset godina kasnije.

Pijemo kafu i jedemo čokoladu od marke, koju sam prije toga kupio u jednoj trafici. Kafa u Osi je pola marke, dok je na drugim mjestima u gradu marka. Negdje se vjerovatno može naći i skuplja. Ne znam, ne izlazim na takva mjesta.

U neko doba prijateljica me upita da li još uvijek volim onu svoju bivšu.

- Ne volim taj izraz bivša. Ima li neki drugi izraz možda.

- Možda ima. Ne znam.

- Ne znam kako da nazovem to osjećanje. Nije ljubav. Nije ni mržnja. Još mi je draga. Nebi trebala biti. Ne pričamo više preko telefona. Odvikavamo se. Ne vjerujem ni da ćemo ostati prijatelji. Nebi išlo.

- E slušaj sad pitanja. Sjećaš se onog osjećaja zaljubljenosti, kad bi za nju sve uradio, i kad imaš osjećaj da ti ni jedna prepreka ne može stati na put.

- Mmm, davno je to bilo.

- Da ti je tad ona rekla: Za deset minuta ćemo umrijeti, kako ćemo iskoristiti ovo vrijeme, šta ćeš mi reći. Šta bi joj rekao.

- A što ćemo umrijeti za deset minuta.

- Nije važno.

- Joj, gdje si iskopala ovu ideju. Šta reći djevojci u trenutku svoje smrt, a beskrajno je voliš. Šta bi ti rekla.

- Prava sam te pitala, ti prvi odgovaraš.

- Pa čekaj da razmislim.

- ...

- Ima više tema, biraj: ljubav, budućnost, seks, posao, djeca, roditelji, ulica, sunce, obaveze, život,...

- Šta sa tim temama. Kakve veze one imaju.

- Pa ti biraš temu, a ja odgovaram posljednje rijeći na tu temu.

- Jebeš temu. Dobio si pitanje daj odgovor.

- Ne jebem temu, nego bi volio jebat nešto žensko.

- Ma ti bi sad pojebo i lijepog muškarca.

- Možda i ružnog, i sam sam ružan. Strah me bolest. Zaradiš sidu na pravdi Boga.

- Ti ružnan? Ne znaš odgovor?

- Znam, rekao bi joj da se poljubimo zadnji put. Neka taj poljubac traje deset minuta. Naših zadnjih deset minuta. Onda nek idemo u ništavilo. Da znaš kako se dobro ljubila i ti bi zaželjela ovu želju. Od jednog njezinog poljubca, uvijek sam ostajao napaljen. A i poljubac znači sve one teme zajedno. Stvarno se znala ljubiti. Da to bi zaželio.

- ...

- Sad ti odgovori na pitanje, šta bi mu ti rekla.

- Neću ti ništa reći. Tvoj odgovor je bolji od mog.

Poslije ovoga smo uzeli po jednu kocku čokolade i stali razmišljati. Zar je moguće da sam na ovako teško pitanje, na brzinu dao odgovor, koji je savršen. Stvarno poljubac sa voljenom osobom znači sve.

Ako postoji neki bolji svijet poslije smrti i ako nećemo nakon umiranja otići u ništavilo, onda najsavršeniji raj bi bio onaj u kome sve svoje dane provodim sa svojom voljenom. Jedna minuta ljubljenja sa njom vrijedi pedestet godina zemaljskog života. A zamislite tek koliko vrijedi sat vremena ljubljenja sa njom. A ja sam se vjerovatno ljubio i više, puno više.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
14.08.2007.

Sreća

  Sreća

 

Glavni junak ove priče je student druge godine Pedagoškog fakulteta, smjer Tehnički odgoj i fizika. Jedan je od onih studenata koji su upisali fakultet da nešto nauči, tako da svaki dan provodi po tri četri sata učeči. Uči ujutru i naveče. Nema problema sa polaganjem ispita i smatra se sretnim. Osjeća da mu nešto fali, ali ne zna šta. Do sad nije imao sreće sa osobama suprotnog spola, nije se znao prilagoditi njihovim potrebama i očekivanjima. Tačnije nije znao sve dok nije upoznao jednu djevojku, tačnije djevojčicu. On je smatra djevojčicom, jer ipak on je od nje stariji tri godine.

Ta djevojčica je od njega napravila veliku pričalicu. On bukvalno ne zatvara usta (doslovno) kad izlaze, il kad pričaju preko telefona. Ovo je i za njega čudno, jer i on sam zna da je tih, i da se nikako ne voli isticati u društvu. Tačnije, nikad nije volio da iznosi svoje mišljenje na bilo koju temu. Smatrao je to glupim. A i društva sa kojima je bio skoro nikad nebi raspravljali o nečemu, nego bi svi samo pričali šta su preživjeli taj ili neki drugi dan. Svoj dan je smatrao nezanimljivim. Čita knjige iz književnosti, uči, i sad izlazi sa svojom djevojkom.

Sad se prebacujemo malo u budučnost, prošla je godina dana, a on je još uvijek sa svojom djevojkom. Puno se promjenio od prvobitnog opisa. Ona je to napravila od njega. Dao joj je nekoliko nadimaka, a jedan od njih je i Gida. Gida ne zna šta znaći gida, a on je tako uvijek zove. Njoj se ovaj nadimak sviđa, a kako ne zna značenja ni drugih pet nadimaka ne smeta joj. On joj govori značenje tek onda kada odluči da je tako više neće zvati. Neću navoditi da su se vrlo zbližili, jer sve će vam biti jasno iz njihovog dijaloga. Sada su u njezinoj sobi, u stanu njenih roditelja, nikog nema u kući.

- Haj na mene. - Gida započinje dijalog. -

- Neću, nebi ja ništa.

- Ha ha ha, nebudi smješan. Moramo se malo odmoriti.

- Slušaćemo muziku i pričati, fino nam je.

- Znam. Znam ja šta ti hoćeš, vidi ti se u očima.

- Nemoj mala, nemoj.

- Ššššš, ...

-

- Joj, šta je ovo?

- Ja kažem nemoj, a to je nešto o čemu sam želio popričati sa tobom.

- Šta je to, jest ružno.

- Na šta ti izgledaju?

- Na male bradavice. Kad si to dobio?

- Jest, nešto između bradavica i bobuljica. Čuj kad sam dobio.

- Kad smo zadnji put...

- Dva tri puta prije toga. Bila samo jedna a sad ih ima više.

- I šta ćeš?

- Sutra idem kod doktora(ice) opšte prakse pa nek me ona uputi šta ću dalje.

- Ha ha ha,...

- Šta je tako smiješno?

- Ha ha, nebi ti ja.

- Neću ti reći da tebe krivim za sve.

- Čuj. A ha, mene kriviš, kurvo jedna.. - govori Gida i nastavlja zezati svog momka. Momak (junak naše priče) ne smije zezati nju jer se ona odmah ljuti. Zato ona koristi svaku situaciju da zeza njega. Njemu to ne smeta, voli je. On nije svjestan da je voli. Saznaće tek kasnije. Nikad joj nije rekao da je voli, a i ne misli nikad reći. Nikad joj to neće ni reći, čak ni nekoliko godina poslije kad prekinu vezu. Plakaće pred njom, ali neće joj reći da je voli. Ona će govoriti da se osjeća pokvarenom, ali da ne želi više da budu zajedno, želi da ostanu prijatelji. Nečemo ići tako daleko što i radi čega su prekinili, tema ove priče je nešto drugo.

Kod doktorice opšte prakse je dobio dvije uputnice. Jedna za neurologa i drugu za bris vretre (ovi nazivi možda i nisu tačni. Doktorica, naime, ima ružan rukopis tako da on jasno ne može pročitati šta piše na papirim). Zna da treba ići u glavnu bolnicu, što i radi. Srećom na samom ulazu nalaze se informacije, pa naš junak gura papire prvoj sestri pod nos i pita gdje će ići. Ona mu objašnjava da na prvom papiru piše Neurolog (bar opet on tako čuje), a da drugi papir...

-Čekaj ne mogu pročitati ovo. Alimina, bogati, šta ovo piše. Bris čega....

Dobio je objašnjenje i drugog papira.

Sestra kod neurologa mu objašnjava da dođe prekosutra u devet sati. Sutra doktor ima operaciju.

Sličnu priču dobija i kod sestre zadužene za bris. Odlučuje da će doći prekosutra.

Došao je i dan kad treba ući kod Neurologa. Podrazumjeva se, da o svemu što preživi, priča svojoj djevojci, kome će drugom. U hodniku je dosta penzionera. Jedino on ima manje od pedeset godina.

- Dobar dan. - govori ulazeći u prostoriju gdje se nalazi dva doktora, jedan mlađi momak, vjerovatno budući doktor, dvije sestre i jedna žena tridesetih godina. Ova žene je dovela svoju majku na pregled.

- Dobar dan. Momak reci, šta je bilo.

- Pa naime, eeee, spavao sam sa djevojkom, pa mi se pojavilo nešto dole, nešto između bradavica i čviba. - govori doktoru sjedajući na stolicu. Ova stolica je odmah pored zelenog paravana, iz kojih se vrše pregledi. Iza jednog je trenutno prvi doktor sa starijom ženom. Ženom koja vjerovatno ima sedamdesetak godina. Naš junak se nesvjesno okreće, prebacivši glavu kroz paravan i gleda prizor koju će pamtiti čitav život. Scena u kome je ona starica polugola, a doktor pregleda čari njene vagine. Pravi se da nije ništa vidio i baca pogled na doktora.

- Kondilome, najvjerovatno - doktor govori mlađem kolegi. - Sad ćemo pregledati, čim kolega završi.

U tom trenutku ulazi jedna spremačica i pita ko je za kafu. Kako su, naravno svi za kafu, govore ko će koju i moj doktor vadi pare da plati. Pet kafa. Naj običniji dan na poslu. Naš junak sve prati i sluša.

Nakon nekog vramena, i nakon odslušanie priče, kćerke one starice i drugog doktora o tome da postoji još jedna picajzla koju treba da se ukloni, naš junak ulazi iza paravana sa svojim doktorom i mlađim kolegom.

- Gdje si ti došo, ha. - obraća se doktor mladiću

- Evo i ja gledam.

- Lezi na krevet

- ...

- Skini gaće i lezi na krevet.

- ...

- Ma ja kondilome - objašnjava stariji mlađem, dirajući rukavicama spolovilo.

- Izgleda da je on nešto dirao. - govori mlađi.

- Nisam ništa dirao, sve je tako otkako sam dobio.

- Ništa nije opasno, ne sekiraj se. Kondilome. Sad ćemo ih ukloniti. Poslaćemo te na kožno, neka ih oni uklone.

Dobija papir sa pečatom i potpisom specijaliste. Treba otići na kožno. Prije kožnog, treba da izvadi bris. To je u susjednoj zgradi. Odlazi u susjednu zgradu, gdje mu govore da je bris u gornjoj zgradi. Gore mu jedna spremačica objašnjava da je bris u podrumu donje zgrade. Podrum donje zgrade je pun učenica srednje medicinske škole. On na recepciji daje papir i knjižicu. Govore mu da pričeka. Dok čeka gleda kako se učenice smiju, i pokazuju neki ples jedna drugoj. Osjeća se čudno, ali postepeno prihvata situaciju u kojoj se nalazi. Duboko diše, i čuje se jedan uzdah kada učenice napuštaju prostoriju i idu za jednom sestrom.

- Ti si Korkić Enes

- Da ja sam.

- Hajde sa mnom u wc - govori mu momak, desetak godina stariji od njega.

Ulaze u wc, momak zaključava vrata.

- Skini gaće.

- A šta ćete da uradite?

- Skini gaće i ne boj se.

Naš junak skida gaće i momak mu u rupici od penisa gura neki duguljati štapić, obložen vatom.

- Ovo će malo da boli.

Poslije ovoga dobija objašnjenje da po nalaze dođe za sedam dana. Treba još otići na kožno.

Ovdje negdje završavamo našu pripovjetku. Napomenićemo to, da je na kožno odlazio sljedeća dva mjeseca. Nakon nekih mjesec dana od opisane noći sa djevojkom, u razgovoru koji su vodili, bilježimo sljedeće rečenice:

- Bože moj, ne mogu više izdržati ovakav jadan život.

- Jadan život. Zezaš se. Prolaziš kroz period koji je tako ekstra, da nisi svjestan toga. - odgovara mu Gida.

 

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
12.08.2007.

Ludilo

 

Ludilo


- Doktore, doktore, pacijent se budi - čujem sestru, kroz san kako zove.

Obično imam naviku, da svako jutro analiziram radnje prethodnog dana, kao Pitagorejci. Ovaj put mi to ne uspjeva, mozak mi je prazan. Otvaram oći i pored mene sjedi moj bijeli cvijet.

- Ćao ljubavi, kako si - govori sa punim osjećajem, sa tugom u glasu. Malo mi je neobična, prvi put je doživljavam u ovakvom svjetlu.

- Ko je umro - odgovaram ja mehanički, pokušavajući ustati.

- Niko hvala bogu. Ostani ležati, nemoj se dizati. - govori ona i daje mi svoje usne.

- E ovo ti je bilo lijepo, daj mi još taj poljubac. - reagujem ja. Naime, Esma se stvarno znala dobro ljubiti.

Esmu sam upoznao prije nekih devet mjeseci, na ulici. Prolazio sam bulevarom pored rijeke Bosne, krenuo u Osu na kafu. Kako je prolazila pored mene, tako sam i uhvatio njen pogled. Nisam znao šta ću tako da sam naglo stao, i iz đepa izvadio mobitel, ko da vidim da li me neko zvao. Hvala Bogu, shvatila je ovaj glupi signal, pa i ona ko naglo stala, traži nešto u torbici. Stojimo tako jedno pored drugog, na razmaku nekih dva tri metra, na mjestu na kojem nikad niko nikog nije čekao.

- To ti mene, tražiš - izleti mi iz usta.

- A to ti mene čekaš - kaže ona.

Poslije ovog sam je pitao imali vremena da odemo na kafu. Ostalo je moja sreća.

Oboje smo već stariji ljudi, bar se tako osjećamo u duši. Prije našeg susreta smo živjeli usamljenim životima, ili smo sebi tako voljeli dočarati svijet. Našli smo se u skoro svim stvarima, svim stvarima osim u vođenju ljubavi. Imali smo skroz različit poglede na spavanje s voljenom osobom.

Ja sam zastupao tezu da prije nego što budemo imali seks, da odemo u neku privatnu medicinsku ustanovu, i oboje pregledamo krv, i ostalo šta već treba. Ići ću sa njom do ginekologa. Ovo što sam zastupao je posljedica iskustva. Bojim se svake od bolesti: gonoreja, kapavac, sifilis, side i svi ostalim čudovištima što haraju svijetom.

Ona nije zastupala ovaj stav. Govorila je korističemo kondom, i sebi uštediti svu ovu gnjavažu. Ja sam govorio da se kondom služi samo u slučaju kada ljudi ne žele dijete, i da ta stvar mene ograničava u mašti. Ona je govorila da maštu prepustim samo njoj, i da ona ne želi dijete.

Ovakve rasprave su znale ići u nedogled. Znali smo često mijenjati temu, samo da se ne posvađamo u vezi ovoga. Iskreno, oboje smo voljeli uletiti u malu raspravu u vezi ovoga. A vrijeme je prolazilo.

Nakon nekog perioda oboje smo shvatili da smo stvoreni jedno za drugo. Oboje smo četvrta godina studija, i poslije završenog faksa ostaje nam samo da nađemo posao i da formiramo porodicu. A ako nas dvoje nismo jedno za drugo, ona svi postojeći brakovi su daleko od savršenog. U ovo zadnje nismo željeli vjerovati.

Kako se dalje odvijala situacija nije važno. Uglavnom, duboko je odahnula kad je dobila papir na kojem piši da je čista od svega. Ja u svoj papir nisam sumnjao.

Zatim su došli dani, koje je Mak Dizdar u nekoj svojoj pjesmi objasnio, dani na kojima su mi i Bogovi zavidjeli.

Jednu noć smo se nekako domogli praznog stana. Samo ću jednu scenu ovdje navesti. Negdje oko tri ujutro, nam je bilo vruće, pa smo otvorili balkon i sve prozore. Nakon priče smo se ponovo bacili na predigru, a nakon nekog vremena ona je počela uzdisati. Počela se oglašavati sve glasnije, a kako me je ovo palilo, da si olakšam muke i ja sam počeo izvoditi neke glasove. Svatila je igru pa je i ona pojačala svoj ton. Ja sam za još jednu oktavu povisio svoj ton, tako da smo u duetu počeli pjevati (ako se može upotrijebiti ova riječ). Bili smo ko dva glasna slavuja. Krikovi su postale riječi i muzika. Ne zna se ko je više zapomagao. Kako je vjetar zapuhao, shvatio sam da su otvoreni prozori i da nas neko možda čuje. Da smo možda probudili nekog. Odlučio sam da ovu misao zaboravim, da ona nije istinita. Prozori su zatvoreni.

Kasnije smo, ležeći jedno pored drugog, čuli kako su i komšije zapalile cigaretu.

Nije prošlo ni deset sekundi od mog buđenja, a dolaze dva doktora i sestra. Smrtno su ozbiljni. Prilaze mi i rukuju se.

- Dobro jutro gospodine. Ja sam doktor Arslabegić. Ovo je doktor Ćeričić. Kako se osjećate.

- Ko vam je gospodin ba. Nisam tako star. Doktor Ćeričić, jel tri ili dva ć. - osjećam da nešto nije u redu. Esma me čvrsto drži za ruku. Pitam se što ovakva pažnja.

- Vrlo ste živahni, to je lijepo. Recite mi čega se sjećate zadnjeg. - sad pita doktor Ćeričić.

- Sjećam se glavuše ove medicinske sestre kako bulji u mene. Odgovorite vi meni na pitanje, što ste dvojica doktora pored mene i šta ste specijalizovali na medicini ili kako se god to zove, šta ste?

- Ja sam doktor hirurgije, a doktor Ćeričić je psiholog po zanimanju.

- Možda i jesam lud, ali nisam tolko da me odmah pored kreveta dočeka psiholog. Da nisam nekog ubio možda. Gdje je policija, da me uhapsi. - pokušao sam se našaliti, a nisam vidio da iza njih stoje dva medicinska momka. Šta sad oni glume pitam se. Ništa mi nije jasno, a ne mogu se ničeg sjetiti.

- Niste nikog ubili. Mi smo ovdje da vam objasnimo situaciju, da vidimo jeste li pri punoj mentalnoj svijesti. Možete li ispravno shvatiti u kakvoj ste situaciji i kako ste došli do nje - govori Ćeričić.

- Nije mi jasno što sam sebe persiraš. Valjda ja sam tu da vidim jesil mentalno stabilan. Pa jesam li. - obično se nikad ne živciram, ali sad sam osjećao da nešto nije u redu. Esma mi čvrsto drži ruku i samo što ne zaplače. U njihovom glasu nema ni trenutka vesolosti. Pomišljam vjerovatno sam obolio od neke grozne bolesti, pa moram na operaciju. Ili od neke neizlječive bolesti. - Treba mi čaša vode umirem od žeđi.

- Sestro. Smatram da ste normalni. A možete li mi sad molim vas reći čega se sjećate zadnjeg.

- A imam li izbora, koga još mogu zezati u ovoj prostoriji. Hej vas dvojica iza, vi ćete me vjerovatno držati za kurac kad budem htio pišati. - cerim se ja, al na trenutak osjećam da mi sa tijelom nešto nije u redu. Prvo nisam se probudio napaljen. Drugo, stvarno mi se ne piša. Gledam u svoje noge, tačnije gledam u deku ispod koje su moje noge i nešto mi nije u redu. Osjećam prste i lijeve i desne noge ali odraz desnu noge ne vidim. Naginjem se Esmi na uho i pitam je tiho: - Da li ti vidiš da sa dekom nešto nije u redu, ko da nepostoji desna noga. Pogledaj deku.

Esma me istog trenutka zagrli najjače što može i zaplače. Bilo je ružno što tako glasno plače, ali ovim mi je sve objasnila. Počeo sam se sjećati svega. Ovaj zagrljaj poslije postavljenog pitanja jedino je mogao značiti da sam ostao bez desne noge. Nije mi bilo jasno kako. Srce mi je postepeno ubrzavalo tempo.

- Ljubavi de molim te ne plači, ružno je, majmuni nas gledaju. - govorio sam ja i pokušavao pustiti zagrljaj. - Psihiću, zadnje čega se sjećam je da smo pojeli picu u nekom restoranu, nakon čega me zabolio stomak, užasno. Završio sam na hitnoj gdje su mi rekli da će mi ubrzo eksplodirati slijepo crijevo, ili tako nešto. Morao sam hitno na operaciju. Sjećam se da sam pričao sa ovim doktorom Arslabegićem i da mi je rekao da je operacija najbanalnija procedura, koju je radio hiljadu puta. Trebao mi izvaditi slijepo crijevo, ali osjećam da je nešto užasno drugo uradio.

Dva doktora su se na trenutak pogledala, a onda je Arslabegić počeo pričat - Da ispravno se sjećate. Uvijek lično pričam sa svojim pacijentima prije operacije. Izvadili smo vam slijepo crijevo, ali je došlo do komplikacija. Naime živac koji se nalazi pored slijepog crijeva, je otkazao. Slučaj koji se javlja samo jednom u sto hiljada operacija. Taj živac je u ključnoj vezi sa desnom nogom. Bez njega desna noga prestaje funkcionisat, čelije počinju izumirati. Oprostite, ali da vam nismo odsjekli desnu nogu, umrli biste. Morali smo to uraditi, sa odobrenjem. Kako ste rekli da za sve što krene na zlo, pitamo vašu djevojku to smo i uradili. Mi smo je ubjedili da je to najispravnija odluka. Nismo imali mnogo vremena, morali smo brzo djelovati. Inače bi ste umrli. - sve je ovo pričao tiho i polagano. Bez žurbe, ko da se uvjerava da li ga pratim.

- Doktori, sestro i vas dvojica iza, ostavite nas na samo. Hajde, što prije to bolje za vas. Brže. - najradije bi sad zovnuo Acu, da mi donese onaj svoj pištolj, pa da im u brzom postupku budem i sudac i dželat. Moram prvo popričati sa Esmom, moram joj dopustiti da me ubjedi šta je ispravno dalje postupiti. Ona je cijelo vrijeme plakala, i hvla bogu, nije me se bojala ni trenutka.

Kad su izašli iz sobe, zagrlila me i legla pred mene, prošaptavši: - Tvoja najgora predodžba se obistini!




Silmari

mailpeps@yahoo.com

11.08.2007.

Obmana

 

Obmana

 

Pored glave obično držim Ćopu. To je mali plišani medo, koji mi je tata dao i koji mu je smislio ime (ime koje je nekad davno pročitao u nekoj knjizi, tako on kaže). S druge strane glave je Ćupo. Mali plišani ćupavi pas koji mi je mama poklonila. Njemu sam ja smislila ime. Sa njima zaspem i sa njima se probudim.

Zovem se Jasna i idem u osnovnu školu Skender Kulenović. Rođena sam u Zenici 2.10.1998. godine, i vaga sam u horoskopu. Volim crtati, i idem na školu violine u Osnovnoj muzičkoj školi. Koji sam razred, to neću reći. Toliko o meni.

Ujutro, bude me mama ili tata. Mijenjaju se. Nisam obraćala pažnju, ali izgleda mi kao: jedan dan mama, pa jedan dan tata. Volim način na koji me bude. Oboje me uvijek prvo poljube. Tata, poslije poljubc prisloni svoj obraz na moj, i to je dovoljno. Obraz mu nekad bude grub, od male brade koja mu naraste, a nekad gladak i mirišljav. Više volim kad je gladak i mirišljav. Mama poslije poljubca, sjedne na ivicu kreveta i igra mi se sa kosom. Nekad kad želim da duže spavam, pravim se da nisam budna. Prevara mi nikad ne uspije.

Kako oni ustaju prije mene, meni uvijek ostane kupatilo. Zadržim se u njemu koliko je potrebno. Nekad kad izlađem u trenutku kad netreba, ko da vidim borbu, ko će mi napraviti doručak i šta ću ponijeti u školu. Ta borba je nijema: on otvara frižider i pravi sendvić, a ona mu krade hljeb i stavlja ga u laticu da ga on ne vidi. Zatim on slučajno stavi stolicu ispred frižidera i ode na balkon po voće, dok ona pali peć stavlja vodu za kafu, i nešto što bi ja trebala pojesti. Uglavnom kad ja izađem, čeka me doručak i užina za ponijet.

Ja sjedam između njih, dok oni piju kafu i gledaju me. Uvijek počnem pričati o nečemu važnom šta se dešava oko mene, a oni su tako dobri slušači da uvijek imaju neka pitanja. Ta pitanja nekad znaju biti tako smiješna.

Jednom sam pričala kako je Igor, prijavio mene učiteljici, što sam bacila papir ispod klupu, a meni je taj papir ispao. Tata je na to rekao: I onda je učiteljica vjerovatno izvadila gitaru i počela svirati i pjevati o papirima u svijet. Odgvorila sam: Nije, na šta je mama rekla: Učiteljica je počela vikati ko su Kinezi i kako se vjeruje da je papir došao ii Kine. Ja sam odgovorila: Nije ni to rekla, imali smo likovno i ona je bila pored Esme, na šta je otac rekao: Počela se penjati na st... Ja sam malo glasnije rekla neee, i fino im objasnila šta se dogodilo.

Nekad su ovakva pitanja znala ići u nedogled, a ja nisam znala kako da ih prekinem. Tako sam jednom pričala, kako nam je učiteljica objašnjavala da se tabla briše odozgo prema dole, na šta je mama upitala: A šta ako neko briše odozdo prema gore? Na šta sam ja rekla da je puno teže brisati odozdo prema gore, a tata je upitao: A što nebi brisali s desne strane na lijevu, na šta sam ja odgovorila da smo mi mali i da obično stojimo na stolici dok brišemo tablu, pa ne bi mogli brisati tako, na šta je mama rekla: A što vi morate brisati tablu, što ne bi učiteljica brisala tablu? Ja sam odgovorila da učiteljica ne može brisati tablu, zato što uvijek pomaže nama kad je nešto pitamo, na šta je tata rekao: Što nebi spremačice brisale tablu? Ja sam rekla da su čistačice obično na prizemlju, dok smo mi na prvom spratu, pa bi bilo teško zvati ih svakih desetak minuta, a to im nije posao, na šta je mama rekla: Što ne nabavite šlauf, pa ne perete tablu? Ja sam se nasmijala i rekla, da bi tad čitava učionica bila mokra, a otac je rekao: Nebi bila mokra, kako bi bila mokra? Ja sam rekla da nemamo šlaufa u učionici i nemamo česme u učionici, mi uvijek idemo u wc da pokvasimo spužvu. Mama je tad upitala: Zašto neko ne radi u školi ko će stalno brisati tablu? Ja sam rekla da brisanje table nije težak posao, i da ga mi volimo radit, na šta je tata upitao: A viril' iko kroz prozor dok vi brišete tablu? Ja sam rekla da ne viri, ne može virit kad smo na prvom spratu, na šta je mama rekla: Ja sam jednom prolazila pored škole, i vidjela da momci koji su igrali košarke gledali prema prozorima škole. Ja sam rekla, da tu dječaci obično igraju košarke zato što se tu nalazi koš, i da niko ne gleda prema prozorima škole, na šta je otac rekao: Postoje ljudi koji vole pjevati ispod prozora, kad neko briše tablu. Ja sam rekla da više neću odgovarati na njihova pitanja, koja nemaju smisla. Ovakvom rečenicom i prekidam njihovo ispitivanje, i počinjem pričati o nečemu drugom.

Ova pitanja nekad znaju biti tako korisna. Kad im pričam šta smo učili, šta je učiteljica rekla, nakon njihovih pitanja, obično se pitam kako bi učiteljica odgovorila na njih. Uglavnom na neka pitanja ne znam odgovoriti. Pa oni među sobom na trenutak počnu raspravljat o tome. Tako sam jednom pričala o mačkama. Njihova rasprava se na kraju završila na temu nekog Majstora i neke Margarite. Ja ništa nisam shvatila.

Jednom sam iz škole došla ranije, a mama je bila u kući. To me je iznenadilo zato što mama dolazi zadnja i zato što je taj dan trebala otići na informacije u muzičku. Bila je nekako tužna. Pustila sam je na miru i otišla radit svoju zadaću. Imala sam dosta zadaće iz matematike.

Kasnije kad sam ušla u sobu, mama je plakala a tata je sjedo pored nje ozbiljan. Kad su vidjeli mene, pokušali su promjeniti izraz na svojim licima, ali sam ja odmah pitala: Mama zašto plačeš? Nasmješila se i rekla da ne plače, a ja sam je već zagrlila, i ona je mene stisnula uz sebe. Kasnije me je otac odveo u kuhinju i objasnio kako je mama vjerovatno izgubila svoj posao i da je zbog toga tužna, jer misli da neće naći drugi posao. Dao mi marku da odem sebi nešto kupiti i da se vratim ako hoću. Ja sam htjela otić kupit sladoled i doći kući, ali napolju je bila Esma pa sam se duže zadržala. Kad sam se vratila kući otac i majka su pričali o nečemu smiješnom, i bilu su tako lijepi. Čudno, ali stvarno se ne sjećam kad sam ih vidjela da tako veselo pričaju. Otac me je zovnuo, došla nam slatka od vjetra, a ja sam sjela da večeram. Bila sam tako gladna.

 

 

 

Silmari

(hvala učiteljicama koje vraćaju pismene radove svojih učenika, nama roditeljima)
10.08.2007.

Tuga

  Tuga

 

Zovem se Lejla. Svako jutro ja i muž se probudimo u istom trenutku. Bar imam takav osjećaj. Nekih pet minuta prije nego što se oglasi alarm na mobitelu, a poslije njega i radio sat. Uvijek lagano, pažljivo i neprimjetno hvata me za jednu dojku. Volim kad to uradi. Kroz tijelo mi uvijek prođe nekakav osjećaj bliskosti. Ali nešto u meni uvjek me natjera da budem negativna. Uvijek mu nešto reknem, nešto glupo.

- Šta to radiš?

- Ništa. - on uvijek odgovara.

- Niša u kurcu. Deset godina ništa, ali zato mene uvijek probudiš, napaljeni stvoru. - jedana od mojih, u ogromnoj lepezi, račenica.

Nikad ne reaguje na moju rečenicu ma kako gruba bila. Uzdahne jednom, i nastavi se igrati s mojom bradavicom dok se ne oglasi alarm na mobitelu. Ovih pet minuta, dok se igra ko malo dijete, mi je druga najljepša stvar u toku čitavog dana. Prva stvar mi je naša kćerka, Jasna. Trenutka kad je trebam probuditi, razgovor sa njom i svaka druga radnja koja je u vezi sa tim. Ni ja, ni muž joj ne pružamo dovoljno ljubavi koliko ona zaslužuje. Bojimo se da je ne razmazimo, pa smo suzdržljivi u našoj ljubavi. Muž je završio pedagogiju, smjer koji neću ovdje navesti, i tokom čitave prve godine od rođenja Jasne, mi je trubio da je prevelika ljubav prema djetetu, isto tako štetna koliko i prevelika mržnja. Ovo dvoje isto djeluju na dijete i njezin razvoj. Pokazivo mi dokaze iz neke psihološke knjige. Teško sam se sa ovim pomirila. U toku ovih deset godina, veliki broj puta smo jedno drugo upozoravali da smo prešli granicu. Oboje, prvo pustimo jedno da uživa u maženju, a onda uletimo kao neprijatelj sa sabljom u opomeni, običnim kašljucanjem.

Vjerovatno ga volim još kao i on mene. Negdje se izgubio onaj osjećaj sa početka braka. Ja krivim, a vjerovatno i on, moj posao u Doodir kompaniji. Tu sam zamjenica direktora. Najgori posao koji čovjek može raditi. Nije naporan, ali je dosadan. Direktor, s kojim provedim oko pola radnog vremena, je tako dosadan čovjek da se opisati ne može. Na moju nesreću, on se smatra najzanimljivijim čovjekom. Tako da nikad ni ne shvata da me svojom pričom umara. Svaki dan nakon poslovnih konsultacija, koje se na moju nesreću brzo završe, on počne pričati o svom ličnom autu, sadašnjem vozaču, o nekom Asmiru (šta mu ovaj Asmir dođe nikad nisam skontala), o zadnjoj fudbalskoj utakmici što ju je pogledao, o svojoj priči sa suprugom (po mom mišljenju glupom ženom), o političkoj stranci u kojoj je već godinama i sve ovo ukrug. Kako koji dan, tako i po jedna tema (nekad se ubace i dvije teme).

Zamislite kako ovo djeluje na ženu koja je mislila (i još misli) da voli umjetnost, bilu kakvu, bilo gdje. Tako dan za danom, jedna godina, dvije godine, osma godina. Tako nešto, ja mislim da je osma. A ostali radni kolektiv. Nism našla nikoga s kim bi se mogla zbližiti. Samcima, s kojim bi stupala u kontakt, sam davala jasan signal da imam kćerku i muža. Nije bilo udvarača. Ne želim pričati o kolektivu.

Ne znam šta me koči da dadnem otkaz. Nešto me koči. Vjerovatno poslije toga bi vratila svu ljubav svog muža. Promjenu bi primjetio, sigurna sam. Oboje smo nekad jaki na riječima. Rekla bi mu nešto poput: Voliš li još miris moje vagine, mangupe? Sjećaš li se čija guza miriše na masline? Znaš li u koju svrhu bi mogli ponovo upotrijebiti onu moju vjenčanicu? I slično. Shvatam da je ovo sve na temu seksa, ali od nečeg moram krenuti.

Ja sam izabrala i upoznala njega, a ne on mene. On je to tek kasnije i sam primjetio i rekao mi. Čudno da niko od nas dvoje nije obračao pažnju na to. Da znate kakav je bio u mladosti. Jedna riječ: čudak. Potajno sam ga zvala Freak. Specijalan slučaj. Ljutio bi se kad bi mu u sms poruci poslala bio koje ime koje je asociralo na ove riječi. Nije bio lijep, nije bio ni ružan. Oblačio se ne vodeći računa šta nosi. Nikad se nije gledo u ogledalo. Bio je il ćelav, il bi nosao dugu kosu. Ono srednje bi imao samo u periodu dok mu kosa ne naraste. Voli je glumiti umjetnika, osjećati se kao umjetnik ali nije se bavio umjetnošću. Godinama pokušava naučiti svirati gitaru. Ne želim mu reći da nikad, baš nikad je neće naučiti svirati. Obeshrabila bi ga (al u kurcu, niko njega nebi obreshrabrio. Zamislite postojanost u želji koju gaji osamnest godina. Osamnest godina truda.). Godina dana je trebalo da shvatim da želim njegovo dijete. Nije znao kako da reaguje na ovu rečenicu. A ni ja tad nisam znala jačinu ove rečenice.

Bila sam nevina. Prije njega sam bila sa sedam momaka, koji su naspram njega bili bukvalno prosjek. Svake teme koje bi se dotakli, bilo je nešto najprodnije što postoji. Jednom mi je pokazao dvije slike. Ženski spolni organ i njezina unutrašnjost, i objašnjavao bi mi šta je pročitao o tome. Ja sam se sva zacrvenila a on je pričao tako prirodno. Nije voli da mu se rekne da je lud, tako da sam to prešutila.

Slagala sam mu da nevinost želim izgubiti samo u braku. Ovo nije bilo tačno. Tačnije bi bilo da sam mu ispričala sljedeću priču. Moja velika prijateljica, koja je bila moj ponos i koja je bila nameđu najboljim učenicama u općoj gimnaziji, je izgubila nevinost u drugom razredu. Pričala bi mi o tome kako voli svog momka, da će joj on biti muž čim završi srednju. Bila sam sretna radi nje. Već krajem trećeg razreda pukla je njihova veza. Krajem četvrtog razreda, ona je promjenila deset petnest momaka, sa svakim od njih spavala, pala iz dva predmeta. Više ništa inteligentno nisam sa njom mogla progovoriti. Smatrala se najpametnijom curom, da su svi oko nje glupi, a ni sama nije vidjela na šta je spala. Muškarci su je samo iskorištavali, a ono se uvijek nadala da će se neki zaljubiti u nju. A i sama je to htjela. Izabere momka, popuši mu kurac, pa mu dadne nogu. Smatra se uzvišenom kad ovo uradi. Pala je na dno a ja joj nikako ne mogu pomoći. Ne želim joj ništa otvoreno reči, a i ne znam kako bi to rekla. Ako slučajno pročitaš ovo, shvati da te ne osuđujem, samo se ne slažem šta radiš sa sobom. Imam pravo da reknem da mi se ne sviđa tvoj način života.

Djevojke obratite pažnju, molim vas. Nevinost je nešto najvrednije što možete dati muškarcu sa kojim ste. Ništa vrednije ni nemate na svijetu. Neka vas ližu, hvataju, ljube, posmatraju golu, ali svoju nevinost čuvajte. Nisam tolko jaka na riječima, ali budite sigurni da će radnja gubitka nevinosti okrenuti vaš život za 180 stepeni.

Šta sam ja radila. Išla sam tako daleko da sam pustila da mi pokušava ugurati kurac u anus. Ovo je jedan od najodvratnijih činova koje postoje. Ako ste gledali porniće, nečete vidjeti tamo da iz anusa nešto izlazi. Izlaze govna, nesvjesno. Boli. Djevojkama na pornićima su vjerovatno proširili anus tako što su im kašiku ugurali, pa je onda okrećali. Moj je bio pravi ljubavnik, ništa mu nije bilo strano, čak je i riječima mi opisivao šta želi uraditi, radio je sve nježno. Jednu noć kad sam mu pokazala krv na gaćicam, na trenutak se nasmijao, i obećao mi kako nikad više nećemo ovo raditi (nikad je jaka riječ). Dugo u noć se izvinjavao.

Jasnu sam dojila tri godine, muž me nagovarao da dojim minimalno četri godine. Opet je izvadio neke knjige i neke članke sa neta, objašnjavao kako što duže dojenje djeteta je korisnije za njegovo zdravlje i razvoj. Željela sam raditi neki posao, zato sam prestala. Jedva smo sastavljali kraj sa krajem od njegove plate.

Kafu popijemo zajedno, sve troje. Čudno, ali uvijek imamo neko pitanje za Jasnu. Ona ujutro najviše priča. Mi pričamo samo kad se želimo našaliti sa njom. Obično postavljamo pitanja. Poslije ovoga smrt mi je otići na posao. Trebala bi ponovo otvoriti dušu Mirsi, jer ako me on neće razumjeti, neće niko, sigurna sam u to, kao što sam sigurna u svoju ljubam prema Jasni.

 

Njetočka

(hvala mojoj prijateljici što mi je poslala tekst koji se može čitati)
09.08.2007.

Očaj

 

Očaj

 

Svako jutro, prije nego što otvorim oči, pružam desnu ruku trideset sedam stepeni istočno, polarizacija vertikalna. Tu me uvijek dočeka nešto mekano.

- Šta to radiš - uvijek isto pitanje ponavlja moja supruga.

- Ništa.

- Držiš me za sisu. Nije mi jasno kako ti ne dosadi, svako jutro jedno te isto. Pa nismo više u pubertetu.

Da mi moj karakter i ljubav prema njoj dozvoljavaju, najradije bi joj rekao: Ma nemoj. U pubertetu. Ma ženo draga ni ne želim voditi ljubav sa tobom. Ne vjerujem ni da bi mogao. Odvikla si me od te uzvišene umjetnosti. Pored tebe se osjećam kao evnuh. Pored tebe svi muškarci bi se osjećali kao evnusi, hadumi. Ovo što te malo uhvatim za sisu, pokušavam te usmjeriti na malo drugačije razmišljanje. Da se bar na tren osjećaš kao žena. Da te neko još želi. Da nisi ostarila. Da imaš muškarca pored tebe koji se divi ženskom tijelu. Koji voli žene i sve što ima veze sa njima. Koji voli njihov miris, njihovu priču, njihov  osmjeh, njihovo savršeno prisustvo. Samo prisustvo polugole žene baca me u nirvanu. Još ako sam se probudio pored nje. Da znaš kakav je to osjećaj, da osjetiš tu ljepotu požude, sama bi uzela ovu moju ruku, pa je sa sise gurnula među noge. Ustala bi, zaključala vrata da nam Jasna ne smeta, i polako skidala svoju spavaćicu, dok te ja gledam. Upotrijebila bi svoju maštu i vjerovatno uradila neku stvar za koje se ja ni u najluđim snovima nebi sjetio. Kakva si ono sa latinskim. Jesil' čula izreku: -Homo sum et humani nihil a me alienum puto (čovjek sam i ono, što je ljudsko, nije mi strano). Šta fakultet napravi od tebe, hladnu zmiju. Tek si napunila trideset petu, jesil svjesna toga.

U svojoj huji, vjerovatno bi rekao i neke stvari kojih bi se čitav život kajao. Ovako više volim progutati ljutnju, ako se može nazvati ljutnjom. Već sam navikao na njezino ponašanje, njezin glupi mentalitet. Šta posao uradi od žene. Od ove moje žene.

Negdje, kad je imala dvadesetpet godina, rodila mi djevojčicu. Preljepo, slatko malo dijete. Da nje nemam, ove sate provedene sa ovom svojom, nikad nebi izdržao. Na tako pametno osmišljen način bi letila iz ovog iznajmljenog stana, da nebi bila ni svjesna toga. Istjerao bih je, a ona bi mislila da ja nemam nikakve veze s tim. Negdje oko svoje dvadesetsedme godine je dobila posao zamjenika generalnog direktora, manje poznate kompanije Doodir. Dobila ličnog vozača i neku malu platu. Ali to joj nije stalo na put da se digne u svojim očima. Djevojka koja završi ekonomiju ne može ni bit pametna, kako to ranije nisam vidio. Oko dvadesetdevete to je meni nepoznata djevojka.

A volio sam je, možda je i sad volim. Volio od prvog trenutka kad sam je vidio. Mlađa je od mene tri godine. Tad je imala devetnest. Kako sam bio mišljenja da mogu na savršen način ocrtati nečiji mentalitet, tad sam mislio da ne mogu naći savršenije biće od nje. A i ona je mene volila. Nisam bio željan pičke, bio sam strpljiv i uživao u svakom trenutku. Bio je ogroman broj drugih vrsta zabave. Tad je bila mišljenja da nevinost želi izgubiti u braku. Zato mi je dozvolila da joj gurnem stvar u anus, o čemu tad nisam imao neko određeno mišljenje, ali smo nakon nekoliko noći pokušavanja odustali. Nju je bolilo, a meni se nije svidio miris koji izlazi (a ni čistoća). Tada smo se upuštali u avanture istraživanja tijela. Ja njezinog, a ona mog. Luda jedna, jednom mi je htjela ugurati svoj prst u moj anus. Prije tog trenutka sam tako jako stisno guzicu, da nije mogla ništa. - Stisno si, pusti da vidiš kako boli, mangupe jedan - rekla je, smijući se.

Sisu joj pustim tek kad se alarm na mobitelu oglasi. Poslije njega se oglasi i radio-sat kod prozora. Ona mi ne tjera ruku, a ja se ko malo dijete, nekih pet minuta, igram sa njenom bradavicom. Onda ustajemo i spremamo se na posao. Neko od nas dvoje ode do Jasna, poljubi je i polako budi, treba u školu. Mala svako jutro bude tako puna energije, da nas digne iz mrtvila u kojem nas dvoje obično budemo. A i mi se smijemo zajedno s njom. Djevojčici napravimo nešto lagano za ponijet u školu, i za pojest. Zajedno popijemo kafu, na brzinu, obično naizmjenično pričajući sa Jasnom. Nas dvoje međusobno ne želimo pričati. Možda možemo, ali ne želimo.

Zovem se Mirsad Makobović, žena se zove Lejla rođena Bečkić. Imamo djevojčicu Jasnu, deset godina. Obično nosim crvenu ribarsku kapu na glavi. Ako me vidite negdje, zagrlite me. Ne morate ništa reći samo me zagrlite. Zagrlit ću i ja vas.

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

08.08.2007.

Želja

 

Želja

 

Jutro je. Prvo zvoni alarm na mobitelu. Dok ja pružim ruku ispod kreveta, napipam ga i ugasim, ko fo malo se razbudim. Pet minuta kasnije zvoni mi radio-sat, koji se nalazi negdje kod prozora, pa ulažem veće napore dok ga ugasim. Kad čovjek ne radi, svima je poznato kako je teško ustati.

Drugi veći problem, koji se javlja kako starim je problem oko wc šolje. Dok sam bio mali, imao sam stvarno jak mlaz iz pišuline. Neprebrojiv broj puta sam pišao napolju, i mlaz je znao preći put od tri ili četiri metra. Mogao sam obarati plastične čaše, kao puškom. Ali danas je već drugi problem. Poslije umivanja i pranja zuba, kada se strasti malo smire, slijedi pišanje. Obično mlaz je mali i ide na tri četri strane, tako da popišam i sebe i sve što se nalazi oko šolje. Kako je pored šolje radiator, on je obično največa žrtva. Zimi ispod radijatora obično budu nečije čizme i cipele, popišane. Da niko to kasnije nebi primjetio, obično sve fino obrišem, prvom krpom koju dotaknem.

Danas sam odlučio da idem pecati. Pecati ribe u našoj rijeci Bosni. Prvi problem koji se javlja je da nemam pecarski štap. Jenom mi je davno, na pijaci jedan cd-rom (cigan koji prodaje cd-ove) prodavao nov štap sa mašinicom za trideset KM. To je najjeftinija ponuda koju sam ikad dobio. Ali kako sam u đepu imao samo pola marke, koja je bila namjenjena za kafu u Osi, morao sam ga odbiti. Gdje si danas kad imam pare, nesrećo. Kako imam kolut silka, udicu na njemu i komad stiropola koja će služiti kao plvak, ne gubim nadu - spremam se na put. Ukrao sam komad hljeba i komad salame iz kuće, stavio svoju crvenu ribarsku kapu na gornju glavu i krenuo na put pod noge.

Negdje u srednjoj školli sjećam se ogromnog čuđenja neke profesorice kad je saznala da riba ima u rijeci Bosni. Kaže da ih prije rata nije bilo, garantuje svojom glavom.

Tražim pogodno mjesto gdje me niko ne vidi. Ugledo sam jedan grm. Trčim iz njega i zviždim ko kupus. U neko doba skontam da ne ganjam zečeve, nego idem u pecanje.

Gledam u rijeku i kontam je li istinita priča o zlatnoj ribici. Kad bi bila, šta bih ja zaželio. Ej o tome vrijedi razmišljati. Kad odjednom, čujem glas iz rijeke, uhvatio si me joj.

-Odo, ode papuča, nije. Malo je falilo. Šta ću onom svom reći.

Ja gledam, kad nekih pedesetak metara dalje, ide bosa Mara, hoće Bosnu da pregazi. Joj. Ja pomislio zlatna ribica.

Malo kasnije nešto je zagrizlo. Ja vučem, i kontam da da, to je to, zlatna ribica. I bila je ribica ali nije zlatna.

Odlučio sam da ovu ribicu koju sam uhvatio proglasim zlatnom. Ja ću se praviti da je zlatna i reći ću joj sve tajne želje koje mi stoje na srcu.

Želim da položim sve ispite na fakultetu, da dobijem tu diplomu i da se vratim u naselje sa završenim fakultetom. Kako će samo moje seljanke gledati u mene. Kao medvjed kad gleda u zalazak sunca. Ili kad budala gleda zbunjenog.

Želim da se pomirim sa ovom svojom gradskom djevojkom. Da se ponovo slažemo kao nekada. Znam da nećemo uspjeti dugo, ali želim. Počeo sam je potajno mrziti. Varala me tri četri mjeseca, a da ja nism znao. Kasnije mi sve priznala i odjebala me. Ja budala, još je željan.

U trnutku se sjetim Dizdarovog stiha "...želim da se sa tom smrću poljubiti mogu...". Ja jednu riječ u stihu mijenjam pa dobijam "...želim da se sa tom smrću zguziti mogu...". Svi znamo da je Smrt žena. Zamislite to. Kakva bi djeca bila. Ružna na mene, lijepa na nju, živahna ko vukovi. Ovo je tema za doktorsku disertaciju.

Da zamislim jednu želju za dobrobit čitavog čovječanstva. Želim da svi ljudi na svijetu imaju nekog kome mogu dosađivati i koga mogu ljubiti u isto vrijeme. Da nikad niko nije sam, i da ne plače nikad radi toga.

Želim da proputujem oko svijeta i da obiđem sve gradove. Da to je ljepa želja.

Da se zaljubim ili da se neka zaljubi u mene, i da ja nekako saznam da je zaljubljena u mene.

Želja za djevojke. Da naučite dati jebeni signal muškarcu kojeg želite upoznati. Kako ću znati, ako nikad ne gledaš u mene, ignorišeš me, uvijek mrtvo ozbiljna, nikad osmijeha kad ja prolazim. Ma daj djevojko, nisam toliko krupan. Sve je prirodno. Svaki mišić. Zar ne znaš da sam student. Vječiti student.

Želim da me oči ne bole. Poslije svakog čitanja, smijanja, ononiranja, bildanja, kupanja, gledanja u sunce, oči me bole. Nek prestanu.

Želim da na svijetu nema spolnih bolesti. Ko je jednom bolovao bilo šta, shvatiće.

Da napišem najbolju dramu. Bila radio, pozorišna ili filmsku. Da napišem dobru dramu. Obično kad ljudima spomenem da pratim program BH radija jedan ponedjeljkom i srijedom u 20:00 i nedjeljom u 22:00 gledaju me uplašeno. Niko od njih nikad nije slušao Dramski i dokumentarni program bh radija jedan. Prosto uvijek povjerujem (ko je danas još svjestan da radio postoji, i ko je svjestan da onako profesionalno fotografisanje riječi postoji). Prije je bilo i subotom u 22:00. Vjerovatno je Muharem Bazdulj otišao na godišnji.

Da se svaki put na svakom mjestu, u svako doba danja mogu na miru pokenjati. Ovo je jaka želja.

Da uhvatim ovaj život, da pronađem njegovo značenje i svrhu. Da odgovorim na sva svoja unutrašnja pitanja. Da uklonim osjećaje mučenja koja me nekad prate.

Želim da svaki dan pijem najbolje vino.

Al i ja nekad znam biti dosadan.

Šta je Tolstoj zaželio? Da se dvadesetak godina nakon izlaska njegove knjige, opet nađe vjerni čitalac, koji je vjerovatno dijete u trenutku izlaska knjige, i da to pročitano djelo preslikati na svoj doživljaj svijeta.

Na kraju pustim ribu. A ona zapliva leđno. Umorila se jadnica od mojih želja. Sad samo čekam da se želje ispune.

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com

07.08.2007.

San

San

 

Jutros sam malo teže ustao. Naravno, napaljen kao i svako jutro. Prvo što ugledam je zid, bijeli zid. Zatim prozor. Uvijek se pitam kako nije ni jedna žena pored mene. Pored takvog tipa kao što sam ja. Samo pogledajte ovaj tekst, vidjećete da je savršen, svako slovo na svom mjestu. Svako jutro, baš mi treba jedna jaka doza žene. Da žene. Osjećam se uvijek tako mamuran, iako odavno ništa ne pijem. Da žena mi treba. Da je gledam. Da je otkrijem, polako skinem sve sa nje i samo gledam. Da je gledam napaljen. A kasnije stvar uzmem u svoju ruku.

Već drugo jutro sanjam svoju djevojku. Oba puta u snu me ljubi, udvara mi se, traži da joj oprostim, zatim me napušta. Kao u stvarnosti. Opet ja dobijem nogu. Poslije sna uvijek se pitam kako ne mogu shvatiti da sanjam. Možda zato što bi u stvarnosti opet dopustio da me ljubi. A ko nebi. I djevojke se pale kad osjete njen miris.

Ovo jutro sam doživio nešto što stvarno traži razlog da se objavi.

Ustajem ja, sjedam na rub kreveta da se odmorim, kad odjednom, osjetim da nešto dolazi. Neka elektromagnetna, zraka boje vjetra. Na trenutak sam ugledao vjetar a onda, paf. U desetom djelu sekunde u glavu mi uđe na hiljade misli i ideja. Paf. Samo tako. Kao brzi voz. Glava mi oteža, obori me na krevet i ja još odspava još pola sata.

Poslije ovoga prvo mi na pamet pade da sam doživio Borhesov (Borgesov) Alef. Ali nije to. Ovo je nešto drugo. Sjećam se samo, kroz maglu nekih stvari:

San kako sina učim hodati. Kako se brinem o njemu. Živim za njega. Progovara prve riječi. Ne tepam mu, nego fino tečno razgovaram sa njim. Dani ljepote, ponosa i slave. Zatim dolazi mi curica. Moja curica. Svake sedmice, nas troje odlazimo na ručak u restoran. Sve troje pričamo, smijemo se, šalimo na račun drugih ljudi. Osjećam da nemam potrebu ni za čim više osim njih.

San da sam sa djevojkom. Svojom djevojkom. Budućom ženom. Vodimo ljubav. Vodimo ljubav četri sata. Od pet do devet. Pravi sam ljubavnik. Ne nepto brzo, nego četri sat. Čist sam. Ona čišća od mene. Na trenutak kad sam otišao da se napijem vode, žali mi se da je boli, malo je boli. Pa nećemo više onda. Izvini ako te boli. Ma nek boli, hajmo još izdržati jedan sat.

San da mogu čitati ženama misli, da osjećam šta im trebam reći u datom trenutku. Kako ih nasmijati i razveseliti. Kako im privuči pažnju i navuč kao drogu na sebe.

San da sam naučio kako izvesti ljudski odnos na kraj, a da niko ne bude povrijeđen. Da uvijek ostanemo prijatelji.

San da sam uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mjesto koje je u tom trenutku najzanimljivije na svijetu.

San da svi govore ono što misle, da niko ne misli zlo, ili ako ga misli da rekne. Bi te volio prebiti sad, pederu jedan. Hajde, dođi ovamo, popuši ga.

San, moj o jednoj djevojci. Na sva moja pitanja ima odgovor. Koju razumijem i koja me razumije. Savršeno biče, čije mane volim, a i njih ima podosta. Nikad ne možemo i nećemo dosaditi jedno drugom. Želi moje dijete, a i ja njezino.

San da je neka djevojka pročitala više knjiga od mene (više od pet knjiga).

Sanjam svijet u kome se svi osjećaju jednaki. Niko nema misli da je bolji ili uzvišeniji od drugog. Bogati pomažu siromašnim i svi žive približno istim standardom.

San u ringu. Ja i Tajson. Ja malo stariji on starac. Ja ga prebijem. Novac ide seljacima, za njihove projekte pomozimo siromašnim.

San formula jedan. Svi na svijetu voze formule. Pravo nam fino stoje.

Bilo je još tih misli, puno više, da se ne isplati, kucati ih. Bila bi to knjiga deblja i opširnija od Marksovog Kapitala. A ko bi sve to čitao. Sve te smiješne i uzvišene ideje, u koje vjerujem samo ja i par ljudi koje (ne)poznajem. Do sljedećeg jutra ću ih možda zaboraviti. Možda neću. Vidjet ću.

 

Silmari

mailpeps@yahoo.com
05.08.2007.

Sudbina

Sudbina

 

Tako to jutro ja sjedim, i razmišljam o djevojci koju sam vidio sinoč. Vjerovatno je mlađa od mene kojih pet šest godina, ili svojim izgledom vara. Savršena ljepota. Posmatrao sam je nekih sat vremena na jednoj "svirci". Čovjek se pita kako neko može napraviti (stvoriti) takvu liniju, lice, talenat... Talenat zato što je svirala violinu, i to dobro svirala. Jest, da, ja se ne razumijem baš u te klasične instrumente ali mala ima dara, brzinu na rukama i ostalo. Kao što rekoh, to jutro ja razmišljam, kad, zaboli me stomak. Znate ono kad vas zaboli, kad vas natjera u WC. Srećom, niko nije vršio svetu dužnost, tako da sam se ja bacio na posao. Dobro sam se posrao. Ne sjećam kad sam bolje kenjao. Kupatilom se širio miris mog smrada. Na kraju sam pustio vodu. Ljepo je kad čovjek može na miru da se pokenja, kad mu niko ne smeta...

Nego da nastavim. Jeste li ikad imali osjećaj da posmatrate fizičko savršenstvo? Neku novu boginje Afroditu (ili za neke Zeusa)? Ako jeste, novo pitanje: Jeste li toj ljepoti, njezinom mentalitetu, karakteru, duhovnoj i psihićkoj ličnosti prišili (dodali, nametnuli) sve najbolje osobine (odlike) što se mogu izmisliti na svijetu? Savršenu pamet i glagoljivost? Glas kao u Nor(ah)e Jones i Sarah Brightman zajedno? U idejam kao novi Dostojevski, Pamuk i Čehov? Sve što ona radi je sveto (jednostavno zaboravite da poslije jela može podrignuti, da svako jutro piša, da nekad kad jede hranu žvače otvorenih usta, kad hoda da psuje i maše rukama, da sve na svijetu smatra glupim i bezvrijednim, da možda ovo čita). Ako jeste i ovo drugo, onda znate kako sam se ja osjećao u iščekivanju da joj priđem i da je upoznam.

Prvo nešto morate znati o meni. Ja volim matematiku. Volim se baviti njome i rješavati teške zadatke (što teže to bolje). Volim razmišljati. Također se smatram najmudrijim živućim čovjekom na svijetu. Imam velika jaja. Volim se potuč, dobro popiti i pojesti, a kad sam dovoljno pijan i pojebat nešto (bilo šta). Uz mene su uvijek lijepe mlade djevojke. Jedan mi je prijatelj jednom rekao da stalno vodam stare gabore. Prebio sam ga. Također sam jednom, negdje kod Babina, jednim udarcem, šakom konja ubio. Paso travu.

To je ta sudbina. Sudbina koja mene čeka i u budućnosti. Na savršen način upoznati savršeno lijepu djevojku. Prošla je pored mene. Radnja dešavanja grad Zenica. Država BiH. Negdje pored one sinagoge. Nisam imao ideju šta ću joj reći nakon pozdrava, ili tačnije nije mi palo na pamet ni da je pozdravim. Tako da je nisam ni pozdravio. Samo sam prošao pored nje. Šta sam joj htio reći sjetio sam se nekih pet metara iza njenih leđa. Desetak minuta kasnije, volio bi da sam se potukao s nekim.

Moja sudbina: Truditi se da upoznam ovu bijelu ljepoticu u danima koja dolaze. A nakon toga, dani na kojima će mi zavidjeti i Bogovi, oni koji su previše grešni i dobri ponekad.

 

Silmari

  mailpeps@yahoo.com

Humoreske (price koje ce vas nasmijati)
<< 09/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

MOJI LINKOVI

Čehov
Kad nema pravog života, čovijek živi od fatamorgana, jer kako bi inače živio.
***
A.P. Čehov
***
-A što plačeš?
-U Hersonu sam konja šakom ubio. A u Tangarogu me noću napali lupeži, petnaestak skitnica. Poskidah im kape, a oni sve idu za mnom i mole: "Striče, daj kapu!". Tako je bilo.
***
A.P.Č. "Smrt glumca"
***
Ljepotica bijaše nepristupačna, gledala je neprijazno, rijetko se smijala, no kad bi se nasmiješila "oživjela bi smiješkom plamen svijeća na izdisaju...". Sad to bijaše slabkrvna, brbljiva starica s mutnim očimai žutim zubima... Fi!
***
A.P.Č. "Otkriće"
***
U sferi psihičkih pojava može se primijeniti samo jedno odstupanje: ona je blebetava i kreštava. Zahvaljujući njenoj brbljivosti ja patim od hiperstezije desnog slušnog živca. Kad gledam jezik u bolesnika, ja se sjetim žene, i to sjećanje izaziva u meni lupanje srca. Imao je pravo nonaj filozof, koji je rekao: "lingua est hostis hominum amicusque diaboli et feminrum". Od te mane pati i mater feminae - punica (iz porodice mammalia).
***
A.P.Č. "Dva romana"
***
Anton Pavlovič Čehov

Krleža i Andrić
***
... jednostavno život se otkine kao sudbina, i jedna onakva mala mačka, posuta pjegama, onako plitka, ograničena djevojčica postaje sudbinom, koju čovijek vuče sa sobom čitav život, kao mlinski kamen.
***
M.K. "Povratak Filipa Latinovca"
***
Da bi čovjek mogao pomiriti u sebi svoja vlastita protuslovlja, da bi se mogao uzvisiti nad vragometno zapleteno stanje oko sebe, čovijek mora da sredi nered u sebi i oko sebe, da nadahne smisao sveopćem besmislu oko sebe i u sebi samom, po jednoj naročitoj samoobrambenoj metodi koja se vulgarno, u svakodnevnom životu zove "pogled na svijet".
***
M.K. "Na rubu pameti"
***
Miroslav Krleža
***
----------------------------
***
U stvari on je tražio ono što se ne nalazi ni u životu ni u knjigama: nekog saučesnog i duševnog prijatelja koji sve hoće da sluša i sve može da razumije, sa kojim bi se iskreno porazgovarao i koji bi mu na sva pitanja jasno i otvoreno odgovorio.
***
I.A. "Travnička hronika"
***
Ivo Andrić
***

Dostojevski i Dreiser
***
A usrećiti bezuslovno makar jedno biće za svoga života, i to praktički, to jest stvarno, postavio bih za pravilo svakog inteligentnog čovjeka.
***
F.M.D. "Mladić"
***
I eto, tako sjedim, a kad više ne mogu odoljeti, odem kradom do njene kuće i onda se po ulici motam ili se sakrijem gdjegod iza ugla.
***
F.M.D. "Idiot"
***
Fjodor M. Dostojevski
***
-------------------
***
Slični traže slične, i oni koji žele da napreduju prema svojim sposobnostima prirodno teže onima koji su na višim položajima i koji su njima u mnogo čemu slični.
***
T.D. "Genij"
***
Za mene postoji samo jedan ideal na ovome svijetu, a to je žena koju želim pridobiti.
***
T.D. "Titan"
***
Theodore Dreiser
***

Selimović i Bukovski
***
Čovijek doduše, najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odijek svojih riječi.
***
M.S. "Derviš i smrt"
***
Nema prijateljstva među ljudima koji drugačije misle.
***
M.S. "Derviš i smrt"
***
Meša Selimović
***
----------------------------
***
Svatko vam može reći da baš nisam ljubazan. Ne poznajem riječ. Uvijek sam se divio zlikovcu, odbačeniku, gadu. Ne volim svježe obrijane dečke s kravatom i dobrim poslom. Volim očajnike, ljude razbijenih zuba, razbijenih umova i razbijenih načina. Oni me zanimaju. Puni su iznenađenja i eksplozija. Volim i odvratne žene, pijane proste kuje zgužvanih čarapa i lica na kojem je razmazana maskara. Više me zanimaju pervertiti nego sveci. Mogu se opustiti sa skitnicama jer i ja sam skitnica. Ne volim zakon, moral, vjeru, pravila. Ne volim da me društvo oblikuje.
***
Č.B. "Muda"
***
Čarls Bukovski
***

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
57113

Powered by Blogger.ba