Krmelje
Ležao sam na krevetu u svojoj radnoj sobi, malo ko umoran, dok mi se u glavi dešavalo nešto neobično. Mogao sam osjetiti navale male lijepe boli, koja dopire iz očiju, prema nosu i ustima, sve do nožnih prstiju. U ovim trenucima, trenucima naleta boli, koje mi se u zadnje vrijeme ponavljaju, obično legnem na krevet, dignem noge uvis, i tako ležeći posmatram svoje bijele table na kojima stoje zadaci kojima se svaki dan bavim. Gledam moje bijele table. Crnim flomasterom, koji se lagano briše običnom spužvom, nacrtam sliku nekog geometriskog problema, ili postavim nekakav zadatak, pa hodam po sobi, ležim, sjedim na podu, na stolici, dubim na glavi i sve gledam i razmišljam o tome kako ću riješit dati zadatak. Nisam tolko opsjednut ovim problemima da ih pod svaku cijenu moram uraditi. Ako ne znam idem dalje na drugi problem. Na nekima se zadržim i po sedmicu dana, pa opet idem dalje, na sljedeći, i tako ubijam i provodim svoje vrijeme. Nisam još došao do onog dijela razvoja svog mozga, kad čovjek plače ako nešto ne zna uraditi. Mislim da mi plakanje neće nešto puno pomoći.
Probleme skidam sa interneta, tačnije sa web stranica poznatih uviverziteta u svijetu, sa njihovih postdiplomskih studija. Čudo je jedno do kakvih sve informacija i znanja dođem iz ove svoje sobe iz koje izlazim samo jednom dnevno. Ma da i ne izlazim iz sobe, čitav je svijet sa mnom. Sa mnom i mojim laptopom. Nju sada neću spominjati.
Ležim na krevetu kontam zašto je Cn={x: x binaran broj djeljiv sa n} (čitaj: cn je skup svih onih binarnih brojeva x koji su djeljivi sa n) regularan jezik, kad u moju sobu ulazi neki nepoznat tip, moje visine, crn, u kožnoj jakni i crnim hlačama. Čudno je da u trenutku kad je ušao u sobu, sva bol i napor u mojoj glavi je nestala, nekako mi se sve razbistrilo, čak mi se i očni vid izoštrio. Njegovu pojavu sam primio kao nešto tako normalno, da bi bilo nenormalno da se to nije desilo. Nastavio sam ležati na krevetu (u ovom stanu uvijek hodam u šorcu i majici kratkih rukava).
- Ko si ti?
- Neko ko će te izbaviti iz ove sobe, obuci se idemo napolje.
- Kako si ušao, jel zaključan stan?
- Jel ovo tvoja gitara, ponesi i nju, pomoći će nam napolju.
- Halo ba, šta ću ja sa tobom napolju, vidiš da imam problema.
- Problemi mogu čekati, vidi kako je lijepo vrijeme, idemo na Kamberoviče, svirat ćemo ovu gitaru, uzeti nešto da popijemo, i čekati djevojke koje možemo gnjaviti. Problemi nek čekaju.
Sjedam na krevet, nudim njega da sjedne, da pričeka dok se obučem, zatim ustajem. Obući ću se isto kao on, ako se već trebam furati na nešto nek to bude crnilo. Nije loša ideja da malo budemo u žicama (da sviramo). Da možda nabacimo u naše društvo djevojke sumnjivog morala. Izgleda mi kao ok tip. Vjerovatno znate ono shvatanje koje kaže da svako na svom licu nosi neki znak, koji mi trebamo prepoznati. Ako na nečijem licu prepoznamo svoj znak, to je naše društvo i trebamo se potruditi da ga zadržimo. Ako naletimo i sprijateljimo se sa nekim ko nije istog sastava kao i mi, nešto će nam smetati, žuljat će i nećemo daleko dogurati. Vjerovatno će uvijek kasnije izbijati neke svađe, glupe ideje. Da bi prepoznali znak koji svako nosi treba imati razvijena i neka dodatna čula. Biti drugačiji od prosjeka. Većinom djevojke podsvjesno imaju tu sposobnost, i ne znajući za to, (bar one misle da imaju) dok muškarci moraju biti nadprosječno inteligentni pa da vide to. Ja nekad prepoznam taj znak, rijetko, ali prepoznam. Tako se držim svoje sorte ljudi. Ovaj tip je istog sastava kao i ja. Sa drugačijim od sebe se ne družim. Ne podnosim ih, kao ni oni mene.
- Kako si me našao? -pitam ga.
- Lagano, često prolazim ispred tvoje zgrade, čujem dobru muziku, malo se raspitao i to je to.
- Ko te je pustio u stan?
- Ko je lijepio ove papire na zid? Stvarno ima smisla, sviđaju mi se. Ovu knjigu poezije Konstantina Kavafija sam čitao, prva liga. Čovječe ponesi i tu knjigu, djevojke se pale na poeziju. Ovdje ne mislim na one sumnjivog morala. One se pale na sve. Pljuneš na ulici, ona se napali, na tvoju pljuvačku. Rekneš joj volim te, dobiješ odgovor, uzmi mi nevinost, samo sam tebe čekala.
- Šuti ba malo. Dovoljno mi je čudno što mi je neko nepoznat ušao u sobu, još mi priča o moralu naše adoloscencije, de otvori mi dušu, da se zaljubim u teb. Čekaj dok se vratim u stvarnost.
- Hajde ba naviknit ćeš se. Isti smo.
Ja to mi treba on reći da smo isti. Izgleda da je malo otvoreniji i komunikativniji tip od mene. Samo nešto priča i prodaje svoje mišljenja. Pregledao mi je čitavu sobu i sve moje stvari u njoj. Što mi se ne sviđa. Što mi se nimalo ne sviđa. Neke stvari trebaju ostati skrivene, ne treba nikad sve ljudima reći o sebi. Kolko god bio blizak sa nekim. Uvijek treba ostaviti bar jednu stvar koju nećeš podjeliti. Bar ja mislim tako. Isto što mislim da svoju sobu trebam pokazati samo onima za koje znaš da te nikad u životu neće izdati. Na bilo koji način. Jer jedna soba je ogledalo čovjeka. Mislim na sobe u kojima provedemo više od dvanaest sati dnevno. U kojima volimo nekog.
- Jesil iz Zenice? Gdje si rođen? -kažem ja.
- Čuj pitanja? Jesil ti pogriješio pitanje?
- Kako te prvi put sad vidim, nema puno mijesta u gradu gdje se fura rok, a ti se očigledno ložiš na to?
- Znaš li da sam pobjedio na državnom takmičenju u plesanju, u osnovnoj školi. Čovječe kako volim plesati. Onu malu Lejlu, svoju staru partnericu, vidim nekad na ulici i zamolim je za ples. Skoro uvijek pristane, i ja je onda uzmem u naručje i plešemo sve dok se ne napalim. Kad se napalim, uvijek mi kaže, vidim da ti je sad dosta, pa vidićemo se sljedeći put. Uvijek joj se pravdam da se ne obazire, da bi mogao ovako čitav dan plesati. Ali me zeza i govori do sljedećeg puta. Upoznaću te sa Lejlom, čim je sretnemo.
- Napokon nešto korisno da čujem od tebe.
Gitaru sam stavio u torbu za gitaru, gdje sam ubacio jednu knjigu, peškir, i list svojih problema. Drvo na gitari se obično znoji kad sviram.
Na putu do grada, on je samo pričao, sad o pedesetak nekih političara koji zastupaju čitavu državu (znao je njihova imena), sad o ribolovu i plovidbenosti rijeke Bosne, sad o školovanju, pa zašto su neki ljudi tako glupi, zašto je lagano jebavat tineđerke, zašto mlade djevojke imaju tako nizak stepen samosvijesti, zašto su lijepe djevojke glupe, o čemu razmišljaju sve te djevojke (koje su sve redom genetski lude), da je samo pet posto djevojaka ikada bilo istinski zaljubljeno, da je dva posto ljudi u BiH pročitalo samo jedno djelo Dostojevskog, a da 99% djevojaka nikad nije čulo za Milana Kunderu, a naravno svi su čuli za Paula Koelja, čije romane čitaju samo de... Nije važno. Ne voli nešto ovog Paula. Inače primjetio sam da mu je omiljena tema bilo maksimalno ponižavati žensku publiku. Na mene je ostavio utisak da ga je vjerovatno neka djevojka ostavila, pa sve što je pripisivao svim djevojkama, vjerovatno je na umu imao samo onu svoju djevojku, što nije htio priznati sam sebi. Puno lakše je globalizirati, nego se suočiti sa činjenicom, sabrati dva i dva i skužiti gdje je greška.
Čudno je da bi se moj sagovornik ušutio nekih dvadesetak metara od djevojke pored koje treba da prođemo. Tako bi šutio dok nebi prošli odgovarajuću dužinu, a onda bi nastavio pričati. Priznaču da je u svojim nabrajanjima misli, znao pogoditi i neka moja shvatanja, do kojih sam ja došao puno dužim putem. Putem težeg otpora.
Nekih pola sata sjedenja ispod jednog drveta, pedesetak metara od rijeke, i mog prezentiranja antitalenta, dvije djevojke, sjele su nekih deset metara od nas. Ja sam mu davao gitaru i nudio mu da sad on malo uzme posao u svoje ruke, ali je on to šuteći odbijao i nekako se promijenio. Nije želio da ga one dvije ljepotice čuju, tako da nije ni pričao niti bilo šta drugo. Kao da ga nije ni bilo. Pusta tišina. Na pitanje da li da zovnem one dvije da nam prave društvo, da ih pitam da li znaju pjevati i šta od muzike slušaju, gledao je u mene blijedo, kao što ovca gleda u čovjeka koji je treba zaklati, negdje pred Kurban bajram. Nisam ga kontao baš najbolje, šta mu je.
Ja sam uzeo gitaru, mjenjao dva akorda koja sam znao i glasom promuklog slavuja počeo pjevati "Sve što želim u ovom trenutku, je da odeš iz života moga, da te više moje oči ne gledaju...", pa "Šteta što, što je kurva, kažu svi, a ja šutim i pjevam...", pa "Sutra se pričalo, probušeni dolar...", pa "Onaj ko te jebe, nek ti piše pjesme...", pa "Raširi noge, noć je, i kiša pada, pusti, da uđem u tebe bar na tren...". Ne znam šta mi je bilo ko da je ovaj moj haver svu svoju energiju usmjerio na mene, pa sam ja postao On. Djevojke su se smijale, i dobacivale nam signale, a mi se pravili da ne prepoznajemo signale, i smijali se sa njima. Djevojke su bile sumnjivog morala.
U nekom trenutku On je ustao, otišao do djevojaka, koje nisu nešto obračale pažnju na njega, pokušao im nešto reći šuteći. Stajao je pored njih nekih pet minuta, nisu ga primjećivale, gledale su u mene. On je stajao iza njih i šutio. Zatim je iznenada problijedio, na licu su mu izbile dvije crne čvibe, nakon čega je stisnuo šake i krenuo negdje, bez pozdrava. Nije me puno zanimalo gdje će, spakovao sam stvari, pozdravio se sa djevojkama i krenuo kući. Moram se vratiti svojim problemima.
Dva dana kasnije, krenuo sam na fakultet, kad on ispred zgrade čeka me.
- Je*o te, smrzo sam se čekajući te -kaže on.
- Koji si me ku**c čekao, mogao si me zovnuti ispod prozora, izašao bi. Baš mi se pije kafa.
- Idemo u Savu, tamo je dobra kafa a ima i kolača.
Kako ova dva dana nisam izlazio iz kuće, a u kući skoro nikako ne pričam ni skim, dobro mi je leglo da se ispričam sa nekim. Baš sam poželio da pričam. Razglabali smo o stvarima koji su nas mučili i radi čega smo okruženi glupacima. Nju nismo spominjali, tačnije ja je nisam spominjao, on o Njoj ne zna ništa. Ona nije važna.
Prolazili smo pored jedne knjižare i nešto se čudno dogodilo. Ja sam stajao da pregledam knjige sa izloga, da pročitam naslove, a on je navaljivao da uđemo unutra i da knjige dodirnemo svojim prstima. Pokušavao sam mu objasniti da nema šta vidjeti svojim prstima, a on je navaljivao. U trenutku objašnjavanja me tako zaboljela glava da sam jedva stajao na nogama. On je ušao unutra, uzeo knjigu, izašao i pružio mi da je prelistam, on će da gleda kako ja listam knjigu. Ja sam uhvatio pogled žene iznutra, vidio njezino negodovanje na licu, i krenuo u knjižaru. On me je zaustavio negje na ulaznim vratima, uzeo mi knjigu i donio drugu. Tako smo stajali, ja na ulaznim vratima, a on ko hamal, donosio i odnosio knjige. Ja bih otvorio knjigu, pročitao jednu rečenicu, pa mu vraćao nazad. Knjižarka se prvo ljutila, raširila svoje noge, pa ih ponovo skupila. Posmatrala nas, sve dok meni nije dosadilo. Izašli smo i ja sam se rukovao sa ženom, izvinio se za nesporazume. Opet je raširila noge, i u tom položaju sam je napustio.
Trebalo mi je vremena da se skoncentrišem, da se vratim u normalu, kad smo se razišli, ja na faks, on svojim poslom. Čudno je počeo djelovati na mene. Ko da pričamo telepatijom. A sve je tako normalno.
Počeo sam sve manje misliti o Njoj, sve mi je napornije bilo učiti, i spremati se za posao. Na poslu je bilo lagano, opuštajuće i ne naporno. Mnogo smijanja, i ljepih lica. Onaj je počeo sve više izlaziti sa mnom i slijediti me kao cuko. Moram priznati da mi je prijalo to društvo, kao i njemu vjerovatno. Počeo je svako jutro da mi kuca i zvoni na vrata. Kad bi otvorio rekao bi da se obučem, da idemo trčati, đogirati malo da se napunimo energijom. Uvijek bi izlazio, poslije čega bi otišli na čevape. Čudno je da sam uvijek saaam doručkovao dok bi on sjedio pored mene i pričao o ženama koje je vidio jučer. U stvari nikad ga nisam vidio da nešto žvače, da jede i da sam priča sa nekim još osim sa mnom. Bio je onaj tip koji u potpunosti ignorira ostatak svijeta. Nije mi smetalo to.
Druženje sa Njim me je počelo uzimati. Bilo nam je najnormalnije da kad izađemo u grad, zapikamo jednu ženu i slijedimo je. Gdje god ona ide idemo i mi, pratimo je izdaleka. Na primjer, djevojka izađe iz zgrade, mi je slijedimo. Djevojka se sretne sa momkom, mi ih slijedimo. Oni odu zajedno u park, na klupu da se ljube, i mi odemo u park, i gledamo ih kako se ljube, komentarišemo i drveća, i gliste, i ptice, i gledamo ih, kao kad ljudi odu na utakmicu, u kino ili u pozorište. Tako smo mi njih gledali. Uzmemo sok ili nešto žestoko, zavisno od raspoloženja, i gledamo ono dvoje kako sjede i pričaju. Iskreno potajno smo im zavidjeli. Nikad o njima nismo pričali. Jednom je On otišao do grma koji se nalazio dva metra iza klupe, čučnuo i tako ih posmatrao, kao da su oni neki eksponati u muzeju, koje naše žive oči će vidjeti samo jednom u životu. Nećemo ih vidjeti ni kad umremo. Da bi bio neprimjetniji htjeo je zviždati, ali nije znao. Usput je učio zviždat. Znao sam se po pola sata smijati tim glupostima. Žene i djevojke koje smo pratili nikad nisu primjetile to. Ali, Bože moj, svakakvih stvari smo vidjeli u tom periodu, što nije za priču.
Kako je vrijeme odmicalo skužio sam da sam u potpunosti zanemario ono malo prijatelja što sam imao. Svi ljudi sa kojima sam pričao spali su na njega. I na studente i studentice sa faksa. Niko više. Jednom mi je, kad sam se htjeo potući sa njim na ulici, potući čisto onako, prišao neki čovjek i pitao da li je sve ok. Rekao sam da jeste. Nije mi bilo jasno zašto me je to pitao.
Ja nikad u životu nisam koristio mirise, dezodoranse, stikove protiv znojenja, gelove za kosu, mirisne vodice i šta ti ja sve znam, šta još nisu izmislili protiv smrada. Ali druženje sa njim i učenjem tehnike da osjetimo miris žene pored koje prolazimo, to se počelo mijenjati. Eksperimentima na ženama pored kojih sam stajao, na radnom mjestu, na faksu, naučilo me je da miris igra važnu ulogu. Počeo sam razlikovati tri vrste mirisa, slatki, normalni i gorki. Naravno sve kod žena različitih dobi. Najviše mi se svidio slatki miris, da li iz razloga što volim slatko pa bih i po njoj mogao baliti, ili iz nekog drugog razloga nikad mi nije bilo jasno. Tako da sam odlučio da sam sebi poklonim jedan "skupi" miris i našpricam se ko lud. Bar prvi put, kasnije ću to umjereno koristiti. Ušli smo u neki visokobudžetni market kozmetike, i prvi put nakon djetinjstva sam osjetio stid. Dok sam ja finoj djevojci koja je rekla izvolite, objašnjavao da nikad u životu nisam koristio mirise i da bi volio kupiti jedan skupi, On je kao budala pretrčao na drugom kraj marketa i vikao vidi ovo, Đoni Banana, Keli Minougli, Oliver, Fa fa fabulas, Aksa Maksa, Akva i bazeni, i sve tako nekako i slično. Nisam se mogao skoncentrisat kako treba. Tad sam pomislio da ne treba sa svakim da se družim. Al to već znam i primjenjujem na ljudima, ali opet, isti smo koji ku**c viče. Ova djevojka koja je radila, osjetila je da nemamo nekih ogromnih para pri sebi, pa nam je nudila mirise srednjeg staleza. Uzeo sam jedan miris, pruzio krupnu novcanicu, uzeo kusur, i izašao ne čekajući Onog mog. Glupana.
Pokušajte sebi dočarati sljedeću scenu: mi hodamo pored puta, prolazi kamion, neki veliki, pun pijeska, prolazi nešto sporije. On trči i hvata se za kamion, skače i nogama se oslanja na onaj dio što služi za vuču vozila, kad jedan kamion vuče drugi. Zakačio se za kamion i iz sve snage zove mene da se i ja vozam sa njim. U ovakvim trenucima ozbiljno sam razmišljao da ga se riješim. Pored sve one priče, koja je zanimljiva na svoj način, neke djećinje stvari mu ne možeš izbiti iz glave. Pa ja sam se ovako ponašao u osnovnoj školi. To vješanje za kamione, traktore i ostale dječije gluposti.
Imao je još jednu stranu, koju trebam spomenuti. Jednom me je neko lagano budio, u tri sata ujutru. Bio sam nikakav, jedva svjestan šta se događa.
- Koji si ku**c ti ovdje? - počinje me, iz sna, hvatati bijes.
- Izvini treba mi pomoć.
- Ma kako si ušao mi u stan. Sve je zaključano, svi spavaju. Halo ba, uzeću ovu palicu ispod kreveta i razbiću ti lobanju ako i sad izbjegneš odgovor.
- Prije nekih četri sata sam upoznao djevojku, i sad joj nije dobro. Treba mi tvoja pomoć. Jedva je dogurala do zgrade. Sva cvokoće, izgleda počinje povraćati. Bojim se da će mi umrijeti na rukama.
- Koji je ku**c pila, nije joj ništa. Boli me za nju. Šta očekuješ od mene?
- Posudi mi deku, da je pokrijem ako je već nećeš pustiti unutra.
- Pametnjakoviću, mogo si uzeti deku da me ne budiš. Kad si već ušao mogao si ukrasti šta si htio.
- Ne shvataš. Ti je moraš pokriti svojom dekom. Takvi su mi principi. Shvati me. Ne mogu ništa uzeti što je nečije koga znam.
Ustao sam, uzeo deku, izašao u hodnik, došao na stepenište, i vidio djevojku. Kad sam je zapazio u svoj njezinoj svjetlosti, nisam mogao vjerovati. Umro sam više puta za tih nekoliko sekundi. Jezik i noge su mi se odrezale. Kosa na rukama je nabujala, uhvatila me drhtavica. Zaplakao sam ko dijete. To je bila Ona. Otkud Ona sa Njim. Otkud Ona ovako bespomoćna, pijana, ovdje. Pokrio sam je dekom, sklonio joj kosu sa očiju, i posmatrao je. Dugo. Dugo sam je posmatrao, kako diše, kako spava. Razmišljao sam i da li da je unesem u stan. Kolko sam je samo poželio, sve ovo vrijeme nisam želio razmišljati o njoj. On je naravno pobjegao, čim je vidio da sam onako ukopano stao gledati u nju. Što si bona, mali anđele, seabi ovo uradila? Jesil željela, meleku moj, da te vidim kako možeš pasti na dno? Svi možemo biti na dnu, puno teže je nastaviti sa životom, ne ponižavati se. Ne praviti od svog života neki drugi, grozniji život. Treba biti ponosan što smo živi. Biti sretan što se budiš svako jutro. Donio sam jastuk i jedan dušek. Prenio sam je na dušek, stavio joj glavu na jastuk, i pokrio je. Ostaviću je tu u hodniku. Ona nije više ono što je bila nekad. Sad je neko drugi koga ja ne znam. Neka druga djevojka, kojoj bi isto ovako pomogao. Djevojka sumnjivog morala.
Sutradan sam čekao do podne, zatim izašao iz stana u hodnik i uzeo svoje stvari. Nje nije bilo.
Sve je čudno, počelo od onog trenutka kad sam trebao kupiti sprej za sjaj metalnih površina. Imam jednu metalnu figuru koja treba da se sjaji, želim da sprejom ili nekakvim lakom to postignem. Otišao sam u prodavnicu boja i lakova, raspitao se za materijale, i kupio bijeli Email smijel, za koji je žena tvrdila da se sjaji ko bijela boja na frižiderima. Kad sam izašao iz prodavnice čekao me On. Nasluti sam da nešto neće biti ok. Pošao sam kući, prolazeći pored nekog kafića, ispred koje su stajali jedan crni BMW, i jedan crni Mercedes. On mi je uzeo sprej iz ruke, i kaže sad ćemo pokazati ko je ko, imaš li muda. Rekao sam mu da se ne zajebava.
- Šta je, hoćemo li im pojebati ovu boju na autima ili šta. Ko su oni da im mi ne smijem malo razjebati život.
- Čekaj dok noć padne, sad je dan, vidjeće nas, šta god da napišeš na tom bmw izaći će i eto ti belaja. Večeras ćemo to uraditi.
- Ne shvataš i jest fazon da nas vide, da znaju ko smo mi.
Rekavši to izvadio je sprej iz kese, mučko ga, mučko i onda stavio jednu tačku na vrata bmw-a. Opet je u tom trenutku problijedio, izbila mu je jedna velika čviba na licu, i ukopao se. Ne znam šta mi bi, rekao sam mu da nastavi kad je već krenuo, ali samo je stajo kao ukopan. Uzeo sam sprej i počeo šarati, prvo sam velikim slovima napisao Peder, pa zatim na mercu Propalica, i taman kad sam još htio napisati "Otkud vam ovo" na šoferšjbi bmw-a, izgubio sam svijest, tačnije sjećanje me ne služi baš najbolje. Kroz maglu se sjećam da je neko počeo vikati, da sam se ja spremao za tuću. U meni ima sedamdesetak kila, i nisam baš nešto visok. Uvijek sam bio spreman primiti dobre batine, junački. Ne bojim se boli, i nikad se nisam bojao boli. Tako sam rođen.
Došao sam sebi u policiskoj stanici, na glavi sam imao dosta modrica, On je bio tu tako da sam se odmah opustio. Kako mi je policajac, detektiv, šta li je postavljao pitanja, On mi je govorio šta da mu reknem. Ovaj se detektiv nije obazirao na to i ja sam ponavljao Njegove rijeći. Imao sam osjećaj snage koji ne znam odakle je dolazio. Ispostavilo se da sam se potukao sa trojicom ljudi, puno jačim od sebe i da sam se dobro držao. Da sam jednom od njih prst ugurao u oko i da će imati trajno oštećenje vida. On se popeo na sto i počeo plesati, nakon čega sam se ja htio popeti na sto i plesati sa njim, ali sam lisicama bio vezan na stolu, počeo sam se derati i ponovo gubim pamčenje.
Dolazim sebi u nekakvoj kancelariji, u bijeloj piđami, On je tu ispred nekog čovijeka, koji sjedi u stolici i pokušava pričati sa mnom. Čovjek je u bijelom mantilu koji ima iskaznicu, vidim samo ime Muharem. Priča on nešto, glava mi puca, a priča i moj Haver, pa sve se zeza na Muharemove rijeći. Ja se smijem, i ja dobacujem, šprdamo se na sve to. U jednom trenutku mi pade na pamet, da nisam otišao na posao, ko zna kolko dugo. Pitam Njega za to, i posmatram kako me Muharem gleda, i šuti. On mi objašnjava da je sve u redu, da sam na bolovanju, jer trebam se odmoriti od batina koje sam dobio. Pruža mi papir na kojem je jedan od onih mojih problema, i ja se zadovoljavam odgovorom i udubljujem se u problem. Kad sam pokušao ustati primjećujem da to radim sa naporom, da me boli nešto u gornjem dijelu podtrbuha. Skidam majicu i vidim ožiljak. Pitam šta je ovo, Muharem šuti dok mi On kaže da sam imao operaciju, imao sam nekih poteškoća, možda kilu ne zna ni On.
Soba sa kojom se nalazim sa ostalim bolesnicima mi se nešto ne sviđa. Imam osjećaj da su svi u nekom svom svijetu. Jedan momak pjeva na hodniku. Pričam nešto sa ovim svojim i to me smiruje. Kad sam htio da izađem napolje, da uzmem svježeg zraka, bolničar na ulazu me zaustavio, nije htjeo otključati vrata, koja su ličila na rešetke, i opravdao je svoje ponašanje, tako što je rekao da je sad tri sata u jutro i da ne smije niko izaći. Nisam mu vjerovao a moj Haver mu je počeo psovati, i vrijeđati ga. Uhvatio sam se smijati, skinuo sam gače, počeo ga napucavati i pitao bolničara hoće li da ga primi, da ću ga jebati kasnije ako me ne pusti. Zatvorio je vrata i nije me više posmatrao. Vratio sam svoju kobasicu u gaće i otišao na krevet. Postavio sam Teorem Čevija, i pokušao ga riješiti. Kako nisam imao ni olovke ni papira rješavao sam ga u glavi. Išlo je ko med i mlijeko. Treba mi jačih problema, poželio sam i pisati.
Haver mi je sutra ujutru objašnjavao da lica manekena i manekenki, ma svih vrsta modela, u svom osmjehu nose znak gluposti, da su im lica plastična, da ništa ne možeš pročitati sa njih. Složio sam se i prva sestra koja je naišla, rekao sam joj da je plastična, da sa njenog lica ne mogu pročitati ništa. Prihvatila je poziv u ušla u razgovor. Nekad volim što nekad znam biti komunikativan. U razgovoru sa njom počeo sam se pitati, pitati ono pravo, pa gdje sam ja to i kako sam dospio ovdje. Sedam sati i petnaest dana sam već ovdje. Haver mi je donio dva bureka sa jogurtom, koja sam jeo dok sam pričao sa ovom ljepoticom, dok On sjedi pored mene i šuti.
Silmari
mailpeps@yahoo.com 
